PRED PRETRESNIM VIJEĆEM
Nije službeni dokument
U sastavu:
sudija Florence Ndepele Mwachande Mumba, predsjedavajuća
sudija Sharon A. Williams
sudija Per-Johan Viktor Lindholm
Sekretar: g. Hans Holthuis
Datum: 22. maj 2002.
TUŽILAC
protiv
BLAGOJA SIMIĆA
MILANA SIMIĆA
MIROSLAVA TADIĆA
SIME ZARIĆA
RAZLOZI ZA ODLUKU O PRIHVATANJU "VARIJANTE A i B"
DOKUMENTA
Tužilaštvo:
g. Gramsci Di Fazio
g. Phillip Weiner
gđa Aisleen Reidy
Odbrana:
g. Igor Pantelić i g. Srdjan Vuković za Blagoja Simića
g. Slobodan Zečević i gđa Cahterine Baen za Milana Simića
g. Novak Lukić i g. Dragan Krgović za Miroslava Tadića
g. Borislav Pisarević i g. Aleksandar Lazarević za Simu Zarića
I UVOD
- Ovo Pretresno vijeće Međunarodnog suda za krivično
gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog
prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. (dalje
u tekstu: "Međunarodni sud") je 10. septembra 2001. razmotrilo
prigovor odbrane, u ime sve četvorice optuženih u ovom predmetu,
u vezi s prihvatljivošću dokumenta koji je Tužilaštvo predložilo
kao dokaz (dalje u tekstu: "optužba").
- Izjašnjavanje u vezi s prihvatljivošću "Varijante A i B" održano
je 18. februara i 2. maja 2002. Saslušavši mišljenja strana, Pretresno
vijeće je 2. maja 2002. donijelo usmenu odluku da kao dokaz prihvati
"Varijantu A i B". Pretresno vijeće ovim pismeno navodi svoje razloge
za donošenje takve odluke.
- Optužba je dokument na koji je uložen prigovor, "Uputstvo za organizovanje
i djelovanje organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim
okolnostima" od 19. decembra 1991., 9. aprila 2001. uvrstila u svoj
"Povjerljivi spisak dokaznog materijala optužbe u skladu s pravilom
65ter (E)(v)" kao dokazni predmet C-5. U sudskom zapisu je tom
dokumentu, dok se ne prihvati kao dokaz, dodijeljen broj isključivo
radi identifikacije, pa se engleska verzija dokumenta vodi pod nazivom
P3(id), a originalna verzija na BHS-u pod P3ter(id) (dalje u
tekstu: "Varijanta A i B ").[1]
- Odbrana je uložila svoj prvi prigovor na "Varijantu A i B" dokumenta
na početku suđenja 10. septembra 2001.[2]
Tokom glavnog ispitivanja vještaka optužbe, dr. Roberta Donie, 11. septembra
2001., odbrana je uložila formalni prigovor na to da se taj dokument
prihvati kao dokaz.[3]
- Tokom rasprave održane 11. i 12. februara 2002. Pretresno vijeće
je saslušalo svjedočenje g. Bernarda O'Donnella, istražitelja optužbe,
o pitanjima koja se odnose na autentičnost i pouzdanost tog dokumenta.
II ARGUMENTI STRANA
- Optužba je 18. februara 2002.[4]
ustvrdila da je pitanje koje se ovdje postavlja relevantnost i dokazna
vrijednost "Varijante A i B", tj. da li je dokument dovoljno pouzdan
da zadovoljava prag prihvatljivosti. Optužba je potkrijepila svoje podneske
oslanjajući se na "Odluku po zahtjevu okrivljenog Zejnila Delalića
za dozvolu da uloži žalbu protiv odluke Pretresnog vijeća od 19.
januara 1998. o prihvatanju dokaza" (dalje u tekstu: "odluka po žalbi")
koju je 4. marta 1998. donijelo Žalbeno vijeće u predmetu Čelebići.
