PRED PRETRESNIM VIJEĆEM

Nije službeni dokument

U sastavu:

sudija Florence Ndepele Mwachande Mumba, predsjedavajuća
sudija Sharon A. Williams
sudija Per-Johan Viktor Lindholm

Sekretar: g. Hans Holthuis

Datum: 22. maj 2002.

TUŽILAC

protiv

BLAGOJA SIMIĆA

MILANA SIMIĆA

MIROSLAVA TADIĆA

SIME ZARIĆA

RAZLOZI ZA ODLUKU O PRIHVATANJU "VARIJANTE A i B" DOKUMENTA

 

Tužilaštvo:

g. Gramsci Di Fazio
g. Phillip Weiner
gđa Aisleen Reidy

Odbrana:

g. Igor Pantelić i g. Srdjan Vuković za Blagoja Simića
g. Slobodan Zečević i gđa Cahterine Baen za Milana Simića
g. Novak Lukić i g. Dragan Krgović za Miroslava Tadića
g. Borislav Pisarević i g. Aleksandar Lazarević za Simu Zarića

I UVOD

  1. Ovo Pretresno vijeće Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. (dalje u tekstu: "Međunarodni sud") je 10. septembra 2001. razmotrilo prigovor odbrane, u ime sve četvorice optuženih u ovom predmetu, u vezi s prihvatljivošću dokumenta koji je Tužilaštvo predložilo kao dokaz (dalje u tekstu: "optužba").

  2. Izjašnjavanje u vezi s prihvatljivošću "Varijante A i B" održano je 18. februara i 2. maja 2002. Saslušavši mišljenja strana, Pretresno vijeće je 2. maja 2002. donijelo usmenu odluku da kao dokaz prihvati "Varijantu A i B". Pretresno vijeće ovim pismeno navodi svoje razloge za donošenje takve odluke.

  3. Optužba je dokument na koji je uložen prigovor, "Uputstvo za organizovanje i djelovanje organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima" od 19. decembra 1991., 9. aprila 2001. uvrstila u svoj "Povjerljivi spisak dokaznog materijala optužbe u skladu s pravilom 65ter (E)(v)" kao dokazni predmet C-5. U sudskom zapisu je tom dokumentu, dok se ne prihvati kao dokaz, dodijeljen broj isključivo radi identifikacije, pa se engleska verzija dokumenta vodi pod nazivom P3(id), a originalna verzija na BHS-u pod P3ter(id) (dalje u tekstu: "Varijanta A i B ").[1]

  4. Odbrana je uložila svoj prvi prigovor na "Varijantu A i B" dokumenta na početku suđenja 10. septembra 2001.[2] Tokom glavnog ispitivanja vještaka optužbe, dr. Roberta Donie, 11. septembra 2001., odbrana je uložila formalni prigovor na to da se taj dokument prihvati kao dokaz.[3]

  5. Tokom rasprave održane 11. i 12. februara 2002. Pretresno vijeće je saslušalo svjedočenje g. Bernarda O'Donnella, istražitelja optužbe, o pitanjima koja se odnose na autentičnost i pouzdanost tog dokumenta.

    6. II ARGUMENTI STRANA

  6. Optužba je 18. februara 2002.[4] ustvrdila da je pitanje koje se ovdje postavlja relevantnost i dokazna vrijednost "Varijante A i B", tj. da li je dokument dovoljno pouzdan da zadovoljava prag prihvatljivosti. Optužba je potkrijepila svoje podneske oslanjajući se na "Odluku po zahtjevu okrivljenog Zejnila Delalića za dozvolu da uloži žalbu protiv odluke Pretresnog vijeća od 19. januara 1998. o prihvatanju dokaza" (dalje u tekstu: "odluka po žalbi") koju je 4. marta 1998. donijelo Žalbeno vijeće u predmetu Čelebići. Prema mišljenju optužbe, u Odluci po žalbi s pravom se ukazuje na to da se odlukom u tom predmetu da se kao dokaz prihvati jedan dokument ni na koji način ne podriva pravo okrivljenog na pravično suđenje ili na suočenje sa svjedokom u skladu sa članom 21(4)(E) Statuta.

