Ivica Rajić

“Časni sude, zahvaljujem vam što ste mi dali priliku da u ovom susretu sa istinom konačno i ja progovorim nekoliko riječi o sebi i ratu u kojem sam sudjelovao, o njegovim uzrocima, tragičnim posljedicama i mojoj stvarnoj ulozi u događajima koji su me doveli pred ovaj sud. Rođen sam u zemlji u kojoj je u vrijeme moga odrastanja, odgajanja i školovanja stvarano uvjerenje da su konačno, sretno i pravedno riješeni svi razlozi koji su kroz povijest uzrokovali međusobne sukobe malih naroda koji su joj pripadali. Dobro se sjećam svojih mladalačkih razmišljanja da pripadam sretnoj generaciji, koja se nikad neće susresti sa ratom i kako je pošten rad i odgovoran odnos prema sebi i društvu garancija za sretnu budućnost.

Živeći sa takvim uvjerenjima, a svjestan siromaštva obitelji kojoj sam pripadao, još kao srednjoškolac sam se izborio za vojnu stipendiju, koja mi je pružila mogućnost daljeg školovanja. Upisao sam prestižnu zrakoplovno-tehničku vojnu akademiju, gdje sam u svojoj specijalnosti ostvario najbolji uspjeh. Znanje i status koji sam stekao, poznavanje vrlo sofisticirane radarsko-računarske tehnike, te silna želja za stalnim dokazivanjem u struci, otvaralo mi je veliku životnu perspektivu. Uz sve to, jedna vrlo hrabra i odlučna djevojka druge vjere i nacionalnosti, sa sličnim uvjerenjima i ambicijama, postala je moja supruga. Stvorili smo obitelj bez predrasuda, uzor za generaciju.

U ono vrijeme činilo se da ništa ne može biti bolje i ljepše. A onda dođoše neka vremena teškog nacionalnog i vjerskog raslojavanja širokih razmjera, koje nije ostavljalo puno mogućnosti za izbor. Munjevito širenje rata prisililo me da prihvatim poziv mojih susjeda i prijatelja i pomognem u organiziranju odbrane našeg najmalobrojnijeg naroda. Ostati uz svoj narod i dijeliti njegovu sudbinu uvijek se smatralo prirodnim i časnim izborom. Iako sam imao i neke druge planove, nesretan razvoj događaja i splet okolnosti odredio mi je drugačiju sudbinu.
 
Mogućnost za izlazak iz tog pakla svakim danom se smanjivala, a zahtjevi mojih sunarodnjaka da ostanem uz njih su se povećavali. Tako sam postao sudionikom najstrašnijeg rata koji se ikada dogodio na tim prostorima. Planovi velikih sila i težnje malih naroda da se država Bosna i Hercegovina uredi baš po njihovoj mjeri nisu se slagali. Sukob interesa velikih i malih proizveo je kaos i nasilje u kome su po instrukcijama velikih vođa preko noći nastajala neprijateljstva i savezništva kakva je teško razumjeti. Iako sam bio apolitičan čovjek, imao sam dovoljno povijesnih saznanja da moj malobrojni hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ima duboke korijene i da ih treba i mora sačuvati. Zbog stradanja kojem je usred agresije na Bosnu i Hercegovinu već bio izložen, i ljubavi prema svom narodu, smatrao sam da je moj ostanak uz narod obaveza i nepogrešivi izbor.

Časni sude, ja i danas tako promišljam. Budući da se nisam bavio politikom, niti sam sudjelovao u određivanju ciljeva političke borbe, smatrao sam da to dovoljno mudro i odgovorno čini vodstvo, koje je dobilo povjerenje i priliku da o tome odlučuje. Nažalost, vrijeme i događaji koji su uslijedili pokazali su da neke odluke nisu bile ni mudre ni odgovorne. Sukob između Hrvata i Muslimana se nije smio dogoditi. Postoje svjedoci, a i Tužiteljstvu sam dao i dokaze, koji uvjerljivo pokazuju da sam se još u ljeto 1992. godine odlučno usprotivio suludim postupcima Tihomira Blaškića i njegovih zaštitnika, koji su provocirali ovaj sukob u srednjoj Bosni.

Zbog mog takvog stava prema tom sukobu, početkom 1993. godine sam smijenjen sa svih dužnosti,  kako bi taj čovjek uz podršku istih ljudi odmah nakon toga započeo svoj drugi rat protiv Muslimana. Uživajući ugled u oba naroda, rizikujući vlastiti život, odigrao sam ključnu ulogu u zaustavljanju tog potpuno besmislenog sukoba, u kojem nije moglo biti pobjednika.