Prema mišljenju optužbe, u Odluci po žalbi s pravom se ukazuje na to
da se odlukom u tom predmetu da se kao dokaz prihvati jedan dokument
ni na koji način ne podriva pravo okrivljenog na pravično
suđenje ili na suočenje sa svjedokom u skladu sa članom
21(4)(E) Statuta.
- Optužba je navela sljedeće faktore zbog kojih smatra "Varijantu
A i B" dovoljno pouzdanom: da je određeni broj kopija tog dokumenta
pronađen po cijeloj Bosni; da su verzije tog dokumenta pronađene
u različita vremena na različitim lokacijama; i da je kopija
"Varijante A i B" objavljena u bosanskom časopisu "Slobodna Bosna".
Optužba je takođe ustvrdila da svjedoci koje je predložila odbrana
ne bi pružili nikakvu informaciju koja bi pomogla Vijeću da odluči
o tome da li da prihvati "Varijantu A i B" kao dokazni materijal.[5]
Optužba je bila mišljenja da odbrani ne bi trebalo dozvoliti da poziva
svjedoke dok ona izvodi svoje dokaze.[6]
- Odbrana je prvo prigovorila na to da se dokument prihvati kao dokaz
zbog toga što smatra da je njegova autentičnost upitna. Njezini
glavni argumenti su bili sljedeći: (a) da to nije službeni dokument;
(b) da na njemu nema potpisa; (c) da nema pečata; i (d) da je fotokopija.[7]
Odbrana je takođe bila mišljenja da bi optužba trebala pozvati
svjedoke koji bi svjedočili o okolnostima pod kojima je "Varijanta
A i B" zaplijenjena ili pronađena.
- Čini se da je 2. maja 2002. odbrana svoje argumente uglavnom
usredotočila na pitanje prihvatljivosti "Varijante A i B". Pretresno
vijeće je, stoga, smatralo da je prihvatljivost "Varijante A i
B" glavni argument odbrane, tj. da dokument nije prihvatljiv ukoliko
optužba ne dokaže njegovu pouzdanost. Iz tog razloga Pretresno vijeće
nije smatralo potrebnim da presuđuje o tome da li odbrana u ovom
dijelu postupka, prije nego što je optužba završila iznošenje svojih
dokaza, može ili ne može pozivati svjedoke.
III PRIMJENJIVO PRAVO
- Pravilo 89 Pravilnika o postupku i dokazima je opšta odredba koja
se primjenjuje na prihvaćanje dokaznog matarijala na suđenju.
Njome se određuje, između ostalog, i sljedeće:
(C) Vijeće može prihvatiti bilo koji relevantan dokaz za koji
smatra da ima dokaznu vrijednost.
(D) Vijeće može izuzeti dokaz ako potreba da se osigura pravično
suđenje uveliko nadmašuje njegovu dokaznu vrijednost.
(E) Vijeće može zahtijevati potvrdu autentičnosti dokaznog
materijala pribavljenog izvan suda.
- Jedno pretresno vijeće ovog Suda, primijetivši da Pravilnik ne
sadrži "detaljna tehnička uputstva o ovoj materiji",[8]
o pravilu 89 kaže sljedeće:
Pristup usvojen Pravilnikom je nedvojbeno na strani prihvatanja dokaza
sve dok su dokazi relevantni i dok se smatra da imaju dokaznu vrijednost
(potpravilo 89(C)), te ukoliko potreba da se obezbijedi pravično
suđenje nije bitno značajnija od njihove dokazne vrijednosti
(potpravilo 89 (D). Dokazi se, nadalje, mogu isključiti na temelju
razloga navedenih u pravilima 95 i 96. Potpravilo 89(E) govori o utvrđivanju
autentičnosti dokaza izvan suda. Naposlijetku, potpravilo 89(B)
sadrži odredbu rezidualne prirode koja, ukoliko to nije drugačije
predviđeno Pravilnikom, dozvoljava primjenu onih pravila o dokazima
koji će najbolje poslužiti u pravičnom presuđivanju o
stvari i koji su konsistentni sa Statutom i opštim principima prava.[9]
- Praksa Međunarodnog suda naginje tome da se dokazi prihvataju