  7. Optužba je navela sljedeće faktore zbog kojih smatra "Varijantu A i B" dovoljno pouzdanom: da je određeni broj kopija tog dokumenta pronađen po cijeloj Bosni; da su verzije tog dokumenta pronađene u različita vremena na različitim lokacijama; i da je kopija "Varijante A i B" objavljena u bosanskom časopisu "Slobodna Bosna". Optužba je takođe ustvrdila da svjedoci koje je predložila odbrana ne bi pružili nikakvu informaciju koja bi pomogla Vijeću da odluči o tome da li da prihvati "Varijantu A i B" kao dokazni materijal.[5] Optužba je bila mišljenja da odbrani ne bi trebalo dozvoliti da poziva svjedoke dok ona izvodi svoje dokaze.[6]

  8. Odbrana je prvo prigovorila na to da se dokument prihvati kao dokaz zbog toga što smatra da je njegova autentičnost upitna. Njezini glavni argumenti su bili sljedeći: (a) da to nije službeni dokument; (b) da na njemu nema potpisa; (c) da nema pečata; i (d) da je fotokopija.[7] Odbrana je takođe bila mišljenja da bi optužba trebala pozvati svjedoke koji bi svjedočili o okolnostima pod kojima je "Varijanta A i B" zaplijenjena ili pronađena.

  9. Čini se da je 2. maja 2002. odbrana svoje argumente uglavnom usredotočila na pitanje prihvatljivosti "Varijante A i B". Pretresno vijeće je, stoga, smatralo da je prihvatljivost "Varijante A i B" glavni argument odbrane, tj. da dokument nije prihvatljiv ukoliko optužba ne dokaže njegovu pouzdanost. Iz tog razloga Pretresno vijeće nije smatralo potrebnim da presuđuje o tome da li odbrana u ovom dijelu postupka, prije nego što je optužba završila iznošenje svojih dokaza, može ili ne može pozivati svjedoke.

    10. III PRIMJENJIVO PRAVO

  10. Pravilo 89 Pravilnika o postupku i dokazima je opšta odredba koja se primjenjuje na prihvaćanje dokaznog matarijala na suđenju. Njome se određuje, između ostalog, i sljedeće:

    11. (C) Vijeće može prihvatiti bilo koji relevantan dokaz za koji smatra da ima dokaznu vrijednost.

    (D) Vijeće može izuzeti dokaz ako potreba da se osigura pravično suđenje uveliko nadmašuje njegovu dokaznu vrijednost.

    (E) Vijeće može zahtijevati potvrdu autentičnosti dokaznog materijala pribavljenog izvan suda.

  11. Jedno pretresno vijeće ovog Suda, primijetivši da Pravilnik ne sadrži "detaljna tehnička uputstva o ovoj materiji",[8] o pravilu 89 kaže sljedeće:

    12. …Pristup usvojen Pravilnikom je nedvojbeno na strani prihvatanja dokaza sve dok su dokazi relevantni i dok se smatra da imaju dokaznu vrijednost (potpravilo 89(C)), te ukoliko potreba da se obezbijedi pravično suđenje nije bitno značajnija od njihove dokazne vrijednosti (potpravilo 89 (D). Dokazi se, nadalje, mogu isključiti na temelju razloga navedenih u pravilima 95 i 96. Potpravilo 89(E) govori o utvrđivanju autentičnosti dokaza izvan suda. Naposlijetku, potpravilo 89(B) sadrži odredbu rezidualne prirode koja, ukoliko to nije drugačije predviđeno Pravilnikom, dozvoljava primjenu onih pravila o dokazima koji će najbolje poslužiti u pravičnom presuđivanju o stvari i koji su konsistentni sa Statutom i opštim principima prava.[9]