Časni sude, i o tome postoje mnogobrojni svjedoci i vjerodostojni dokumenti, koji su mojom suradnjom postali dostupni i Tužiteljstvu. No usprkos svemu, te iste strukture su me praktično protjerale iz mog Kiseljaka. Krajem travnja 1993. godine, prilikom posjete obitelji u mom rodnom Kiseljaku, sasvim slučajno sam se našao u vrtlogu događaja, kada je ista garnitura ljudi započela svoj treći rat protiv Muslimana. Nije više bilo moguće učiniti ništa što bi moglo zaustaviti to besmisleno stradanje ljudi, njihovih domova i naselja. Na djelu je bio scenarij o kojem nisam znao baš ništa, kao i mnogi sa kojima sam razgovarao.

Ali iz onog što se vidjelo i što sam uspio doznati, nije trebala velika pamet da bi se shvatilo o čemu se radi. Nije bilo nikakve dvostruke linije zapovijedanja niti prekida u komunikaciji između nalogodavca i onog što se događalo. Sve se odvijalo upravo onako kako je tražio Blaškić, po njegovoj odluci ili po nečijem nalogu. On će to, nadam se, morati objasniti.

Druga linija je osmišljena u glavama kukavica, kada je trebalo pobjeći od odgovornosti za vlastite postupke i katastrofalne posljedice. A tvrdnje o nedostatku informacija o zbivanjima na terenu zbog prostorne izoliranosti i slabih komunikacija su podvala, koja više govori o nedostatku veze sa zdravom pameću nego sa stvarnim događajima. No, kako je svaki normalan čovjek mogao i predvidjeti, ratna sreća se brzo okrenula. Armija Bosne i Hercegovine je kao odgovor uskoro počela izvoditi napade na sve što je hrvatsko, a položaj hrvatskog naroda srednje Bosne postao je katastrofalan. Pravljeni su planovi za iseljavanje. O tome sam Tužiteljstvu takođe dostavio vjerodostojnu dokumentaciju.

A onda su se ti isti kreatori rata sjetili mene. Znajući za moj ranije stečeni ugled kod muslimanskog naroda i njihovih vojnih zapovjednika, povjerili su mi ulogu pregovarača, a potom me imenovali i zapovjednikom sa zadatkom da spašavam što se spasiti može. Bilo je teško pregovarati i suprotnu stranu uvjeriti o onom što nije odgovaralo istini. Svjestan tragičnih posljedica ako se taj rat nastavi, učinio sam sve da se to ludilo zaustavi.

Nenajavljeno sam otišao u komandu Armije Bosne i Hercegovine u Visokom i, uz rizik da budem zarobljen, još jednom pokušao dogovoriti zaustavljanje rata. Učinio sam sve što su tražili od mene, a čak i ono što su smatrali nemogućim. Ali spirala nasilja je dostigla takvu točku da o primirju više nije bilo moguće govoriti. Kad proradi nagon za opstankom, nakon izgubljenog doma ili člana obitelji, nemoguće je uvijek i na svakom mjestu osigurati da ponašanje tih ljudi bude u granicama dopustivosti. Zbog toga su se događali zločini, i upravo zbog toga se taj rat nije smio dogoditi. Kako ispoštovati granice dopustivosti u nečemu što je po svojoj prirodi nedopustivo, kao što je bio taj rat?

Časni sude, ja sam znao da je veliki broj ljudi kojima sam zapovijedao bio opterećen gubitkom doma ili nekog iz obitelji, da su to ljudi sa svojima vrlinama i manama, ali nisam mogao znati kako će koji od njih reagirati u pojedinim ratnim situacijama. Zadatke sam izvršavao sa ljudima koje sam imao, a ne sa onima koje sam želio imati. I nikada nisam naredio zločin, već samo ono što je tražila akcija: obrana ili napad.

U okviru svojih mogućnosti neka djela sam odmah sankcionirao, neka su po savjetu suradnika nadležnih organa i institucija evidentirana sa namjerom da se adekvatne radnje i postupci provedu u vrijeme kada to neće imati kontraproduktivan učinak za sustav obrane. Da sam se suprotstavljao bezakonju sve do rizika po vlastiti život pokazuje i činjenica da su me kriminalci iz vlastitog naroda napadali, otimali, a više puta pokušali i ubiti. I o tome postoji dokumentacija koju sam ustupio Tužiteljstvu.

Sve ovo sam naveo kako bih vam što realnije prikazao uvjete u kojima sam djelovao. Moj odlazak u Vareš nije imao za cilj nikakav zločin, koji bi izazvao napad Armije Bosnie i Hercegovine na Vareš, nakon kojeg bi hrvatski narod po nekom scenariju trebao napustiti taj prostor.

Napad Armije Bosne i Hercegovine na Vareš trajao je već nekoliko dana. HVO Vareša tražio je pomoć, a ja sam izvršavajući naređenja svojih nadređenih pokušao učiniti sve što sam mogao. Nažalost, neki pojedinci i grupe nisu poštivali instrukcije svojih zapovjednika i u tom teškom i nepredvidivom razvoju događaja se dogodio zločin. Ipak, on nije smio biti opravdanje za teške zločine koje je na tom prostoru kasnije pretrpio hrvatski narod.