ukoliko imaju dokaznu vrijednost. Međutim, treba razlučiti
prihvatljivost dokumentarnih dokaza od težine koja će se tim dokazima
na kraju pripisati.[10]
Prigovori koji se odnose na dokaze iz druge ruke, nedostatak utemeljenosti
i autentičnosti, potpis ili relevantnost, i bilo koji drugi prigovori,
govore isključivo o težini koju treba pripisati dokazu, a ne o
njegovoj prihvatljivosti.[11]
Težina koju treba pripisati dokumentima prihvaćenim kao dokazni
materijal se, stoga, procjenjuje prilikom razmatranja cjelokupnog dokaznog
materijala na kraju suđenja.[12]
- Ovo Pretresno vijeće se slaže da "prag pri određivanju prihvatljivosti
dokaza ne bi ipak trebao biti previsok, budući da se često
traži da se dokumenti prihvate kao dokaz, ali ne kao konačni dokazi
krivice ili nevinosti, već da pruže kontekst i dopune sliku koja
je predočena na temelju sakupljenih dokaza."[13]
Dalje je primijećeno da Pretresno vijeće u svom "Nalogu o
standardima za prihvatanje dokaza" u predmetu Brđanin i Talić
smatra da ispitivanje apsolutne autentičnosti dokumenta koji se
predlaže na usvajanje ne bi bilo u skladu sa sudskom praksom ovog Međunarodnog
suda.[14]
Praksa pretresnih vijeća je da prihvate dokumente i druge vrste
dokaza, kao što su videosnimke, i tada odluči koju će im težinu
dati.[15]
- Vrijedno je zapaziti da je mišljenje Pretresnog vijeća u predmetu
Brđanin i Talić da "odsustvo potpisa i pečata
na nekom dokumetu ne čini taj dokument, a priori, neautentičnim".
Dalje u tekstu Pretresno vijeće kaže:
Naprotiv, (
) odsustvo potpisa i/ili službenog pečata može ponekad,
samo po sebi, upućivati na postojanje zajedničkog zločinačkog
poduhvata ili možda metoda smišljeno usmjerenog ka tome da se onemogući
utvrđivanje autorstva tog dokumenta. Kao što je već navedeno,
faktori kao što je autentičnost i dokaz o autorstvu biće,
naravno, od najveće važnosti Pretresom vijeću prilikom utvrđivanja
značaja koju treba pripisati pojedinim dokazima.[16]
Ovo Pretresno vijeće se slaže s tim da optužba ne mora dokazati
autentičnost ili autorstvo pa čak ni izvor dokumenta za koji
se traži da se prihvati kao dokaz.[17]
Ako se osvrnemo na predmete Čelebići i Jelisić,
vidljivo je da je ista ta "Varijanta A i B" prihvaćena kao dokaz
bez dugotrajnog razmatranja njezine autentičnosti.[18]
"Varijanta A i B" prihvaćena je i u predmetima Tadić,[19]
Stakić,[20]
i Brđanin i Talić.[21]
-
15. Što se tiče pojma pouzdanosti, analiza sudske prakse
Međunarodnog suda pokazuje da odlučivanje o pitanju pouzdanosti
ne treba posmatrati kao zaseban, prvi korak u ocjenjivanju dokaznog
predmeta koji se izvodi.[22]
Žalbeno vijeće u predmetu Čelebići u svojoj
"Odluci" nadalje objašnjava da "implicitni zahtjev za pouzdanost ne
podrazumijeva ništa drugo nego da mora postojati dovoljno indicija
pouzdanosti da bi se prima facie pokazalo da se taj dokument
može prihvatiti kao dokaz."[23]
IV DISKUSIJA
-
16. Ovo Pretresno vijeće smatra da dokazi koji su dosad
primljeni pokazuju da postoji dovoljno indicija pouzdanosti "Varijante
A i B" da bi se prihvatila kao dokaz. Međutim, koliku težinu
treba pripisati "Varijanti A i B" moći će se utvrditi tek
na kraju suđenja, pošto Pretresno vijeće sasluša sve dokaze
o tom pitanju. Na odbrani je da, tokom izvođenja svojih dokaza,
predoči dokaze koji će pokazati da Pretresno vijeće
ne treba "Varijanti A i B" pripisati nikakvu težinu.
