|
Hag, 5.jula 2001.
XT/P.I.S./601-t
PREDMET JELISIĆ:
ŽALBENO VIJEĆE SMATRA DA, U OKOLNOSTIMA OVOG PREDMETA,
NIJE PRIMJERENO NALOŽITI DA SE PREDMET VRATI NA DALJNJI POSTUPAK
ŽALBENO VIJEĆE POTVRĐUJE KAZNU OD 40 GODINA ZATVORA
Danas, 5. jula 2001. Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog
suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), u sastavu: sudije Shahabuddeen (predsjedavajući),
Vohrah, Nieto-Navia, Wald i Pocar, donijelo je svoju presudu u predmetu
Tužilac protiv Gorana Jelisića.
Žalbeno vijeće je većinom glasova smatralo da, u okolnostima
ovog predmeta, "nije primjereno naložiti da se predmet vrati na
daljnji postupak", i odbilo da "ukine oslobađajuću
presudu". Potvrdilo je presudu od 40 godina zatvora koju je 14.
decembra 199l. izreklo Pretresno vijeće. Na današnjoj sjednici, predsjedavajući
sudija Žalbenog vijeća, sudija Mohamed Shahabuddeen je pročitao
sažetak
presude Žalbenog vijeća rekavši sljedeće: "sažetak
ne sadrži sve elemente pismene presude" koja je "jedini
autoritativni opis zaključaka Žalbenog vijeća razloga za donošenje
tih zaključaka".
Pred ovim Vijećem nalaze se dvije žalbe: jedna koju je izjavila
optužba, i jedna koju je izjavio Goran Jelisić. Do njih je ovako
došlo:
Gospodin Jelisić optužen je za krivična djela genocida,
kršenja zakona i običaja ratovanja i zločine protiv čovječnosti,
počinjena u maju 1992. u opštini Brčko u sjevero-istočnom
dijelu Bosne i Hercegovine.
U predraspravnoj fazi, strane su postigle sporazum o činjeničnoj
osnovi. Dana 29. oktobra 1998. Goran Jelisić izjasnio se krivim po
trideset i jednoj tački, što obuhvaća kršenja zakona i običaja
ratovanja i zločine protiv čovječnosti; za tačku genocida
izjasnio se da nije kriv. Postupak koji je zatim uslijedio pred Pretresnim
vijećem ograničio se stoga na tačku genocida.
Suđenje je započelo 30. novembra 1998. i optužba je
završila izvođenje svojih dokaza 22. septembra 1999. Pretresno vijeće
obavijestilo je strane da će donijeti presudu na osnovu pravila 98
bis (B) Pravilnika. To pravilo glasi: Pretresno vijeće donosi oslobađajuću
presudu na prijedlog optuženog ili proprio motu ako zaključi da nema
dovoljno dokaza da bi ga osudilo po toj optužbi odnosno optužbama. Optužba
je podnijela zahtjev da se odluka Pretresnog vijeća odgodi dok se
optužbi ne dade prilika da iznese svoje argumente.
Dana 19. oktobra 1999. Pretresno vijeće je objavilo svoju
usmenu presudu. Pisani razlozi, zajedno s izricajem kazne, uslijedili
su 14. decembra 1999. Vijeće je zaključilo da postoji nerazdvojna
veza između zahtjeva optužbe da je se sasluša i same presude, te
je odbacilo taj zahtjev. Vijeće je Gorana Jelisića osudilo za
tačke u kojima se tereti za kršenja zakona i običaja ratovanja
i zločine protiv čovječnosti, za koje se izjasnio krivim.
Izrečena mu je jedinstvena kazna od 40 godina zatvora. Oslobođen
je optužbe po tački za genocid na osnovu pravila 98 bis (B) Pravilnika.
Obje strane su izjavile žalbu: optužba na oslobađajuću
presudu po tački genocida, a Goran Jelisić na kaznu za tačke
po kojima se izjasnio krivim, osporivši uz to kumulativne osude za te
tačke, o čemu se govori u nastavku.
Žalba optužbe počiva na tri osnova. Prvi osnov glasi:
1) Pretresno vijeće pogrešno je primijenilo pravo time što
optužbi nije dalo priliku da je se sasluša o odluci koju je Pretresno
vijeće donijelo proprio motu na osnovu pravila 98 bis Pravilnika.
Drugi osnov je sljedeći:
2) Pretresno vijeće pogrešno je primijenilo pravo time što
je usvojilo standard krivice van razumne sumnje presuđujući
u skladu sa pravilom 98 bis o dovoljnosti dokaza da se izrekne osuđujuća
presuda.
3) Treći osnov optužbe sastoji se od dva dijela. Prvo, Pretresno
vijeće pogrešno je primijenilo pravo zaključivši da potrebno
stanje svijesti za genocid u članu 4 Statuta uključuje standard
dolus specialis, a ne širi pojam opšte namjere. Drugo, Pretresno vijeće
je pogrešno primijenilo pravo i pogrešno utvrdilo činjenično
stanje presudivši da dokazi nisu pokazali van svake razumne sumnje da
je postojao plan da se uništi muslimanska grupa u Brčkom i drugdje
unutar kojeg se, tvrdi se, uklapaju ubistva koja je počinio Goran
Jelisić; osim toga, Pretresno vijeće je pogrešno primijenilo
pravo i pogrešno utvrdilo činjenično stanje kad je presudilo
da djela Gorana Jelisića nisu fizički izraz njegove potvrđene
riješenosti da se grupa kao takva uništi djelomično ili u cijelosti,
nego arbitrarne radnje ubistva koje su proizišle iz poremećene
ličnosti.
Optužba je zatražila da se predmet vrati na novo suđenje
pred pretresno vijeće u drugačijem sastavu.
