DELIMIČNO SUPROTNO MIŠLJENJE SUDIJE
SHAHABUDDEENA
A. Uvod
-
Kao što je Žalbeno veće primetilo u paragrafu 20 svoje odluke,
"U ovoj žalbi se ne postavlja pitanje načelne prihvatljivosti
onoga što nazivamo dokazima u vidu rezimea - tj. rezimiranje materijala
relevantanog za bitna pitanja u nekom predmetu. Takav materijal je
bio prihvaćen mnogo puta u primerenim prilikama." U odluci se
dalje kaže: "Da li je u nekom pojedinačnom slučaju primereno
da se taj dokazni materijal uvrsti zavisi od okolnosti tog slučaja."
Dakle, prihvata se princip uvrštavanja u spis dokaznog materijala
u vidu rezimea, a u mnogim slučajevima takav je dokazni materijal
i uvrštavan u spis; međutim, postavlja se pitanje u užem smislu
da li je primereno da se takav dokazni materijal uvrsti u spis u ovom
konkretnom slučaju.
-
U traženju odgovora na to pitanje, korisno je uzeti u obzir okolnosti
u kojima deluje Međunarodni sud. Pred njim se vode predmeti koji
se protežu u vremenu i prostoru i uključuju svedočenje na
stotine svedoka. Ta poteškoća već duže vreme muči međunarodne
sudove. To je bio problem i u Nirnbergu. Premda se to nije pokazalo
u sudskoj praksi, čak je i Međunarodni sud pravde u jednom
času, u ne tako davnoj prošlosti, bio suočen s tom nedoumicom.
Dakako, s tim problemom je vrlo dobro upoznat i ovaj Međunarodni
sud: kad bi im bilo dopušteno da teku na uobičajeni način,
neki prvostepeni postupci trajali bi pet godina, pa i više.
-
Međunarodni sud je u datim okolnostima morao da iskoristi svoje
ovlašćenje i stranama u postupku odredi vremenski rok za izvođenje
dokaza,[1]
pri čemu se podrazumeva da je korišćenje tog ovlašćenja
podređeno višnjem uslovu da suđenje mora da bude pravično
za obe strane,[2]
te da se s vremena na vreme po potrebi menjaju ranije odluke donete
na osnovu tog ovlašćenja.[3]
Generalno gledajući, strane u postupku uvažavaju potrebu za tim
ograničenjima, što im služi na čast; po mom mišljenju, ovde
se ne postavlja pitanje zakonitosti ovlašćenja da se određuju
granice, niti da li je te granice trebalo proširiti. Međutim,
važeća ograničenja mogu u bilo kojem času da dovedu
do problema. Neki od njih su prisutni i u pitanju koje se ovde rešava.
-
Konkretno pitanje koje se postavlja jeste da li svedok koji svedoči
uživo i koji je zaposlen u Tužilaštvu može da rezimira pismene izjave
nepozvanih svedoka, pri čemu to svedočenje u vidu rezimea
uključuje opažanja i zaključke dotičnog svedoka u vezi
s tim izjavama. Delimično se slažem s odgovorom koji je Žalbeno
veće upravo dalo. Međutim, moram sa žaljenjem da konstatujem
da imam drugačije mišljenje o jednom drugom pitanju. U daljem
tekstu objašnjavam, s dužnim poštovanjem, u čemu se sastoji moja
poteškoća.
B. Kontekst
-
Optuženi je okrivljen u odnosu na Hrvatsku, Bosnu i Kosovo, u vezi
sa događajima koji su se desili tokom dugog vremenskog perioda.
Uz mogućnost korišćenja diskrecionog prava da izmeni svoju
odluku, Pretresno veće je bilo prisiljeno da odredi ograničenje
od 14 meseci za izvođenje dokaza optužbe u odnosu na sve tri
teritorije. Kada je reč o Kosovu, optužnicom su obuhvaćene
24 lokacije, uključujući Račak. Da bi ispoštovala vremensko
ograničenje koje joj je Pretresno veće odredilo, optužba
je morala da ograniči broj svedoka koje će pozvati za svaku
pojedinu lokaciju. Generalno gledajući, ograničila se na
pet svedoka po lokaciji. Od tih pet svedoka, samo su jedan ili dvojica
mogli da budu pozvani da svedoče uživo; za preostalih četvoro
ili troje, optužba je trebala da ponudi izjave svedoka prema proceduri
koju propisuje pravilo 92 bis.[4]
Optužba može da pozove više svedoka, ako to želi, ali mora da ima
na umu posledice koje će to imati za obavezu da se pridržava
ukupnog roka koji je odredilo Pretresno veće.
