| SAOPŠTENJE ZA JAVNOST |
SEKRETARIJAT
|
| (Isključivo za medije. Nije zvaničan dokument.) |
|
Haag, 26. jun 1997.
CC/PIO/219t
Predmet Čelebići, Pretresno vijeće odbacilo zahtjev optuženog Delića za dostavljanje oslobađajućih dokaza
Odlukom od 24. juna 1997. godine Pretresno vijeće II odbacilo je zahtjev optuženog Hazima Delića da tužilaštvo odbrani dostavi primjerke svih dokumenata koje ima u svom posjedu, koji opovrgavaju Delićevu krivicu.
Vijeće je zaključilo da "odbrana nije ukazala na konkretan materijal koji smatra oslobađajućim i koji bi trebao biti dostavljen u skladu s pravilom 68. Odbrana osim toga nije dokazala prima facie da su informacije čiju dostavu traži zaista oslobađajuće".
Podnesak odbrane
U podnesku dostavljenom 21. aprila 1997. godine, u skladu s pravilom 68, odbrana Hazima Delića zahtijevala je od Pretresnog vijeća da naloži tužilaštvu da dostavi oslobađajuće dokaze koje ima u svom posjedu. Kokretno, zahtijevani su dokazi (1) da oružane snage Republike Srbije nisu svoje operacije vodile u skladu s ratnim pravom i običajima; (2) da snage bosanskih Srba nisu svoje operacije vodile u skladu s ratnim pravom i običajima; (3) da snage bosanskih Srba nisu bile pod komandom osobe koja je bila odgovorna za svoje podređene; (4) da snage bosanskih Srba nisu imale specifične oznake koje bi bile vidljive iz daljine; i (5) da snage bosanskih Srba nisu otvoreno nosile oružje.
Prema odbrani, takvi dokazi bi bili oslobađajući u smislu da bi pokazali da zatočenici u logoru Čelebići nisu bili legitimni ratni zarobljenici prema Trećoj Ženevskoj konvenciji, koji imaju prava da budu zaštićeni tom konvencijom, jer nisu ispunjavali uslove definicije iz člana 4 Treće Ženevske konvencije.
Odbrana je tvrdila da su, u skladu s članom 4(A)(2) Treće ženevske konvencije, neregularne oružane snage zaštićene samo ako ispunjavaju određene kriterijume, između ostalog da svoje operacije vode u skladu sa zakonima i običajima ratovanja. "Dokazi u posjedu tužilaštva koji pokazuju da su snage bosanskih Srba, čiji su pripadnici navodno bili neki od zatočenika logora Čelebići, kršili zakone i običaje ratovanja, oslobađajući su u smislu da pobijaju jedan od elemenata zločina, a to je zaštićeni status žrtava". Prema odbrani, brojne optužnice koje je tužilaštvo podiglo protiv bosanskih Srba prima facie pokazuju da tužilaštvo posjeduje dokaze takvih kršenja zakona i običaja ratovanja koje su počinile snage bosanskih Srba.
Odgovor tužilaštva
Tužilaštvo je u svom odgovoru podnesenom 2. maja 1997. godine tvrdilo da je odbrani dostavilo sve potrebne i relevantne informacije, te da su sve dodatne informacije u potpunosti irelevantne. Osim toga, tužilaštvo je tvrdilo da ovaj zahtjev treba odbaciti jer odbrana nije prima facie dokazala da su traženi dokazi oslobađajući. Prema tužilaštvu, osobe zatočene u logoru Čelebići su bile zaštićene osobe, ili kao civili ili kao ratni zarobljenici, i nije potrebno da se u ovom trenutku utvrdi njihov tačan status.
Tužilaštvo je nadalje tvrdilo da čak i da su snage bosanskih Srba, pa i neke od žrtava u ovom predmetu, počinile kršenja zakona i običaja ratovanja, to ne znači da bi zbog toga te osobe izgubile pravo na zaštitu koja im u skladu s Trećom Ženevskom konvencijom pripada kao ratnim zarobljenicima.
Prema tužilaštvu, neregularne snage koje su djelovale u opštini Konjic ispunjavale su kriterijume Treće Ženevske konvencije, jer su, uglavnom poštivale zakone i običaje ratovanja. Tužilaštvo smatra da je ponašanje drugih neregularnih snaga izvan konjičke regije potpuno irelevantno. Na kraju, tužilaštvo je tvrdilo da kršenje zakona i običaja ratovanja nikako ne može biti opravdano time što je suprotna strana prethodno prekršila te iste zakone i običaje, te da stoga nema potrebe da Vijeće razmatra bilo kakve dokaze da su Jugoslovenska narodna armija (JNA), Vojska Jugoslavije (VJ) ili vojska bosanskih Srba (VRS) počinile kršenja zakona i običaja ratovanja.
Odluka
Odbacujući zahtjev odbrane, Pretresno vijeće je prvo definisalo oslobađajuće dokaze u skladu s pravilom 68, kao " dokaze poznate tužilaštvu koji idu u prilog optuženog u smislu da na bilo koji način ukazuju na nevinost ili ublažavaju krivicu optuženog ili mogu uticati na pouzdanost dokaznog materijala optužbe".
Vijeće je dalje izjavilo: "da bi odbrana mogla da ostvari svoju moć da prisili drugu stranu da joj dostavi dokaze, mora dokazati da je tužilaštvo znalo za postojanje materijala i da su oni u njegovom posjedu".
Sem toga, "(. . .) odbrana mora prima facie dokazati da su informacije koje traži od tužilaštva oslobađajuće".
Oslobađajući dokazi će takođe biti materijali za pripremanje odbrane. Međutim zahtjevi za takvim dokazima moraju biti konkretni, i ne mogu biti u formi opšteg zahtjeva za bilo kakvim dokazima koji mogu negirati krivicu optuženog. "Pravila koja dozvoljavaju iznošenje određenih dokumenata ne mogu se koristiti bez ograničenja kao način da se dobiju sve informacije od tužilaštva, a da se tek onda utvrdi da li se te informacije mogu koristiti ili ne".
Vijeće je utvrdilo da u svakom slučaju ne vidi kako informacije o kršenjima zakona i običaja ratovanja suprotne strane mogu biti smatrane oslobađajućim, napominjući da su žrtve navedenih kršenja od strane optuženog zaštićene osobe i kao ratni zarobljenici po Trećoj Ženevskoj konvenciji i kao civili po Četvrtoj Ženevskoj konvenciji.
U svakom slučaju, prethodna kršenja zakona i običaja ratovanja nikada se mogu smatrati opravdanjem za odmazdu ili kasnija kršenja suprotne strane, zaključilo je Vijeće. "To bi samo dovelo do dalje eskalacije zločina i nasilja".
*****
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju
Za više informacija stupite u kontakt s našom Službom za medije/komunikacije
Tel.: +31-70-512-8752; 512-5343; 512-5356 Fax: +31-70-512-5355 - Email: press [at] icty.org
Pratite MKSJ na Twitteru i Youtubeu