|
|
“Jako se dobro sjećam zlostavljanja kojem sam bio izvrgnut tijekom ukupno 212 dana u dva logora. I zato ne spavam dobro. Teško se koncentriram. I ja sam – nisam baš dobar u ispunjavanju svojih obveza. Imam kod kuće ženu i troje djece. Odveden sam bez ikakvog razloga u dva logora, i ponavljam, proveo sam ondje 212 dana apsolutno bez ikakvog razloga”. Marko Knežić, Hrvat iz jednog sela u blizini Dubrovnika, govori o posljedicama zlostavljanja koje je pretrpio dok je bio zarobljenik srpskih snaga 1991. i 1992. Svjedočio je 17. rujna 2003. u predmetu protiv Slobodana Miloševića.
|
Marko Knežić je živio u Slanom, malom mjestu na obali s otprilike 500 stanovnika, udaljenom oko 40 km od Dubrovnika, povijesnog grada u zidinama, na obali Jadranskog mora u Hrvatskoj. Godine 1991, g. Knežić, koji je tada imao 38 godina, bio je recepcionar u jednom hotelu u tom mjestu. Bio je oženjen i u to je vrijeme imao dva sina, stara osam i dvije godine (kći će mu se roditi dvije godine kasnije). Generacije njegove obitelji živjele su u Slanom.
G. Knežić je rekao Tužiteljstvu da su “odnosi među različitim etničkim skupinama na našem području uvijek bili srdačni”. Premda je znao i on i njegovi sumještani da je sukob izbio u Vukovaru, u istočnoj Hrvatskoj, sredinom 1991. nisu vjerovali da će se proširiti na njihovo područje, jer se Dubrovnik, grad na popisu svjetske baštine UNESCO-a, “nalazio tako blizu i bio je tako poznat”. Međutim, kako su napetosti postupno rasle, formiran je lokalni Krizni štab, kao i u drugim mjestima na tom području. Gospodin Knežić bio je jedan od civilnih volontera koji su radili za Krizni štab i lokalnu policiju, čuvajući mjesta kao što su vodovod, trafo-stanica i televizijski toranj.
Dana 3. listopada 1991, bez ikakvog prethodnog upozorenja, iznenada su se našli u ratu. U zračnom napadu je uništen lokalni televizijski toranj. Kako što se g. Knežić kasnije prisjećao, to je “bio znak da je rat stigao na naše područje”. Te noći, Jugoslavenska narodna armija (JNA) i Jugoslavenska ratna mornarica (JRM) počele su snažno granatirati Slano i s kopna i s mora. Gospodin Knežić je pričao: “Svuda je gorjelo. Nismo imali ni vode ni struje. Telefonske veze su presječene. Noć je bila paklena, sve je gorjelo kao u filmovima”. Krizni je štab naložio mještanima da se evakuiraju iz Slanog. Obitelj g. Knežića već je napustila mjesto nekoliko dana ranije. Gospodin Knežić je ostao u Slanom kako bi zajedno s još nekoliko lokalnih branitelja pokušao obraniti mjesto.
Ujutro 4. listopada 1991. snage JNA ušle su u Slano kamionima i oklopnim transporterima. Gospodin Knežić je vidio “stotine i stotine vojnika i pripadnika paravojnih snaga”. Prepoznao je vojničke uniforme jer je i sam 1977. odslužio obavezni vojni rok u JNA.
Lokalni otpor je ubrzo svladan superiornim vatrenom moći snaga JNA. Neki lokalni branitelji uspjeli su pobjeći iz mjesta, ali g. Knežić nije uspio prije nego što je JNA opkolila mjesto sa svih strana. Naoružan starom lovačkom puškom svog djeda, g. Knežić se sakrio u kamenjaru iza svoje kuće. Ondje je našao svog oca Antuna Knežića i njihovog susjeda Božu Glumca.