-
Pretresno veće prihvata da je Račak bio "značajan
događaj". Prema navodima optužbe, tamo je lišeno života više
od 40 nenaoružanih ljudi, pored drugih koji su ranjeni. Do lišavanja
života je navodno došlo na šest lokacija koje obuhvataju 13 mesta
zločina. Optužba tvrdi da ograničeni broj svedoka ne može
dati celoviti prikaz događaja. Optužba ima mnogo svedoka. Neće
ih pozvati sve; međutim, optužbi bi bilo lakše da funkcioniše
u okviru vremenskog roka koji je odredilo Pretresno veće kad
bi jednom od njenih svedoka bilo dozvoljeno da rezimira svedočenja
sadržana u pismenim izjavama 60[5]
drugih svedoka i da o tome iznese svoja opažanja i zaključke
u izveštaju koji će podneti. Dotični svedok, g. Kelly, radi
kao istražitelj u Tužilaštvu. On je lično ispitivao neke od svedoka
čije se izjave podnose; njegove kolege su uzele izjave ostalih
svedoka; no, on ih je sve pročitao. Sve izjave svedoka navedene
su u fusnotama njegovog izveštaja, premda mu nisu priložene; nisu
ponuđene u dokazni materijal, ali su bile na raspolaganju optuženom
i Pretresnom veću.
C. Odluka Pretresnog veća
-
To su okolnosti u kojima je optužba ponudila svedočenje g.
Kellyja. Pretresno veće odbilo je ponudu. Ono nije zauzelo stav
da je optužba trebala da podnese zahtev na osnovu pravila 92bis,
a ne, kako je to učinila, na osnovu pravila 89(C). Veće
je svoju odluku zasnovalo na mišljenju da "svedok koji daje svoje
zaključke o dokazima zadire u funkciju Pretresnog veća"
i na činjenici da je g. Kelly zaposlen u Tužilaštvu. Došlo je
do zaključka da je svedočenje g. Kellyja nepouzdano, da
"ima malu ili nikakvu dokaznu vrednost", te da je stoga neprihvatljivo.
Izuzimajući svedočenje g. Kellyja, Pretresno veće je
napomenulo: "ako bi se tokom izvođenja dokaza odbrane pokrenula
neka značajna pitanja, optužba će uvek imati mogućnost
da pozove dodatne svedoke radi pobijanja navoda odbrane, što ne znači
da mi zagovaramo ovakav način postupanja". Veće nije ohrabrilo
takav pristup, i to, mislim, zato što je takvo svedočenje u sklopu
pobijanja još više ograničeno od glavnog ispitivanja: uz neke
iznimke koje nisu relevantne, sud odlučuje na principu ex
improviso. Činjenica da je neko pitanje značajno može
da ukazuje na to da ga je optužba već predvidela i zbog toga
ne može da bude predmetom svedočenja radi pobijanja navoda odbrane.
Krenuti putem pobijanja značilo bi takođe oduzeti od vremena
koje optužba ima na raspolaganju za izvođenje dokaza.
D. Osnovni stav zauzet u ovom mišljenju
-
Podržavam odluku Žalbenog veća da su zaključci koje je
g. Kelly ponudio u svom rezimeu pismenih izjava odsutnih svedoka neprihvatljivi.
Kao što je Žalbeno veće podsetilo u 10. paragrafu svoje odluke,
optužba prihvata činjenicu da Pretresno veće može da uvrsti
u spis samo rezime, a zaključke da odbije ako oni zadiru u funkciju
Pretresnog veća. No, Žalbeno veće smatra da je i rezime
neprihvatljiv. Upravo ovakav stav smatram problematičnim.