Časni sude, iz svega što vam je predočeno posve je razvidno da taj zločin nisam zapovjedio, niti se on dogodio uz moje znanje i pristanak. Ali – dogodio se. Njega su počinili pojedinci i grupe kojima sam bio nadređen. I za to sam odgovoran i kriv. Kao što zapovjedniku pripada zaslužena čast i slava za dobra djela koja ostvari sa svojim vojnicima, tako mu vojnička etika i čast nalažu da prihvati odgovornost za ono što su učinili loše.

Hrabro i odgovorno ću prihvatiti kaznu koju mi odredite. Žao mi je svih žrtava u Stupnom Dolu i Varešu. Te žrtve su bile nepotrebne, baš kao i rat između dva prijateljska naroda.

Obiteljima stradalih upućujem ispriku i svoju najiskreniju sućut za svu bol koju trpe zbog gubitka svojih najmilijih. Ona je iskrena iz srca, jer razumijem tu bol zato što je taj rat takvu bol donio i u moju obitelj, kao i u brojne druge obitelji neovisno o nacionalnoj pripadnosti. Sve te žrtve zaslužuju istinu i pravdu. Moja suradnja sa Tužiteljstvom je doprinos utvrđivanju istine, a prihvatanje krivnje čin odgovornog, a ne slomljenog čovjeka kako u medijima tvrdi moj bivši odvjetnik.

Uvjeren sam da će to zrno istine biti prepoznato i izdvojeno iz mora laži koje godinama u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj o meni plasiraju pojedinci i obavještajno-medijske sluge raznih gospodara, kako bi me primorali na šutnju i prikrili istinu o sebi i o politici koja je od mene i od moga naroda napravila i žrtvu i agresora u vlastitoj zemlji.

Samo istina može pomoći svim budućim generacijama i ja ću je iznositi i braniti bez obzira na prijetnje, pa i fizičke napade koje sam doživio u pritvorskoj jedinici. Kako te prijetnje nisu upućene samo meni osobno, već cijeloj obitelji, a zatim i mojoj braniteljici, zamolio bih ovaj Časni sud da iskoristi svoj utjecaj da ih se zaštiti.

Oni koji se boje istine spremni su na sve i koriste se vrlo suptilnim i opasnim metodama, što potvrđuje i dobro osmišljena obavještajna medijska kampanja koja je u Republici Hrvatskoj pokrenuta protiv mene nakon sporazuma sa Tužiteljstvom. Kako drugačije objasniti pisanje jednog utjecajnog hrvatskog tjednika, koji se poziva na lažni i suludi izvještaj hrvatskih tajnih službi da sam upravo ja odgovoran za stravičan zločin na tržnici Markale u Sarajevu, već kao prijetnju obitelji - ako uz tu monstruoznu laž objavljuju sliku moje supruge, adresu stana i registraciju obiteljskog automobila. Nije li to prikriveni poziv ozlojeđenim članovima obitelji i prijateljima stradalih u tom strašnom zločinu na osvetnički linč moje obitelji? Još puno gore i monstruoznije laži o meni su plasirane putem vrlo gledane emisije na Hrvatskoj televiziji odmah nakon objave sporazuma o priznanju krivnje.

Treba li spomenuti da je u toj emisiji sudjelovao i moj bivši odvjetnik, koga sam ranije opisao sa samo dvije riječi. Podvale takve vrste, prijetnje koje ih prate i sudbina nekih ljudi u Hrvatskoj koji su surađivali s ovim Sudom tjera me na oprez i brigu za sigurnost moje obitelji. Radi se o prepoznatljivim metodama režimskih sluga, kerova i pudlica iz redova hrvatske izvještajne službe i sigurnosno-informativne službe i raznih bivših i sadašnjih državnih i političkih klanova, koji su upravljali ratnim događajima i našim sudbinama. Da bi zaštitili sebe i svoje nalogodavce, oni prikrivaju stvarne, a izmišljaju i krivotvore lažne dokaze, kojima optužuju druge i tako obmanjuju hrvatsku javnost i ovaj Sud.

Poznato mi je da Tužiteljstvo poduzima i konkretne radnje da se demontiraju neke lažne konstrukcije koje su podmetnute ovom Sudu i iskreno se nadam da će mi dati priliku da i osobno sudjelujem u tome.

Časni sude, ja sam učinio sve što sam mogao da se dođe do pune istine. U vašim rukama su čvrsti dokazi o svemu što se događalo. Vjerujem u vašu mudrost i hrabrost u odmjeravanju pravične kazne. Molim Boga da mi da snage i zdravlja da je časno izdržim i vratim se svojoj obitelji koja dugo nezasluženo trpi i kojoj sam najpotrebniji. Hvala Vam. ”