Trojica muškaraca skrivala su se među stijenama dva mjeseca, iskradajući se noću iz skloništa u potrazi za hranom u okolnim brdima i mjestu. Gledali su kako je JNA okupirala mjesto. Snage JNA i paravojne snage počele su paliti i pljačkati kuće. Gospodin Knežić je svjedočio kako su na kraju sve kuće u Slanom bile uništene; njegova vlastita kuća bila je jako oštećena.
Dana 1. prosinca 1991. snage JNA zarobile su oca g. Knežića dok je nabavljao hranu. Tri dana kasnije, vojnici JNA opkolili su i g. Knežića i njegova susjeda, Božu Glumca. Predali su se i bili su primorani leći na tlo, ruku vezanih iza leđa, a vojnici su ih udarali nogama i kundacima pušaka prije nego što su ih odveli u mjesto. Gospodin Knežić je odveden u sjedište Vojne policije, koje je uspostavljeno u jednoj od nekoliko preostalih kuća u Slanom. Ondje su ga ispitivali o lokalnom kriznom štabu i obrani mjesta.
Narednog dana, 5. prosinca, g. Knežić i njegov susjed g. Glumac prebačeni su u zatočenički logor Bileća, u Bosni i Hercegovini, udaljen oko dva sata. Gospodin Knežić je ispričao da je logorom Bileća najprije upravljao Užički korpus JNA, a kasnije Riječki korpus.
Po dolasku u Bileću, g. Knežić i g. Glumac odvedeni su u prostoriju zvanu “Katakomba” i ondje lancima privezani za krevete. Uniformirani vojnik JNA ušao je u prostoriju i udario g. Knežić, slomivši mu jedno rebro.
Narednog dana, preseljeni su u manju prostoriju, zvanu “Kavez”. Ondje su lancima zajedno svezani i nekoliko narednih dana ispitivali su ih razni vojnici u uniformama regularne JNA. Gospodin Knežić je posebno sjetio da je jedan od njihovih ispitivača bio kapetan JNA kojeg su zvali Biga. Tijekom tih ispitivanja prema njima su vrlo grubo postupali i često ih tukli palicama.
Nakon nekoliko dana prisilnog ispitivanja, vojnici su preselili g. Knežića u drugu prostoriju. Iako je prostorija bila predviđena za deset ljudi, u nju je bilo nagurano više od 30 zatočenika. Nakon približno mjesec dana, g. Knežić je preseljen u malo veću prostoriju koja je isto tako bila pretrpana: više od 50 zatočenika bilo je nagurano u prostor predviđen za najviše 20 ljudi.
Gospodin Knežić je svjedočio da su uz prenatrpanost zatvorenici u Bileći bili izvrgnuti fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Vojnici su redovno gurali glave zatvorenika u zahodske šoljke. Gospodin Knežića su zlostavljali električnim šokovima kao i mnoge druge zatvorenike. Zatvorenici su bili prisiljeni na fizički rad tijekom kojega su ih tukli. Premlaćivanja su postala još gora nakon 9. januara 1992, kad su zatvorenici saznali da je neovisnost Hrvatske postala međunarodno priznata. Uz to, držani su u nehigijenskim uvjetima i dobivali su vrlo malo hrane.
Gospodin Knežić je također svjedočio da su vojnici JNA zatvorenike mučili i psihološki. Taktika koju su koristili uključivala je neprestano upaljeno svjetlo u prostorijama u kojima su zatvorenici držani. G. Knežić je ispričao da su stražari najčešće mučili zatvorenike lažno ih obavještavajući da će biti pušteni prilikom razmjene zatvorenika.
Predstavnici Međunarodnog odbora Crvenog križa (MOCK) nekoliko su puta posjetili zatvorenički logor Bileća, ali g. Knežić je najprije bio skriven od njih. Iako je stigao u Bileću 5. prosinca 1991., službeno je registriran tek 13. siječnja 1992. G. Knežić je kasnije svjedočio da čak kad su ga posjetili predstavnici Crvenog križa, i on i drugi zatvorenici su se previše bojali da bi im ispričali o zlostavljanju.