- Među dokazima koje je dosad predočila optužba je i svjedočenje
sudskog vještaka dr. Roberta Donie, koji je, odgovarajući na pitanje
optužbe o tome koja su to saznanja koja posjeduje o "Varijanti A i B"
koja ukazuju na to da su mjere navedene u tom dokumentu zaista i sprovedene,
izjavio: "kao historičar (
), gledajući na to šta se desilo,
"Varijantu A i B" sam doživio kao opšti opis događaja koji su se
sprovodili na terenu".[24]
Usredotočio je pažnju na "Varijantu A i B" jer je "vidio prilično
velike i duboke tragove koje njezino sprovođenje ostavlja u Bosni
i Hercegovini (
), uglavnom poslije 1. januara 1992. godine."[25]
Dr. Donia tvrdi da "historijski dokazi" ukazuju na to da je "Varijanta
A i B" sprovođena, naročito u periodu od januara do maja 1992.
godine.[26]
- Bernard O'Donnel je u tokom svjedočenja 11. i 12. februara 2002.
godine rekao sljedeće:
- Na različitim mjestima pronađeno je sedam verzija "Varijante
A i B" s identičnim sadržajem.[27]
- Pronađeni su i drugi dokumenti koji, čini se, potkrepljuju
mjere čije sprovođenje predviđa "Varijanta A i B".[28]
Prema mišljenju Pretresnog vijeća, svjedočenje Bernarda
O'Donnella dodatno potvrđuje zaključak da je "Varijanta A
i B" dovoljno pouzdana da bude prihvaćena kao dokaz.
V DISPOZITIV
IZ GORENAVEDNIH RAZLOGA,
PRETRESNO VIJEĆE OVIM POTVRĐUJE svoju usmenu odluku
kako slijedi:
- "Varijanta A i B" se prihvaća kao dokaz; i
- odbrana za vrijeme izvođenja svojih dokaza može pozivati svjedoke
i dostavljati daljnje podneske u vezi s težinom koju treba pripisati
"Varijanti A i B".
Sastavljeno na engleskom i francuskom, pri čemu
se mjerodavnim smatra engleski tekst.
/potpis na originalu/
Florence Ndpele Mwachande Mumba,
predsjedavajući sudija
Dana 22. jula 2002.
U Hagu,
Nizozemska
[pečat Međunarodnog suda]
[1] U P3(id)
na str. 2 stoji da će"zadaci, mjere i druge aktivnosti biti provođeni
u "varijanti A i B", pa se tako o tom dokumentu govori kao o "Varijanti
A i B". Broj s oznakom "id" je privremeni identifikacioni broj dok se
rečeni dokument ne prihvati kao dokaz.
[2] Vidi zajedničku
uvodnu riječ odbrane (T.961). Optužba pominje "Varijantu A i B" u
svojoj Uvodnoj riječi od 10. septembra 2001. (T.932-33).
[3] Prigovor
je uložio g. Igor Pantelić, branilac Blagoja Simića. Prigovor
je uložen u ime svih branilaca. (T.1078-79). Odbrana je kasnije izabrala
gđu Catherine Baen da govori u ime svih branilaca. (T.6005).
[4] T. 5993-6005.
[5] Na raspravi
održanoj 12. februara 2002. branilac Milana Simića je zatražio da
se za svjedoka pozove autor dokaznog predmeta D/231ter "da dopuni informacije
o tim dokumentima prije nego što Pretresno vijeće presudi o njegovoj
prihvatljivosti." (T.5743). Nadalje, dana 14. februara 2002. branilac
Blagoja Simića zatražio je u ime svih zastupnika odbrane da se pozovu
određeni svjedoci kako bi "kompletirali informacije" u vezi s "Varijantom
A i B" (T. 5922-23).
[6] T.6005.
[7] T.1078-79.
