“Odluku sam donio sam da izađem pred ovaj časni Sud i priznam da se u Srebrenici dogodio zločin u kojem sam i sam učestvovao i za koji očekujem adekvatnu kaznu. Iskrenom želim da pred ovim časnim sudom i javnim mnijenjem, a posebno bošnjačkim, izrazim svoje duboko i iskreno žaljenje i kajanje zbog zločina koji se dogodio i da se izvinem žrtvama, njihovim porodicama i bošnjačkom narodu zbog svog učešća u tom zločinu. ” |
Momir Nikolić je bio pomoćnik komandanta za bezbjednost i obavještajne poslove vojske bosanskih Srba. Nikolić se nalazio u središtu zločina koji su počinjeni nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine. Nije se ni u čemu usprotivio onome što mu je bilo izneseno kao plan: da se muslimanske žene i djeca deportuju, a da se muškarci Muslimani odvoje, pritvore i nakraju pobiju. Nije učinio ništa da spriječi premlaćivanja, poniženja i ubistva hiljada bosanskih Muslimana i lično je koordinisao otkopavanje i ponovno zakopavanje tijela žrtava. Svjedočio je u drugim postupcima pred Međunarodnim sudom, između ostalog na suđenjima protiv dvojice njegovih saoptuženih Blagojevića i Jokića. Osuđen je na 20 godina zatvora.
Pročitajte priznanje krivice
29. oktobar 2003. (izvod iz transkripta pretresa)
“Časni sude, želim ovom izjavom da vam na najjednostavniji i najkraći način predočim svoje razloge zbog kojh sam se izjasnio krivim po tački pet optužnice. Odluku sam donio sam, bez bilo kakvog pritiska, pretnje ili nagovaranja od strane mojih advokata ili Tužilaštva, da izađem pred ovaj časni sud i priznam da se u Srebrenici dogodio zločin u kojem sam i sam učestvovao i za koji očekujem adekvatnu kaznu.
Iskrenom želim da pred ovim časnim Sudom i javnim mnijenjem, a posebno bošnjačkim, izrazim svoje duboko i iskreno žaljenje i kajanje zbog zločina koji se dogodio i da se izvinim žrtvama, njihovim porodicama i bošnjačkom narodu zbog svog učešća u tom zločinu.
Svjestan sam da mrtve ne mogu vratiti, da porodicama svojim priznanjem bol ne mogu ublažiti, ali sam ovim činom želio da doprinesem da se napokon sazna potpuna istina o Srebrenici i njenim žrtvama, da državni organi Republike Srpske i svi pojedinci koji su učestvovali u zločinu slijede moj put, priznaju svoje učešće i krivicu, predaju se i odgovaraju za ono što su uradili.
Priznanjem sam želio da pomognem Sudu i Tužilaštvu da dođe do potpune istine i da svjedoke, žrtve zločina, njihove majke, braću i sestre ne izlažem novim patnjama i da ih ne podsjećam na tu užasnu tragediju.
Ja mislim, časni Sude, da moje priznanje predstavlja jedan od značajnih koraka ka izgradnji povjerenja i zajedničkog života u Bosni i Hercegovini, i nakon ovog priznanja kazne koja mi slijedi, a kada kaznu izdržim, moja je želja da se vratim u moj rodni grad Bratunac i tamo živim sa svim drugim narodima u miru i slozi kao i prije izbijanja ratnih sukoba. ”