  12. Praksa Međunarodnog suda naginje tome da se dokazi prihvataju ukoliko imaju dokaznu vrijednost. Međutim, treba razlučiti prihvatljivost dokumentarnih dokaza od težine koja će se tim dokazima na kraju pripisati.[10] Prigovori koji se odnose na dokaze iz druge ruke, nedostatak utemeljenosti i autentičnosti, potpis ili relevantnost, i bilo koji drugi prigovori, govore isključivo o težini koju treba pripisati dokazu, a ne o njegovoj prihvatljivosti.[11] Težina koju treba pripisati dokumentima prihvaćenim kao dokazni materijal se, stoga, procjenjuje prilikom razmatranja cjelokupnog dokaznog materijala na kraju suđenja.[12]

  13. Ovo Pretresno vijeće se slaže da "prag pri određivanju prihvatljivosti dokaza ne bi ipak trebao biti previsok, budući da se često traži da se dokumenti prihvate kao dokaz, ali ne kao konačni dokazi krivice ili nevinosti, već da pruže kontekst i dopune sliku koja je predočena na temelju sakupljenih dokaza."[13] Dalje je primijećeno da Pretresno vijeće u svom "Nalogu o standardima za prihvatanje dokaza" u predmetu Brđanin i Talić smatra da ispitivanje apsolutne autentičnosti dokumenta koji se predlaže na usvajanje ne bi bilo u skladu sa sudskom praksom ovog Međunarodnog suda.[14] Praksa pretresnih vijeća je da prihvate dokumente i druge vrste dokaza, kao što su videosnimke, i tada odluči koju će im težinu dati.[15]

  14. Vrijedno je zapaziti da je mišljenje Pretresnog vijeća u predmetu Brđanin i Talić da "odsustvo potpisa i pečata na nekom dokumetu ne čini taj dokument, a priori, neautentičnim". Dalje u tekstu Pretresno vijeće kaže:

    15. Naprotiv, (…) odsustvo potpisa i/ili službenog pečata može ponekad, samo po sebi, upućivati na postojanje zajedničkog zločinačkog poduhvata ili možda metoda smišljeno usmjerenog ka tome da se onemogući utvrđivanje autorstva tog dokumenta. Kao što je već navedeno, faktori kao što je autentičnost i dokaz o autorstvu biće, naravno, od najveće važnosti Pretresom vijeću prilikom utvrđivanja značaja koju treba pripisati pojedinim dokazima.[16]

    Ovo Pretresno vijeće se slaže s tim da optužba ne mora dokazati autentičnost ili autorstvo pa čak ni izvor dokumenta za koji se traži da se prihvati kao dokaz.[17] Ako se osvrnemo na predmete Čelebići i Jelisić, vidljivo je da je ista ta "Varijanta A i B" prihvaćena kao dokaz bez dugotrajnog razmatranja njezine autentičnosti.[18] "Varijanta A i B" prihvaćena je i u predmetima Tadić,[19] Stakić,[20] i Brđanin i Talić.[21]

  15. 15. Što se tiče pojma pouzdanosti, analiza sudske prakse Međunarodnog suda pokazuje da odlučivanje o pitanju pouzdanosti ne treba posmatrati kao zaseban, prvi korak u ocjenjivanju dokaznog predmeta koji se izvodi.[22] Žalbeno vijeće u predmetu Čelebići u svojoj "Odluci" nadalje objašnjava da "implicitni zahtjev za pouzdanost ne podrazumijeva ništa drugo nego da mora postojati dovoljno indicija pouzdanosti da bi se prima facie pokazalo da se taj dokument može prihvatiti kao dokaz."[23]

    IV DISKUSIJA

  16. 16. Ovo Pretresno vijeće smatra da dokazi koji su dosad primljeni pokazuju da postoji dovoljno indicija pouzdanosti "Varijante A i B" da bi se prihvatila kao dokaz. Međutim, koliku težinu treba pripisati "Varijanti A i B" moći će se utvrditi tek na kraju suđenja, pošto Pretresno vijeće sasluša sve dokaze o tom pitanju. Na odbrani je da, tokom izvođenja svojih dokaza, predoči dokaze koji će pokazati da Pretresno vijeće ne treba "Varijanti A i B" pripisati nikakvu težinu.

