| SAOPŠTENJE ZA JAVNOST |
SEKRETARIJAT
|
| (Isključivo za medije. Nije zvaničan dokument.) |
|
Haag, 18. jul 1997.
CC/PIO/230t
Pretresno vijeće II donijelo odluku o pitanju izdavanja naloga subpoena: Nalog subpoena duces tecum izdat Hrvatskoj i njenom ministru odbrane 17. januara 1997. mora biti ispunjen do 18. avgusta 1997.
Međunarodni sud posjeduje i inherentno i izričito pravo da izdaje naloge subpoena duces tecum
Države i njihovi zvaničnici imaju obavezu da ispune nalog subpoena duces tecum
U petak, 18. jula 1997. godine, Pretresno vijeće II, u sastavu sudija Gabrielle Kirk McDonald (predsjedavajuća), sudija Elizabeth Odio Benito i sudija Saad Saood Jan, donijelo je odluku o prigovoru Republike Hrvatske na izdavanje naloga subpoena duces tecum.
Ovim nalozima subpoena duces tecum Hrvatskoj i njenom ministru odbrane je naloženo da Tužilaštvu dostave 13 specifičnih kategorija dokumenata za koje se vjeruje da imaju dokaznu vrijednost u predmetu Blaškić (vidi Saopštenje za javnost 156).
Ove naloge subpoena duces tecum je sudija kirk McDonald privremeno stavila van snage 20. februara te nakon toga zakazala raspravu pred Pretresnim vijećem (održana 16. i 17. aprila 1997.) kako bi sa stranama u postupku razgovarala o "važnim principijelnim pitanjima":
1. ovlaštenje sudije ili Pretresnog vijeća Međunarodnog suda da izda nalog subpoena duces tecum nekoj suverenoj državi;
2. ovlaštenje sudije ili Pretresnog vijeća Međunarodnog suda da izda zahtjev ili nalog subpoena duces tecum nekom visokom državnom zvaničniku;
3. odgovarajuće pravne lijekove koji se primjenjuju u slučaju da se ne ispuni subpoena duces tecum ili zahtjev koji je izdao sudija ili pretresno vijeće.
U svojoj odluci, Pretresno vijeće se osvrnulo na dva pitanja:
a. osnovu za ovlašćenje i pravo Međunarodnog suda sa izdaje obavezujuće naloge državama kao i pojedincima, uključujući i državnim zvaničnicima, i
b. obavezu da se takvi nalozi ispune.
Pitanje odgovarajućih pravnih lijekova koji bi se primjenjivali u slučaju neispunjavanja naloga nije razmatrano jer je Pretresno vijeće bilo mišljenja da "...to pitanje još nije sazrelo za razmatranje".
I. Osnova za ovlašćenje i pravo Međunarodnog suda da izdaje obavezujuće naloge državama i pojedincima
Izdavanje naloga subpoena duces tecum državama
Nakon razmatranja mehanizama koji su doveli do stvaranja Međunarodnog suda, Pretresno vijeće je zaključilo: "Opseg ovlašćenja koje Savjet bezbjednosti može, koje je namjeravao i koje jeste dao ovom posebnom pomoćnom organu [Međunarodnom sudu] je relevantan..." za ovu Odluku.
Iako je prihvatilo da funkcije povjerene pomoćnim organima ne mogu premašiti nadležnost i funkcije same organizacije, Pretresno vijeće je bilo mišljenja da: "kao (...) pomoćni organ, Međunarodni sud je kreacija svog roditeljskog tijela, no on takođe mora imati veliki stepen nezavisnosti kako bi predstavljao uistinu odvojenu instituciju i kako bi ispravno mogao sprovesti svoj pravosudni mandat, neopterećen političkim obzirima".
Citirajući argumente tužilaštva i odbrane, odluke drugih međunarodnih sudova kao i Žalbeno vijeće u odluci o nadležnosti u predmetu Tadić, Pretresno vijeće je zaključilo da ono ima inherentno ovlašćenje da izda nalog subpoena duces tecum. Vijeće je zaključilo da "pravo Međunarodnog suda da izda nalog subpoena duces tecum nekoj državi (...) se isto tako može smatrati implicitnim ukoliko je ono nužno za ispunjavanje njegovih fundamentalnih zadataka i da bi se postiglo njegovo efikasno funkcionisanje".
