|
Hag, 31. svibnja 2001.
XT/P.I.S./595-t
G.
ANTO NOBILO OSLOBOĐEN NAVODA O NEPOŠTIVANJU SUDA U PREDMETU ALEKSOVSKI
Žalbeno vijeće u sastavu: sudac Hunt, predsjedavajući, suci May,
Robinson, Pocar i Fassi Fihri, donijelo je 30. svibnja 2001. Presudu
po žalbi Ante Nobila na osuđujuću presudu za nepoštivanje Suda.
Žalbeno vijeće je prihvatilo žalbu g. Nobila i i uputilo tajnika
Suda da mu vrati iznos od 4.000 guldena koji je platio kao kaznu koju
mu je izreklo Raspravno vijeće.
PODACI O PREDMETU I POSTUPKU
U svojstvu branitelja generala Blaškića, g. Anto Nobilo je u
rujnu 1998. za vrijeme dodatnog ispitivanja svjedoka obrane u predmetu
Blaškić podnio kao dokazni materijal kartu koju je pripremio
svjedok koji je svjedočio za Tužiteljstvo u predmetu Aleksovski.
On je imenovao svjedoka iz predmeta Aleksovski i naznačio da
je to on, a zatim naveo svjedoka u predmetu Blaškić da navede
zanimanje svjedoka iz predmeta Aleksovski. Međutim, Raspravno
vijeće je u predmetu Aleksovski odredilo zaštitne mjere, koje
su se između ostalog odnosile i na zaštitu identiteta svjedoka, njegovog
lica i zanimanja.
Tužiteljstvo je 25. septembra 1998. podnijelo povjerljivi zahtjev
u kojem se žalilo Raspravnom vijeću da je prekršen nalog za zaštitne
mjere, i tražilo da Raspravno vijeće pozove g. Nobila da objasni što
se dogodilo, u skladu s pravilom 77(A) i (F) ₣Nepoštivanje Sudağ
Pravilnika o postupku i dokazima.
Raspravno vijeće I, u sastavu: sudac Rodrigues, predsjedavajući,
sudac Vohrah i sudac Nieto-Navia odlučilo je 11. prosinca da je g.
Nobilo objavio informacije u vezi sa postupkom na suđenju Zlatku Aleksovskom
pred Raspravnim vijećem "svjesno kršeći" nalog
koji je donijelo zabranjujući objavljivanje informacija. Raspravno
vijeće je zato smatralo da je g. Nobilo izvršio nepoštivanje Suda
i kaznilo ga novčanom kaznom od 10.000 guldena. Dio novčane kazne
(6.000 guldena) izrečen je uvjetno s tim da g. Nobilo ne bude ponovno
osuđen za nepoštivanje Suda u idućih godinu dana (pogledati Priopćenje
za javnost br. 375 od 15. prosinca 1998. na engleskom jeziku).
G. Nobilo je 18. prosinca 1998. podnio povjerljivi zahtjev za dozvolu
za podnošenje žalbe na odluku Raspravnog vijeća, koji je Žalbeno vijeće
u užem sastavu (sudac May, predsjedavajući, suci Wang i Hunt) odobrilo
22. prosinca 1998.
PRESUDA
ŽALBENOG VIJEĆA
Žalbeno vijeće je smatralo da treba riješiti da li je Raspravno
vijeće pogriješilo u utvrđivanju pravnih pitanja ili činjeničnog
stanja kada je zaključilo da je g. Nobilo svjesno kršio nalog za zaštitu
svjedoka i time skrivio nepoštivanje Suda.
Žalbeno vijeće je smatralo da stvarno poznavanje naloga nije
bilo neophodno prije nego bi ga se moglo svjesno kršiti i da je dovoljno
da je osoba optužena za kršenje tog naloga to činila hotimično
zatvarajući oči pred njegovim postojanjem. Žalbeno vijeće
je hotimično zatvaranje očiju pred nečim definiralo na sljedeći
način: "smatra se da je dokazano stvarno znanje o postojanju
relevantne činjenice u slučajevima u kojima je ustanovljeno
da je optuženi sumnjao da ta činjenica postoji (ili je bio svjestan
da je njezino postojanje vrlo vjerojatno), ali je propustio utvrditi
da li ona zaista postoji jer je želio da u slučaju potrebe može
poreći da je znao za njezino postojanje (ili naprosto nije želio
znati da ona postoji)." Žalbeno vijeće je smatralo da je
hotimično zatvaranje očiju pred nečim "podjednako
kažnjivo" koliko i stvarno poznavanje.