Dana 23. svibnja 1992. g. Knežiću je rečeno da će biti razmijenjen. Ukrcali su ga u autobus zajedno s približno sto drugih zatvorenika i nekoliko stražara JNA. Međutim, nakon tri sata vožnje, dovedeni su u drugi zatočenički logor, Morinj (u Crnoj Gori).
Iako u Morinju nije bilo prisilnog rada, uvjeti su općenito bili gori nego u Bileći. Premlaćivanja palicama bila su učestala, a zatvorenike su tukli kako bi ih kaznili jer su stvarali previše buke dok su jeli, jer su odbijali pjevati srpske pjesme, i jer su se odbijali tući s drugim zatvorenicima kako bi zabavili stražare. Zatvorenike su uvijek tukli na putu za zahod i na povratku, zbog čega su mnogi danima odbijali ići na zahod. Stražari su uvijek pazili da im na dan posjeta predstavnika MOCK-a osiguraju razne igre i radio aparat, ali nakon što bi oni otišli, uvjeti su se ponovno vraćali na staru razinu brutalnosti.
Gospodin Knežić je svjedočio da je 13. lipnja 1992. postupanje prema zatvorenicima bilo posebno okrutno. Uniformirani vojnik koji se zvao Boro Gligić, i izgledao stariji od većine vojnika, stigao je u 2:00 sata poslije ponoći. Naredio je zatvorenicima da stanu s rukama iza leđa, a vojnici su ih tada počeli tući. Do 6:00 sati ujutro stražari su se izmjenjivali mlateći ih vrećama pijeska, štapovima, palicama i čizmama. Gospodinu Knežiću su slomili dva desna rebra.
Gospodin Knežić je rekao Tužiteljstvu da ne sumnja da su mučenje kojem su bili izvrgnuti i oni drugi zatvorenici u oba zatvorenička logora naredili viši oficiri JNA. Rekao je: “S obzirom da su oba zapovjednika [i logora Bileća i logora Morinj] bili iz JNA, tim logorima je upravljala JNA. Potpuno sam uvjeren da ti logori ne bi mogli biti uspostavljeni bez prethodnog odobrenja više komande JNA i da je sve što se događalo u logorima bilo činjeno uz njihovu suglasnost”. G. Knežić je svoje mišljenje potkrijepio opažanjem da je komunikacija između zatvora u Bileći i stožera JNA oficira koji se nalazio odmah do logora, bila učestala.
Dana 2. srpnja 1992. g. Knežić i 20 drugih zatvorenika ukrcani su na autobuse JNA i rečeno im je da će biti razmijenjeni. To je bio sedmi put da su g. Knežiću rekli da će biti razmijenjen. Međutim, ovog puta, to je bila istina. Zatvorenike su uz nadzor MOCK-a iskrcali u Cavtatu, i naposljetku su pušteni na slobodu.
Mr. Knežić je sudu dostavio medicinsku dokumentaciju o posljedicama koje je boravak u zatočeništvu imao na njegovo zdravlje. Rekao je da tako smršavio tijekom tih devet mjeseci u zatvoru da ga njegov mlađi sin nije prepoznao kad se vratio. Njegova odsutnost proizvela je u njegovoj djeci duboki osjećaj nesigurnosti. Čak i danas, rekao je, kad odlazi od kuće djeca ga pitaju jedno pitanje: “Oče, kad ćeš se vratiti?”
Marko Knežić ispričao je ove događaje istražitelju Tužiteljstva MKSJ-a 4. i 6. svibnja 2000. Dana 17. rujna 2003. Marko Knežić je svjedočio u predmetu protiv bivšeg predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića. Na tom su suđenju iskazi mnogih žrtava podneseni u pismenom obliku kao dokazni predmeti, a zatim su se svjedoci pojavili pred Sudom kako bi ih unakrsno ispitao optuženi (koji se sam zastupao) ili kako bi ih ispitalo sudsko vijeće. Slobodan Milošević umro je u pritvoru 11. ožujka 2006, a postupak protiv njega je okončan.
>> Pročitajte cjelokupno svjedočenje Marka Knežića i njegovu izjavu (na engleskom)
(Transkripte ustupio Fond za humanitarno pravo)