  17. Među dokazima koje je dosad predočila optužba je i svjedočenje sudskog vještaka dr. Roberta Donie, koji je, odgovarajući na pitanje optužbe o tome koja su to saznanja koja posjeduje o "Varijanti A i B" koja ukazuju na to da su mjere navedene u tom dokumentu zaista i sprovedene, izjavio: "kao historičar (…), gledajući na to šta se desilo, "Varijantu A i B" sam doživio kao opšti opis događaja koji su se sprovodili na terenu".[24] Usredotočio je pažnju na "Varijantu A i B" jer je "vidio prilično velike i duboke tragove koje njezino sprovođenje ostavlja u Bosni i Hercegovini (…), uglavnom poslije 1. januara 1992. godine."[25] Dr. Donia tvrdi da "historijski dokazi" ukazuju na to da je "Varijanta A i B" sprovođena, naročito u periodu od januara do maja 1992. godine.[26]

  18. Bernard O'Donnel je u tokom svjedočenja 11. i 12. februara 2002. godine rekao sljedeće:

    1. Na različitim mjestima pronađeno je sedam verzija "Varijante A i B" s identičnim sadržajem.[27]

    2. Pronađeni su i drugi dokumenti koji, čini se, potkrepljuju mjere čije sprovođenje predviđa "Varijanta A i B".[28]

    Prema mišljenju Pretresnog vijeća, svjedočenje Bernarda O'Donnella dodatno potvrđuje zaključak da je "Varijanta A i B" dovoljno pouzdana da bude prihvaćena kao dokaz.

 

V DISPOZITIV

IZ GORENAVEDNIH RAZLOGA,

PRETRESNO VIJEĆE OVIM POTVRĐUJE svoju usmenu odluku kako slijedi:

  1. "Varijanta A i B" se prihvaća kao dokaz; i

  2. odbrana za vrijeme izvođenja svojih dokaza može pozivati svjedoke i dostavljati daljnje podneske u vezi s težinom koju treba pripisati "Varijanti A i B".

Sastavljeno na engleskom i francuskom, pri čemu se mjerodavnim smatra engleski tekst.

/potpis na originalu/
Florence Ndpele Mwachande Mumba,
predsjedavajući sudija

Dana 22. jula 2002.
U Hagu,
Nizozemska

[pečat Međunarodnog suda]

 

[1] U P3(id) na str. 2 stoji da će"zadaci, mjere i druge aktivnosti biti provođeni u "varijanti A i B", pa se tako o tom dokumentu govori kao o "Varijanti A i B". Broj s oznakom "id" je privremeni identifikacioni broj dok se rečeni dokument ne prihvati kao dokaz.

[2] Vidi zajedničku uvodnu riječ odbrane (T.961). Optužba pominje "Varijantu A i B" u svojoj Uvodnoj riječi od 10. septembra 2001. (T.932-33).

[3] Prigovor je uložio g. Igor Pantelić, branilac Blagoja Simića. Prigovor je uložen u ime svih branilaca. (T.1078-79). Odbrana je kasnije izabrala gđu Catherine Baen da govori u ime svih branilaca. (T.6005).

[4] T. 5993-6005.

[5] Na raspravi održanoj 12. februara 2002. branilac Milana Simića je zatražio da se za svjedoka pozove autor dokaznog predmeta D/231ter "da dopuni informacije o tim dokumentima prije nego što Pretresno vijeće presudi o njegovoj prihvatljivosti." (T.5743). Nadalje, dana 14. februara 2002. branilac Blagoja Simića zatražio je u ime svih zastupnika odbrane da se pozovu određeni svjedoci kako bi "kompletirali informacije" u vezi s "Varijantom A i B" (T. 5922-23).

[6] T.6005.

[7] T.1078-79.