Protivžalilac Goran Jelisić iznio je sljedeće žalbene
osnove:
1) Pretresno vijeće pogriješilo je izrekavši kumulativne osude.
2) Pretresno vijeće pogrešno je utvrdilo činjenično
stanje i pogrešno primijenilo svoje diskreciono pravo prilikom odmjeravanja
kazne.
Za ovaj drugi žalbeni osnov, argumenti protivžalioca uključuju
sljedeće:
kazna koju je Pretresno vijeće izreklo za tačke po kojima
se on izjasnio krivim pogrešno je uzela u obzir dokaze optužbe iznesene
na njegovom suđenju za genocid;
Pretresno vijeće je neosnovano izreklo dvostruku osudu za
tačke 16 i 17 (koje se odnose na smrt dvojice braće) iako
se optužnicom tereti za samo jedno ubistvo;
nepostojanje priznate skale kazni;
Pretresno vijeće nije prihvatilo da je kajanje protivžalioca
istinsko;
Pretresno vijeće nije uzelo u obzir da protivžalilac nije
bio zapovjednik;
Pretresno vijeće nije na primjeren način uzelo u obzir
ulogu protivžalioca u širem kontekstu sukoba u bivšoj Jugoslaviji;
Pretresno vijeće trebalo je, a nije, uzeti u obzir opštu
praksu izricanja kazni zatvora na svim sudovima bivše Jugoslavije;
Pretresno vijeće nije na nikakav način nagradilo njegovo
potvrdno izjašnjavanje o krivici;
Pretresno vijeće nije uzelo u obzir njegovu suradnju s optužbom;
Pretresno vijeće nije na odgovarajući način uzelo
u obzir njegovu mladu dob.
Protivžalilac je zatražio da mu se kazna smanji. Kad je riječ
o kumulativnim osudama, on je zatražio da mu se osude za ono što smatra
manje teškim krivičnim djelom ukinu.
Sada ću ukratko iznijeti nalaze Žalbenog vijeća.
Prvo, žalba optužbe. Što se tiče prvog žalbenog osnova, Žalbeno
vijeće zaključuje da optužba ima pravo da je se sasluša o pitanju
da li su dokazi bili dovoljni da se izrekne osuđujuća presuda.
Činjenica da je Pretresno vijeće imalo pravo da presudi proprio
motu na osnovu pravila 98 bis (B) ne oslobađa ga normalne dužnosti
sudskog tijela da prije toga sasluša stranu čija prava mogu biti
narušena odlukom koju donosi.
Kad je riječ o drugom žalbenom osnovu optužbe, Žalbeno vijeće
smatra da je Pretresno vijeće pogriješilo u primjeni testa za utvrđivanje
da li su dokazi optužbe nedovoljni da se izrekne osuda. Ispravan test
je: da li postoje dokazi na osnovu kojih bi se (ako se prihvate) razumni
presuditelj činjenica mogao uvjeriti van razumne sumnje da
je optuženi kriv za konkretnu optužbu o kojoj je riječ.
Što se tiče prvog dijela trećeg žalbenog osnova optužbe,
Žalbeno vijeće nalazi da je namjera koja se traži namjera da se uništi,
djelomično ili u cijelosti, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska
grupa jednim od zabranjenih djela nabrojanih u članu 4 Statuta. Žalbeno
vijeće smatra da je Pretresno vijeće mislilo na tu namjeru kad
je govorilo o dolus specialis. Žalbeno vijeće nadalje smatra da postojanje
plana ili zvanične politike nije element pravnog bića krivičnog
djela genocida, iako on može biti od pomoći prilikom dokazivanja.
Što se tiče drugog dijela trećeg žalbenog osnova optužbe,
Žalbeno vijeće zaključilo je da je to što je Pretresno vijeće
pogrešno primijenilo standard iz pravila 98 bis (B) dovelo do netačne
procjene dokaza. Međutim, u okolnostima ovog predmeta, Žalbeno vijeće
ne smatra da bi bilo prikladno ukinuti oslobađajuću presudu
i vratiti predmet na daljnji postupak.
Što se tiče prvog žalbenog osnova protivžalioca, Žalbeno
vijeće smatra da su kumulativne osude i po članu 3 i po članu
5 dopustive.
Žalbeno vijeće sada dolazi do drugog žalbenog osnova protivžalioca:
Kad je riječ o tačkama 16 i 17 optužnice, protivžalilac se izjasnio
krivim za ubistvo samo jednog od braće Huse i Smajila Zahirovića.
Pretresno vijeće je pogriješilo kad ga je osudilo za ubistvo obojice.
Međutim, budući da je žalilac osuđen za 12 ubistava, po
mišljenju Žalbenog vijeća, ova pogrešna osuda ne utječe na odmjeravanje
kazne.
Što se tiče tvrdnje protivžalioca da je Pretresno vijeće
pogrešno primijenilo svoje diskreciono pravo kad je odmjerilo kaznu, izneseno
je, kao što smo već napomenuli, nekoliko podosnova. Nalazi Žalbenog
vijeća o svakom od podosnova neće biti ovdje izneseni. Međutim,
Žalbeno vijeće zaključilo je da pravilo 101 (A) Pravilnika predviđa
da osoba proglašena krivom može biti osuđena na kaznu zatvora, uključujući
i doživotnu kaznu zatvora. Prema tome, Pretresno vijeće ima diskreciono
pravo da izrekne doživotnu kaznu zatvora. Pretresno vijeće takođe
uživa široko diskreciono pravo u vezi toga koje će faktore razmotriti
prilikom odmjeravanja kazne i koju će im težinu pridati. Općenito
uzevši, Žalbeno vijeće zaključilo je da protivžalilac nije pokazao
da je došlo do greške u korištenju diskrecionog prava Pretresnog vijeća.
*****
|
