“Najpre želim bez lažne patetike koja bi preuzrokovala bol porodicama da izrazim svoje najdublje kajanje za sva zla koja sam počinio. Riječi kao što su kajanje su nedovoljne da se iskaže šta čovjek osjeća, kao što sam ja. Ja sam priznao krivicu po tačkama za koje sam optužen i nastojao da pomognem i Tužilaštvu i Sudu da jedan mali delić istine dođe do ljudi, da se ovakve stvari ne dešavaju što sam ja činio. Nadam se da će ovo moje iskreno kajanje, koje osjećam, pomoći da do ovoga više ne dođe. ” |
Ranko Češić je bio pripadnik Teritorijalne odbrane bosanskih Srba pored Brčkog u Bosni i Hercegovini, te pripadnik specijalnog policijskog voda u stanici policije Brčko 1992. Jedan od zadataka bio mu je da uhapsi imenovane nesrbe i da ih dovede na ispitivanje u policijsku stanicu ili u zatočenički logor Luka, gdje je tukao, ponižavao i ubijao zatočenike. Priznao je da je ubio ukupno 10 osoba, od kojih su dvije umrle usljed posljedica premlaćivanja, a osam drugih je ubijeno iz vatrenog oružja. Ranko Cešić je značajno sarađivao s Tužilaštvom i pristao da svjedoči u drugim postupcima pred Međunarodnim sudom. Osuđen je na 18 godina zatvora.
Pročitajte priznanje krivice
27. novembar 2003. (izvod iz transkripta pretresa)
“Hvala Vam, poštovana gospodo sudije. Najpre želim bez lažne patetike koja bi preuzrokovala bol porodicama da izrazim svoje najdublje kajanje za sva zla koja sam počinio. Riječi kao što su “kajanje” su nedovoljne da se iskaže šta čovjek osjeća, kao što sam ja. Praveći distancu vremena ovoga sad iz ove sudnice, i vremena kada se zločin desio, i vrijeme i stanje duha ovoga sad i onoga [...] je ogromno, jer sada nikad ne bih učinio takve stvari koje sam učinio i koje su se desile u toj euforiji i u tom vremenu u kojem su sva ljudska dostojanstva nestala.
Ja sam i pre suđenja priznao krivicu po tačkama za koje sam optužen i nastojao da pomognem i Tužilaštvu i Sudu da jedan mali delić istine dođe do ljudi, da se ovakve stvari ne dešavaju što sam ja činio.
Poštovana gospodo, ja bih sve učinio da mogu vratiti vrijeme koje je bilo da se ovo nije učinilo što sam ja učinio. Ali, pošto je to nemoguće, ostaje mi da se iskreno kajem za ovo što sam učinio. Mogu reći, da dodam ovome: nisam želio na ovoj raspravi da dovodim svoju rodbinu ili prijatelje da govore lepe stvari o meni, jer nisam želio da s tim još više ne zadajem bol žrtvama, kao i porodicama žrtava, i kao pijatetu poginulih.
Nadam se da će ovo moje iskreno kajanje, koje najbolje ja osjećam, pomoći da do ovoga više ne dođe. I želio bih da poručim da je nesrećan svaki narod koji doživi rat i najteže je tim ljudima koji to prožive, kojima je nanesen bol, porodicama kojima je nanesen bol. Ja mogu da poručim da ne bih želio da iko uradi ovako kao ja i, prema tome, samo mogu reći da nije samo zatvor kazna nego je teže živjeti sa osjećajem krivice u sebi. Hvala Vam, poštovana sudijo, gospodo, što ste mi dozvolili da ovo kažem. ”