E. Merodavne odredbe
-
Pravilo 89(C), usvojeno u februaru 1994, glasi: "Veće može
da prihvati bilo koji relevantan dokaz za koji smatra da ima dokaznu
vrednost". Uobičajen je stav da su dokazi iz druge ruke, shodno
ovom pravilu, prihvatljivi. Pravilo 89(F) usvojeno je u decembru 2001.
i glasi: "Veće može da primi svedočenje svedoka usmeno ili,
kad to dopuštaju interesi pravde, u pismenom obliku". Pravilo 92 bis,
takođe usvojeno u decembru 2001, glasi:
Pravilo 92 bis
Dokazivanje činjenica na način koji nije usmeno svjedočenje
-
Pretresno veće može da prihvati, delimično ili u celosti,
svedočenje svedoka u obliku pismene izjave, umesto usmenog svedočenja,
kad se njome dokazuje bilo šta osim dela i ponašanja optuženog za
koja se on tereti u optužnici.
-
Faktori koji idu u prilog prihvatanju svedočenja u obliku
pismene izjave uključuju ali nisu ograničeni na okolnosti
u kojima takvo svedočenje:
-
ima kumulativni karakter, jer će drugi svedoci usmeno
svedočiti ili su već usmeno svedočili o sličnim
činjenicama;
-
govori o relevantnom istorijskom, političkom ili vojnom
kontekstu;
-
sadrži opštu ili statističku analizu nacionalne strukture
stanovništva u mestima na koja se odnosi optužnica;
-
govori o uticaju zločina na žrtve;
-
govori o pitanjima karaktera optuženog; ili
-
govori o faktorima koji treba da se uzmu u obzir prilikom
odmeravanja kazne.
-
Faktori koji idu u prilog tome da se svedočenje ne prihvati
u obliku pismene izjave uključuju pitanja da li:
-
postoji neki važni javni interes da se to svedočenje
dâ usmeno;
-
strana koja se protivi može dokazati da je svedočenje
nepouzdano zbog svog karaktera i izvora, ili da njegov štetni
učinak nadmašuje njegovu dokaznu vrednost; ili
-
postoje bilo koji drugi faktori zbog kojih je primereno
da svedok prisustvuje radi unakrsnog ispitivanja.
-
Pismena izjava u skladu s ovim pravilom prihvatljiva je ako joj
je priložena deklaracija lica koje daje pismenu izjavu u kojoj stoji
da je sadržaj izjave istinit i tačan po njegovom najboljem znanju
i verovanju, i
-
deklaraciju je overilo:
-
lice ovlašteno da overi takvu deklaraciju u skladu s državnim
zakonskim aktima i procedurom; ili
-
predsedavajući službenik kojeg je sekretar Međunarodnog
suda imenovao za tu svrhu; i
-
lice koje je overilo deklaraciju pismeno potvrdi:
-
da je lice koje daje izjavu lice imenovano u dotičnoj
izjavi;
-
da je lice koje daje izjavu navelo da je sadržaj pismene
izjave, po njegovom najboljem znanju i verovanju, istinit
i tačan;
-
da je lice koje daje izjavu obavešteno da protiv njega može
da se pokrene postupak za lažno svedočenje u slučaju
da sadržaj pismene izjave nije istinit; i
-
dan i mesto davanja deklaracije.
Deklaracija mora da bude pridodana pismenoj izjavi predatoj pretresnom
veću.
-
Pismena izjava koja nije u obliku propisanom stavom (B) može ipak
da bude prihvatljiva ukoliko ju je dalo lice koje je u međuvremenu
umrlo, ili lice kojem uz svu dužnu revnost više ne može da se uđe
u trag, ili lice koje zbog telesnog ili duševnog stanja ne može da
svedoči usmeno, ako se pretresno veće:
-
u to ubedi ocenjivanjem verovatnoće; i
-
na osnovu okolnosti u kojim je izjava data i zabeležena zaključi
da postoje zadovoljavajuće indicije da je pouzdana.