Nadalje, Pretresno vijeće je zaključilo da posjeduje izričita ovlašćenja da izdaje naloge subpoena duces tecum. Vijeće je razmotrilo tvrdnju Hrvatske da se nadležnost Međunarodnog suda, u članu 1 Statuta, ne odnosi na države, i da bi stoga izdavanje naloga subpoena duces tecum nekoj državi bilo kršenje prihvaćenih međunarodnih pravnih normi i predstavljalo nelegitimno proširenje mandata Međunarodnog suda. Kako bi se razmotrilo ovo pitanje, Pretresno vijeće je razmotrilo relevantne odredbe Međunarodnog suda (članove 15, 18, 19 i 29 Statuta i pravilo 54 Pravilnika o postupku i dokazima), i odlučilo da: "Kada upućuje nalog nekoj državi, Međunarodni sud ne nastoji da proširi svoju nadležnost van granica određenih Statutom. On time ne pripisuje krivičnu odgovornost toj državi, već samo ostvaruje svoje nužne incidentalne pravosudne funkcije u ispunjenju svoje svrhe".
U vezi sa tvrdnjom Hrvatske da je ovlašćenje za izdavanje naloga ograničeno na pravne sisteme anglosaksonskog prava, Pretresno vijeće je zaključilo sljedeće: "Bez obzira na konkretne razlike u posljedicama neispunjenja subpoena u sistemima anglosaksonskog prava, Pravilnik je sročen tako da obuhvati suštinu, to jest suštinsko pravo na prinudno postizanje prisustva svjedoka i davanja iskaza. Pretresno vijeće je utvrdilo da upravo ta suština karakteriše nekoliko nacionalnih pravnih sistema kako iz tradicije anglosaksonskog tako i iz kontinentalnog prava".
Izdavanja naloga subpoena duces tecum državnim zvaničnicima
Hrvatska je iznijela argument da državni zvaničnici nisu odgovarajući subjekti naloga Međunarodnog suda i da komunikacija mora ići kroz Hrvatski ured za saradnju s Međunarodnim sudom. Pretresno vijeće je zaključilo suprotno i ustvrdilo da: "Iako je opšti princip međunarodnog prava da država sama određuje kako će ispuniti svoje međunarodne obaveze, ona ne može nametnuti uslove u pogledu oblika ispunjenja tih obaveza tako što će donijeti zakone koji će imati za posljedicu ukidanje tih obaveza. Ovo načelo je od izuzetne važnosti kada obaveza država proizilazi iz rezolucije donesene u skladu s glavom VII Povelje".
II. Obaveza da se ispune nalozi Međunarodnog suda
Nakon što je zaključio da Međunarodni sud ima ovlašćenja da izdaje naloge subpoena državama i vladinim zvaničnicima, Međunarodni sud je onda razmotrio s tim usko povezano pitanje opsega obaveze, ukoliko ona postoji, država i pojedinaca da ispune takve naloge.
Dužnost države da udovolji zahtjevima
Pretresno vijeće je razmotrilo argument Hrvatske da termin "saradnja" u Statutu znači da odnos između države i Međunarodnog suda u pogledu bilo koje zahtijevane akcije mora biti međusobno dogovoren od obje strane i da je ona, kao takva, dužna tek da prizna i ispuni zahtjeve Međunarodnog suda za pomoć i obezbijedi da se nalozi upućeni pojedincima u okviru njene nadležnosti izvrše.
Rješavajući po ovom pitanju, Pretresno vijeće je razmotrilo izvještaj generalnog sekretara, rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija 827 i 1031 i zaključilo da: "...namjera Savjeta bezbjednosti bila je ne samo da države omoguće djelovanje naloga Međunarodnog suda nego i da budu obavezne da u potpunosti ispune takve naloge.(...) Kao što postoji dužnost da se ispune zahtjevi za pomoć, postoji i dužnost da se ispune nalozi Međunarodnog suda, budući da oni imaju isti pravno obavezujući učinak. Budući da je subpoena duces tecum nalog, baš kao i svaki drugi nalog kojeg izda neko pretresno vijeće, države su dužne da ga ispune baš kao i svaki drugi nalog".