[8] Tužilac
protiv Zejnila Delalića i ostalih, predmet br. IT-96-21-T, Odluka
po zahtjevu optužbe za prihvatanje dokaza, 19. januar 1998. ("Odluka o
prihvatljivosti dokaza u predmetu Delalić "), par. 15.
[9] Odluka
o prihvatljivosti u predmetu Delalić, odlomak 16; vidi i Tužilac
protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića, predmet b. IT-99-36-T,
Nalog o standardima za prihvatanje dokaza, 15. februar 2002. (dalje u
tekstu: "Nalog u predmetu Brđanin i Talić"), odlomak 11.
[10] Ibid.,
odlomak 16.
[11] Tužilac
protiv Darija Kordića i Marka Čerkeza, IT-95-14/2-T, 10. mart
2000., T. 16450
[12] Nalog
u predmetu Brđanin i Talić, odlomak 13.
[13] Odluka
u predmetu Delalić o prihvatljivosti dokaza, odlomak 20.
[14] Nalog
u predmetu Brđanin i Talić, odlomak 18.
[15] Ibid.,
odlomak 19; vidi takođe Tužitelj protiv Mladena Naletilića zvanog
"Tuta" i Vinka Martinovića zvanog "Štela", predmet br. IT-98-34-T,
Treća odluka o prihvaćanju dokaza, 31. januar 2002.: "Uzimajući
u obzir da postupak prihvaćanja dokumenata nije uvjetovan provjeravanjem
autentičnosti ili porijekla, te da odluka da se odobri uvrštavanje
jednog ili više dokumenata ne utječe na to kakva će se vrijednost
ili težina pridati tim dokumentima u završnoj fazi suđenja", str.
2.
[16] Nalog
u predmetu Brđanin i Talić, par. 20.
[17] Ibid.
odlomak 25.
[18] U predmetu
Čelebići Pretresno vijeće je odlučilo da prihvati
"Varijantu A i B" bez daljnjeg razmatranja njezine prihvatljivosti. (T.
9255) Čini se da je u predmetu Jelisić dokument prihvaćen
bez ikakve rasprave, a odbrana nije postavila pitanje prihvatljivosti.
(T. 2215, T. 2229-34).
[19] U predmetu
Tadić dokument pod naslovom "Uputstvo za organizovanje i djelovanje
organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima" od
19. decembra 1991. predočen je 9. maja 1996., tokom svjedočenja
sudskog vještaka dr. Jamesa Gowa. Odbrana nije prigovorila prihvatanju
tog dokumenta. (T. 239)
[20] Predmet
br. IT-97-24-T, T. 2416-18.
[21] Dana
25. januara 2002. branilac je povukao svoj prigovor na "Varijantu A i
B". (T. 904-05). Optužba je dostavila "Varijantu A i B" 29. januara 2002.
(T. 1034). Pretresno vijeće ju je istog dana prihvatilo kao dokazni
predmet P 25. (T. 1079-80).
[22] Nalog
u predmetu Brđanin i Talić, para. 24; vidi takođe Tužilac
protiv Milomira Stakića, Nalog o standardima za prihvatanje dokaza,
16. april 2002., par. 9 Aneksa.
[23] Odluka
po žalbi, par. 20. Isti princip je primijenjen u Nalogu u predmetu Brđanin
i Talić, u par. 25, u kojem Pretresno vijeće kaže da "uvijek
valja imati na umu da bi Pretresno vijeće od optužbe moglo zatražiti
da predoči minimum dokaza dovoljnih kao prima facie indicije pouzdanosti
ako dokument to iziskuje."
[24] T. 1087.
[25] T. 1083.
[26] T. 1091.
[27] T. 5599-5605.
[28] Bernard
O'Donnell je svjedočio da su na zapisnicima sa sastanaka u nekoliko
opština utvrđena četiri elementa (dokazni predmet P46): (1)
osnivanje skupštine; (2) osnivanje Kriznog štaba; (3) uvođenje non-stop
dežurstva u kancelarijama SDS-a; i (4) sastav Kriznog štaba. Prema izjavi
svjedoka, ti elementi se poklapaju s onima navedenim u "Varijanti A i
B". (T. 5651)
|