|
Hag,
15. maja 2002.
CC/P.I.S./675-t
MILAN MARTIĆ I
MILE MRKŠIĆ PREBAČENI U DEN HAAG
Dana 15. svibnja 2002.
Milan Martić i Mile Mrkšić prebačeni su iz Srbije, Savezna
Republika Jugoslavija (SRJ), u Pritvorsku jedinicu Međunarodnog krivičnog
suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu.
Milan Martić
Protiv okrivljenog
Milana Martića podignuta je optužnica potvrđena 25. srpnja 1995.
U optužnici se navodi da je Martić, "predsjednik" samoproglašene
"Republike Srpske Krajine" ("RSK"), naredio oružanim
snagama "RSK-a" da napadnu centar Zagreba 2. i 3. svibnja 1995.,
prouzročivši smrt sedam i ranjavanja brojnih civila u Zagrebu.
Optužbe
U optužnici se Milan Martić
tereti na osnovu individualne krivične odgovornosti (članak 7(1)
Statuta Međunarodnog suda) ili, alternativno, na osnovu krivične
odgovornosti nadređenog (članak 7(3)) za:
kršenje zakona i običaja ratovanja
(članak 3 - protivzakonit napad na civilno stanovništvo i civilne
osobe).
Postupak po pravilu 61 Pravilnika o
postupku i dokazima
Kako relevantne vlasti
optuženog nisu lišile slobode, Međunarodni sud je 1996. godine pokrenuo
postupak u skladu s pravilom 61 Pravilnika o postupku i dokazima. U postupku
prema pravilu 61, Raspravno vijeće u punom sastavu na javnoj raspravi
pregleda optužnicu i propratni dokazni materijal a, ako zaključi da
postoje razumne osnove za sumnju da je optuženik počinio sva ili neka
krivična djela za koja se tereti, Raspravno vijeće će potvrditi
optužnicu i izdati međunarodni nalog za uhićenje.
Dana 13. veljače 1996.
sudac Jorda je zatražio od tužitelja Richarda Goldstonea da podnese izvještaj
o mjerama koje je poduzeo da se izvrši nalog za uhićenje, te da se
optuženiku osobno uruči optužnica. Nakon što je tužitelj saslušan
i nakon što je zaključeno da su poduzete razumno moguće mjere
da se dostavi nalog za uhićenje i da se Martiću uruči optužnica,
sudac Jorda je naložio da se optužnica dostavi Pretresnom vijeću kojeg
je on član kako bi se pregledala sukladno pravilu 61.
Javna rasprava je održana
27. veljače 1996. Pored pisanih dokaza, tužitelj je pozvao i ispitao
četiri svjedoka koji su opisali vojnu i političku situaciju u
Zagrebu, napade na grad i posljedice tih napada. Jedan vojni stručnjak
je također svjedočio o karakteristikama i vrsti raketa koje su
korištene u napadu.
Dana 8. ožujka 1996., Raspravno
vijeće je izdalo odluku da postoji razumna osnova za sumnju da je
2. i 3. svibnja 1995. stanovništvo Zagreba napadnuto raketama tipa "orkan"
po zapovijedi optuženika i u suprotnosti sa zakonima i običajima vođenja
rata. Raspravno vijeće je dalje izdalo međunarodni nalog za uhićenje
Martića koji je dostavljen svim državama i Implementacijskih snaga
pod vođstvom NATO-a (IFOR).
Mile Mrkšić
Protiv
okrivljenog Mile Mrkšića podignuta je druga izmijenjena optužnica
potvrđena 2. prosinca 1997., u kojoj je optužen s ostalim članovima
takozvane "Vukovarske trojke", Miroslavom Radićem i Veselinom
Šljivančaninom. Prema navodima optužnice, oko 20. studenog 1991. JNA
i srpske paravojne formacije, uz pomoć i podršku Slavka Dokmanovića
i pod zapovjedništvom i nadzorom Mrkšića, Radića i Šljivančanina,
odvele su najmanje 200 ranjenika nesrpske nacionalnosti iz vukovarske
bolnice prevezle ih u jednu zgradu na poljoprivrednom dobru Ovčara,
gdje su ih tukli nekoliko sati. Nakon toga, vojnici su zarobljenike u
grupama od po deset do dvadeset osoba prebacili na lokaciju između
poljoprivrednog dobra Ovčara i Grabova, gdje su iz vatrenog oružja
i na druge načine ubili najmanje 198 muškaraca i dvije žene. Nakon
ubojstava, žrtve su na istom mjestu buldožerom pokopane u masovnu grobnicu.