U vezi s pitanjem suverenog imuniteta, Pretresno vijeće je takođe zaključilo da dobrovoljno primijenivši svoj suverenitet učlanjenjem u Ujedinjene nacije, Hrvatska i Bosna i Hercegovina su se obavezale "...da će se povinovati Međunarodnom sudu kao sprovedbenoj mjeri VII poglavlja..." .
Dužnost zvaničnika da udovolji zahtjevima
Pretresno vijeće je zaključilo da državni zvaničnik ima istu takvu dužnost da ispuni nalog subpoena duces tecum koji mu je upućen kao službenoj osobi. Pretresno vijeće je, međutim, napravilo razliku između neispunjavanja naloga na osnovu odbijanja zvaničnika da ispuni nalog (u kom slučaju je na dotičnoj državi da mu izrekne odgovarajuću sankciju) i nemogućnosti zvaničnika da ispuni nalog zbog toga što mu je država naložila da ga ne ispuni.
Ova druga situacija se smatra složenijom i Pretresno vijeće je bilo mišljenja da iako je na pojedincu koji djeluje u svojstvu službenog lice da ispuni naloge Međunarodnog suda – uključujući nalog subpoena duces tecum – nemogućnost takvog pojedinca da ispuni nalog na osnovu instrukcije dobijene od države Pretresno vijeće mora uzeti u obzir. Pa ipak, zvaničnik i dalje ima dužnost da se pojavi pred Međunarodnim sudom ukoliko mu je to naloženo.
Vijeće je zaključilo da premda pojedini državni zvaničnik može biti poimence spomenut u nalogu u svojstvu službenog lica "... on dijeli konačnu odgovornost s državom, koja je takođe dužna da udovolji nalogu ili da prisili na njegovo izvršenje".
Sljedeće pitanje koje je Pretresno vijeće razmotrilo tiče se pitanja nacionalne bezbjednosti na koje se Hrvatska poziva. Hrvatska je tvrdila da zaštita nacionalne bezbjednosti predstavlja povlasticu kojom se oslobađa obaveze da ispuni nalog subpoena duces tecum.
Pretresno vijeće je zaključilo da neka država ne može biti oslobođena od obaveze da dostavi dokaze koje zahtijeva Međunarodni sud samom tvrdnjom da bi nacionalna bezbjednost time bila dovedena u pitanje. Prema mišljenju Vijeća, na državi stoji teret da dokaže utemeljenost svog prigovora. Ona je "... dužna pri odbijanju da ispuni nalog Međunarodnog suda da navede pojedinosti..." i Pretresno vijeće je izjavilo da je Međunarodni sud pozvan da ocijeni upravo to odbijanje.
Pretresi in camera i ex parte mogu biti održani s ciljem da se utvrdi valjanost navoda određene države.
Pri ocjenjivanju merituma prigovora neke države zasnovanog na pitanju nacionalne bezbjednosti, Pretresno vijeće je bilo mišljenja da Međunarodni sud mora u obzir uzeti dva temeljna interesa:
- interes da se podrži interes nacionalne bezbjednosti pojedine države i interes da se dođe do dokaznog materijala koji je od bitne važnosti za tužilaštvo ili odbranu u predmetima koji se odnose na teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava.
III. Dispozicija
Iz gore navedenih razloga Pretresno vijeće je odlučilo kako slijedi:
1. Vijeće vraća na snagu nalog subpoena duces tecum koji je 15. januara 1997. sudija McDonald izdala Republici Hrvatskoj i njenom ministru odbrane Gojku Šušku i;
2. Nalaže Republici Hrvatskoj i Gojku šušku da udovolje nalogu subpoena duces tecum u roku od 30 dana od datuma ove odluke ili da se pojave pred Međunarodnim sudom kako bi objasnili razloge zbog kojih nalog nije ispunjen.
*****
U prilogu je zaključni sažetak Pretresnog vijeća.
