“Prije rata sam se družio sa svim ljudima, bez obzira na naciju i vjeru. Danas ja nemam nikakvih predrasuda u tom pogledu. Sada sam svjestan da sam tada bio oruđe u tuđim rukama i zbog toga se gorko kajem. Izražavam žaljenje zbog svih djela, uključujući i ono što sam trebao da učinim, a nisam dovoljno učinio. Svjestan sam da time ne mogu pružiti nadoknadu, ali se nadam da pružam doprinos nekom novom početku. Moje pokajanje sigurno neće ukloniti ožiljke bolne prošlosti, ali se uzdam da će pomoći. ” |
Dragan Kolundžija je 1992. godine bio vođa smjene straže u zloglasnom zatočeničkom logoru Keraterm, u Prijedoru, Bosna i Hercegovina, kojim su upravljale snage bosanskih Srba. Iako je znao da se zatočenici drže u nehumanim uslovima i da su podvrgavani premlaćivanju, silovanju, seksualnom zlostavljanju i ubijani, Pretresno vijeće je saslušalo mnogo dokaza o njegovim naporima da olakša teške uslove u logoru za mnoge zatočenike. Osuđen je na 3 godine zatvora.
Pročitajte priznanje krivice
9. oktobar 2001. (izvod iz transkripta pretresa)
“Dobro jutro, časni Sude. Hvala Vam što ste mi dozvolili da imam priliku kazati nekoliko riječi.
Danas, pravnički kriv sam, želim da dodam iskreno ljudsko – žao mi je. Žao mi je za sve ljude koji su bili u Kreatermu i njihove familije. Cijeloga svoga života sam se trudio da ne činim drugome što ne želim sebi. Da li svojom slabošću ili odlučnošću podbacio sam u ključnom trenutku. Za postojanje logora sam saznao kada sam tamo raspoređen kao rezervni policajac. Čitavo vrijeme svoga rada sve ljude sam gledao jednako, bez obzira da li sam ih poznavao ili ne. Događaji koji će slediti pokazaće da sam bio naivan.
Istina je da sam se više puta žalio u vezi uslova života ljudi u Keratermu, ali vidim da to nije bilo dovoljno. Istina je da sam samovoljno dozvolio da ljudi poznati i nepoznati donose hranu, ćebad i ljekove ljudima koji su bili zatvoreni, ali vidim da to nije bilo dovoljno. Sprečavao sam sve vidove nanošenja zla pritvorenim ljudima, ali vidim sada da to nije bilo dovoljno. Iako se to nije dešavalo dok sam ja bio takozvani vođa smjene. Nikada nisam štitio samo one ljude koje poznajem. Uvijek sam se ponašao isto prema svim ljudima. Za svoje greške, ja sam odgovoran.
Istina je da se masakr u sobi broj 3 dogodio u noćnoj smjeni kada sam ja radio. Bog mi je svjedok da sam pokušao sve da spasim ljude, da spriječim zločin, ali nažalost protiv velikog broja naoružanih ljudi nisam uspio. Do kraja života, tu krvavu noć ne mogu zaboraviti. Isto tako, neću zaboraviti sve što se desilo mojim sugrađanima koji su nepotrebno i nepravilno bili zatvoreni u logoru Keraterm. Teško mi je kada se sjetim tih ljudi u tim uslovima i što nisam još više učinio za njih.
Nisam nikad htio da ostanem u Keratermu i nisam se složio sa uslovima, ali sam smatrao - ako ostanem, da bih mogao učiniti da se muke smanje, da zlo bude manje. Kao obični rezervni policajac, ili takozvani vođa smjene, mislio sam da sam učinio sve sto sam mogao. Prije rata sam se družio sa svim ljudima, bez obzira na naciju i vjeru. Danas ja nemam nikakvih predrasuda u tom pogledu. Sada sam svjestan da sam tada bio oruđe u tuđim rukama i zbog toga se gorko kajem. Izražavam žaljenje zbog svih djela, uključujući i ono što sam trebao da učinim, a nisam dovoljno učinio. Svjestan sam da time ne mogu pružiti nadoknadu mojim Prijedorčanima, ali se nadam da pružam doprinos nekom novom početku.
Moje pokajanje sigurno neće ukloniti ožiljke bolne prošlosti, ali se uzdam da će pomoći da rane zarastu. Još jednom se izvinjavam i žao mi je za sve što se dogodilo. Zbog budućnosti naše djece, a i sviju nas, trudiću se koliko je u mojoj moći da se ovako nešto i slično nikada više ne ponovi. Hvala Vam. ”