Prema
navodima optužnice, tokom predmetnog perioda Mile Mrkšić je bio pukovnik
JNA i komandant Gardijske brigade koja snosi glavnu odgovornost za napad
na Vukovar. Nakon opsade Vukovara unaprijeđen je u čin generala
u Jugoslovenskoj armiji (JA) da bi kasnije postao komandant vojske "Republike
Srpske Krajine".
Optužbe
Mile Mrkšić se tereti po osnovi
individualne krivične odgovornosti (članak 7(1) Statuta Međunarodnog
suda) i, ili alternativno, krivične odgovornosti nadređenog
(članak 7(3)) :
u dvije
točke za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. (članak
2 - namjerno nanošenje teške patnje; hotimično lišavanje života),
u dvije točke za kršenje ratnih
zakona i običaja (članak 3 - okrutno postupanje; ubojstvo)
i
u dvije točke zločine protiv
čovječnosti (članak 5 - nehumana djela; ubojstvo).
Kako relevantne vlasti optuženog nisu lišile
slobode, Međunarodni sud je 1996. godine pokrenuo postupak u skladu
s pravilom 61 Pravilnika o postupku i dokazima. U postupku prema pravilu
61, Raspravno vijeće u punom sastavu na javnoj raspravi pregleda optužnicu
i popratni dokazni materijal a, ako zaključi da postoje razumne osnove
za sumnju da je optuženik počinio sva ili neka krivična djela
za koje se tereti, Raspravno vijeće će potvrditi optužnicu i izdati
međunarodni nalog za uhićenje.
Rasprava
prema pravilu 61 u predmetu Vukovar održana je 20. ožujka i od 26. do
28. ožujka 1996. Tužitelj je Vijeću predao pismeni dokazni materijal,
a nekoliko svjedoka dalo je usmeni iskaz. Među tim svjedocima bile
su i osobe koje su bile u bolnici kad je zauzeta, jedna osoba koja je
pobjegla sa, kako se navodi, masovne egzekucije i jedan vojnik Jugoslavenske
narodne armije (JNA) koji je sudjelovao u aktivnostima na tom području.
Raspravno vijeće je 3. travnja 1996.
donijelo odluku kojom je potvrdilo postojanje osnovane sumnje da su optuženici
počinili zločine kojima se terete. Vijeće je također
izdalo međunarodne naloge za uhićenje na ime optuženika. Naposletku,
Vijeće je smatralo da se neizvršenje naloga za uhićenje može
pripisati odbijanju SRJ da surađuje s Međunarodnim sudom, te
je tako konstatirano u svrhu obavještavanja Vijeća sigurnosti.
Predsjednik
Međunarodnog suda je 24. travnja 1996. prvi puta prijavio Vijeću
sigurnosti odbijanje SRJ da surađuje s Međunarodnim sudom.
Dana 9. prosinca 1998.,
na zahtjev tužitelja, Raspravno vijeće I je zatražilo od Savezne Republike
Jugoslavije ustupanje postupka koji je ondje pokrenut protiv Mileta Mrkšića,
Veselina Šljivančanina i Miroslava Radića. Nadalje, Raspravno
vijeće je naložilo sekretaru Međunarodnog suda da tužitelju Međunarodnog
suda i beogradskom sudu na kojem je pokrenut postupak uputi kopiju međunarodnog
naloga za uhićenje i naloga za predaju optuženih.
Datum i vrijeme prvog
pojavljivanja bit će naknadno objavljeni.
*****
|