Cjelokupni tekst odluke dostupan je, na zahtjev, u Službi za medije, a takođe se nalazi na internet stranici MKSJ-a
III. Zaključno
Ukratko sudija ili Pretresno vijeće Međunarodnog suda ima ovlašćenje i pravo da izdaje naloge državama i pojedincima, uključujući visoke vladine zvaničnike da predoče dokumente koji su potrebni za pripremu ili vođenje suđenja. Nadalje, ti se nalozi s punim pravom mogu nazivati subpoena duces tecum, iz čega je sasvim jasno da i države i njihovi zvaničnici imaju obavezu da u potpunosti ispune uslove navedene u tim nalozima. Eventualni prigovori protiv naloga za predočavanje dokumenata, uključujući navode da bi predočavanje moglo ugroziti nacionalnu bezbjednost države automatski ne oslobađaju državu ili pojedinca od obaveze ispunjenja naloga. Naprotiv, takve tvrdnje mora najprije ocijeniti Pretresno vijeće.
Što se tiče uloge Međunarodnog suda pravde, sudija Mohamed Shahabuddeen je ranije rekao da bi se sud uvijek trebao pažljivo uvjeriti da zaista ima ovlašćenja da preduzme neku radnju. S druge strane, Sud bi isto tako trebao imati na umu rizik koji proizilazi iz želje da bude toliko siguran u svoja prava da dosjetljivo iznalazi odviše istančane razloge da se ne služi pravima za koja se može razumno smatrati da mu pripadaju.
Imajući na umu ovo upozorenje, Pretresno vijeće razmotrilo je argumente stranaka i amicus curiae na način koji uvažava karakter i ciljeve Međunarodnog suda.
Donijevši ovu odluku, Pretresno vijeće poslužilo se svojim pravom da tumači Statut i Pravilnik u skladu s pravim značenjem termina koji se u njima javljaju i uzevši u obzir njihov cilj i svrhu. Zbog jedinstvenog karaktera Međunarodnog suda, ne postoji analogna međunarodna institucija koja bi pružila direktan presedan. Bilo je, dakle, nužno poslužiti se ustaljenom praksom drugih međunarodnih sudova i tribunala, te nacionalnih sudova koji djeluju u sistemima kontinentalnog prava kao i anglosaksonskog prava, te da bi se utvrdila opšta pravna načela koja su u skladu s prirodom i ciljevima Međunarodnog suda.
Taj proces nužno izaziva bojazni u vezi s pravima sudskih instanci da tumače zakone, od kojih se neki odnose na percepciju povlašćenog položaja države u međunarodnom pravu. Uprkos toj državocentričnosti Međunarodni sud je pravosudna institucija koja samim svojim karakterom promoviše razvoj međunarodnog krivičnog postupka. Nadalje, Međunarodni sud ne bi trebao trpjeti od restriktivnog pristupa koji se ne može primijeniti na instituciju koja je uspostavljena kao izvršna mjera Savjeta bezbjednosti na osnovu glave VII Povelje Ujedinjenih nacija. Stoga pri tumačenju Statuta i Pravilnika valja usvojiti pristup koji je primjeren takvoj pionirskoj instituciji.
Međunarodni sud je uspostavijen da pomogne u ponovnom uspostavljanju i očuvanju mira u bivšoj Jugoslaviji. Prva obaveza Međunarodnog suda kao krivičnog suda jeste da osigura pravično i brzo suđenje i da garantuje prava optuženih. Taj adjudikacijski proces osnažuje vladavinu prava, što je temeljno načelo o kojem su sporazumne sve članice međunarodne zajednice. Ako taj poduhvat bude uspješan, on može pridonijeti pomirenju, što je preduslov za trajni mir. Stoga Pretresno vijeće ne može podržati argument da države i vladini zvaničnici nemaju obvezu da ispune naloge Međunarodnog suda.
*****
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju
Za više informacija stupite u kontakt s našom Službom za medije/komunikacije
Tel.: +31-70-512-8752; 512-5343; 512-5356 Fax: +31-70-512-5355 - Email: press [at] icty.org
Pratite MKSJ na Twitteru i Youtubeu