Žalbeno vijeće je konstatiralo da nema dokaza o hotimičnom
zatvaranju očiju. Tužiteljstvo je prihvatilo da je g. Nobilu bilo
rečeno da je navedena karta bila javni dokument prezentiran na javnoj
sjednici."Žalbeno vijeće je smatralo da mu je ovo vjerojatno
dalo dojam da su sve okolnosti u vezi s kartom također javne."
Naglasilo je da "činjenica da mnogi zaštićeni svjedoci
svjedoče na javnoj sjednici ne znači da to odmah treba pokrenuti
sumnju ili stvoriti svijest o velikoj vjerojatnosti da je u vezi sa
svjedokom koji svjedoči na javnoj sjednici donijet nalog za zaštitne
mjere." Žalbeno vijeće je naglasilo da ukoliko je svjedok
u danom slučaju bio žrtva, moglo bi se smatrati da bi advokat obrane
koji ima iskustva u radu na Sudu "bio svjestan rizika da bi
mogao postojati nalog za zaštitne mjere za tog svjedoka." Međutim,
ponovilo je da zaštićeni svjedok "nije bio žrtva"
i navelo da ga je g. Nobilo opisao kao vještaka koji je svjedočio
za Tužiteljstvo i da takav opis nije bio osporen. Žalbeno vijeće
je smatralo da "iako se u vezi s takvim svjedokom mogao donijeti
nalog za zaštitne mjere, nije odmah jasno zašto bi te zaštitne mjere
bile neophodne i nema razloga da se sumnja da bi svi takvi svjedoci
mogli biti zaštićeni tim zaštitnim mjerama." Žalbeno vijeće
je ocijenilo da "ne postoji hotimično zatvaranje očiju
pred postojanjem naloga ukoliko se prvo ne pokaže da postoji sumnja
ili shvatanje da nalog postoji." Dodalo je da "ukoliko
bi ocijena Raspravnog vijeća da je činjenica da se g. Nobilo
žnamjernož nije raspitao trebala ukazati na hotimično zatvaranje
očiju pred postojanjem naloga, onda je Žalbeno vijeće osvjedočeno
da "nema dokaza da za takav nalaz". Vijeće je također
konstatiralo "da nije bilo dokaza za zaključak, koji nužno
slijedi, a koji Raspravno vijeće ionako nije eksplicitno izreklo,
da je propust g. Nobila da se raspita o tome da li taj nalog postoji
bio motiviran željom da u slučaju potrebe porekne da je znao za
njegovo postojanje ili time što nije želio da se informira o tome da
li taj nalog postoji."
Osim toga, Žalbeno vijeće je izrazilo svoje mišljenje o značajnom
pitanju da li je neophodno da Tužiteljstvo dokaže i to da je
postojala namjera da se krši ili ignorira prekršeni nalog. Smatralo
je da nije neophodno ustanoviti namjeru da se krši nalog i da je dovoljno
da je optužena osoba "djelovala sa bezobzirnom nebrigom za to
da li činjenje predstavlja kršenje naloga ili ne."
Konačno, Žalbeno vijeće je primijetilo da niti u jednom trenutku
za vrijeme rasprave, Raspravno vijeće nije formuliralo konkretnu
optužbu protiv g. Nobila koja bi odgovarala navodima o nepoštivanju
Suda na koje se Tužiteljstvo oslanjalo u svom podnesku. Također
je primijetilo da se nije niti u jednom trenutku raspravljalo o definiciji
"svjesnog" kršenja naloga Raspravnog vijeća. Žalbeno
vijeće je dodalo da je "neophodno da Raspravno vijeće,
kada samo pokrene postupak za nepoštivanje Suda, na početku formulira
prirodu optužbi sa preciznošću koja se očekuje od optužnice
i da stranama pruži mogućnost da rasprave ono što se mora dokazati.
Samo se na taj način onome tko se tereti za nepoštivanje Suda može
omogućiti pravično suđenje."
Sudac Patrick Robinson je presudi dodao svoje izdvojeno mišljenje
u kojem je izrazio svoje "slaganje sa odlukom Vijeća u ovom
predmetu" ali je iznio da ne vjeruje da je "postupak
uopće trebalo pokretati". Sudac Robinson je zaključio
da "iako su pravna pitanja pokrenuta u ovom slučaju jako
značajna, u ovom predmetu nepotrebno je utrošeno mnogo vremena Suda."
*****
|