[8] Tužilac protiv Zejnila Delalića i ostalih, predmet br. IT-96-21-T, Odluka po zahtjevu optužbe za prihvatanje dokaza, 19. januar 1998. ("Odluka o prihvatljivosti dokaza u predmetu Delalić "), par. 15.

[9] Odluka o prihvatljivosti u predmetu Delalić, odlomak 16; vidi i Tužilac protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića, predmet b. IT-99-36-T, Nalog o standardima za prihvatanje dokaza, 15. februar 2002. (dalje u tekstu: "Nalog u predmetu Brđanin i Talić"), odlomak 11.

[10] Ibid., odlomak 16.

[11] Tužilac protiv Darija Kordića i Marka Čerkeza, IT-95-14/2-T, 10. mart 2000., T. 16450

[12] Nalog u predmetu Brđanin i Talić, odlomak 13.

[13] Odluka u predmetu Delalić o prihvatljivosti dokaza, odlomak 20.

[14] Nalog u predmetu Brđanin i Talić, odlomak 18.

[15] Ibid., odlomak 19; vidi takođe Tužitelj protiv Mladena Naletilića zvanog "Tuta" i Vinka Martinovića zvanog "Štela", predmet br. IT-98-34-T, Treća odluka o prihvaćanju dokaza, 31. januar 2002.: "Uzimajući u obzir da postupak prihvaćanja dokumenata nije uvjetovan provjeravanjem autentičnosti ili porijekla, te da odluka da se odobri uvrštavanje jednog ili više dokumenata ne utječe na to kakva će se vrijednost ili težina pridati tim dokumentima u završnoj fazi suđenja", str. 2.

[16] Nalog u predmetu Brđanin i Talić, par. 20.

[17] Ibid. odlomak 25.

[18] U predmetu Čelebići Pretresno vijeće je odlučilo da prihvati "Varijantu A i B" bez daljnjeg razmatranja njezine prihvatljivosti. (T. 9255) Čini se da je u predmetu Jelisić dokument prihvaćen bez ikakve rasprave, a odbrana nije postavila pitanje prihvatljivosti. (T. 2215, T. 2229-34).

[19] U predmetu Tadić dokument pod naslovom "Uputstvo za organizovanje i djelovanje organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima" od 19. decembra 1991. predočen je 9. maja 1996., tokom svjedočenja sudskog vještaka dr. Jamesa Gowa. Odbrana nije prigovorila prihvatanju tog dokumenta. (T. 239)

[20] Predmet br. IT-97-24-T, T. 2416-18.

[21] Dana 25. januara 2002. branilac je povukao svoj prigovor na "Varijantu A i B". (T. 904-05). Optužba je dostavila "Varijantu A i B" 29. januara 2002. (T. 1034). Pretresno vijeće ju je istog dana prihvatilo kao dokazni predmet P 25. (T. 1079-80).

[22] Nalog u predmetu Brđanin i Talić, para. 24; vidi takođe Tužilac protiv Milomira Stakića, Nalog o standardima za prihvatanje dokaza, 16. april 2002., par. 9 Aneksa.

[23] Odluka po žalbi, par. 20. Isti princip je primijenjen u Nalogu u predmetu Brđanin i Talić, u par. 25, u kojem Pretresno vijeće kaže da "uvijek valja imati na umu da bi Pretresno vijeće od optužbe moglo zatražiti da predoči minimum dokaza dovoljnih kao prima facie indicije pouzdanosti ako dokument to iziskuje."

[24] T. 1087.

[25] T. 1083.

[26] T. 1091.

[27] T. 5599-5605.

[28] Bernard O'Donnell je svjedočio da su na zapisnicima sa sastanaka u nekoliko opština utvrđena četiri elementa (dokazni predmet P46): (1) osnivanje skupštine; (2) osnivanje Kriznog štaba; (3) uvođenje non-stop dežurstva u kancelarijama SDS-a; i (4) sastav Kriznog štaba. Prema izjavi svjedoka, ti elementi se poklapaju s onima navedenim u "Varijanti A i B". (T. 5651)