-
Veće može da prihvati transkript svedočenja koje je svedok
dao u postupku pred Međunarodnim sudom kojim se dokazuje bilo
šta osim dela i ponašanja optuženog.
-
Osim ako se na osnovu pravila 127 ili nekim nalogom ne naloži drugačije,
strana koja želi da uvrsti pismenu izjavu ili transkript o tome mora
da obavesti suprotnu stranu najmanje četrnaest dana ranije, a
suprotna strana može tome da se usprotivi u roku od sedam dana. Pretresno
veće će, nakon što sasluša strane, odlučiti da li će
prihvatiti izjavu ili transkript u celosti ili delimično i da
li će od svedoka tražiti da bude prisutan radi unakrsnog ispitivanja.
F. Odluka Žalbenog veća
-
U odluci Žalbenog veća zauzet je stav da svedočenje g.
Kellyja u vidu rezimea ne može da se uvrsti u spis zbog toga što -
-
dokazni materijal u vidu rezimea ne omogućava da se unakrsno
ispita autor rezimiranih izjava i sastavilo ga je lice zaposleno u
Tužilaštvu. Iz ovih i drugih razloga, taj materijal je nepouzdan;
prema tome, nema dokazne vrednosti i ne može da bude prihvaćen
u spis. Zato je neprihvatljiv i kao dokaz iz druge ruke prema pravilu
89(C), na koje se pozivala optužba. Ovo je već bilo dovoljno
za presuđenje o ovom pitanju;
-
čak i nezavisno od tačke (a), pismene izjave svedoka koje
je rezimirao g. Kelly bile su sastavljene za svrhu sudskog postupka;
pismene izjave svedoka takvog posebnog tipa sada su prihvatljive samo
na osnovu pravila 92bis. Optužba ih nije ponudila u spis pozivajući
se na to pravilo;
-
optužba je indirektno pokušavala da pokaže da je Pretresno veće
pogrešilo u vršenju svog diskrecionog prava da odredi vremenski rok;
a to pitanje već je rešeno.
G. Argument da svedočenje g. Kellyja
u vidu rezimea predstavlja
neprihvatljiv dokaz iz druge ruke
-
Kada je reč o tački (a), po mom mišljenju utemeljeni su
samo oni argumenti koji se tiču unakrsnog ispitivanja i radnog
odnosa u Tužilaštvu. Jedno minorno pitanje koje bi takođe moglo
da se postavi tiče se prividnog odsutstva veze između g.
Kellyja i pismenih izjava koje su uzele njegove kolege. Ta praznina
mogla je da se ispuni njegovim usmenim svedočenjem. On je svedočio;
da mu je bilo dozvoljeno da se pozabavi tim pitanjem, mogao je da
pokaže da su mu kolege prosledile pismene izjave sa svojim objašnjenjima.
Ostavivši po strani pitanje težine, svedočenje iz druge ruke
o svedočenju iz druge ruke može da se prihvati i bivalo je prihvaćeno.
Prema tome, ta veza je mogla da se uspostavi. No, uz ovu digresiju,
usredsredićemo se samo na ova dva pomenuta pitanja.
-
Pitanje prvo: unakrsno ispitivanje. Uvodno treba da se podseti da
Žalbeno veće u svojoj odluci kaže da je materijal u vidu rezimea
"bio prihvaćen mnogo puta u primerenim slučajevima". Koliko
mi se čini, ako se smatra osnovanim prigovor da u slučaju
iskaza u vidu rezimea ne može da se unakrsno ispita autor početne
izjave, onda je taj prigovor i tada bio valjana prepreka prihvatanju
pomenutog materijala.
-
Diskusija se neće pomaći ni korak napred uvođenjem
tvrdnje da bi prihvatanje svedočenja g. Kellyja dovelo do ukraćivanja
optuženom prava da ispita svedoke, koje mu je dato članom 21(4)(e)
Statuta Međunarodnog suda. Za slučajeve u kojima se dopušta
da svedok iznese dokaze iz druge ruke, uvrežena je sudska praksa Međunarodnog
suda da, ako druga strana želi da pobija neki deo svedočenja,
ona mora to da učini kroz unakrsno ispitivanje svedoka koji iznosi
dokaze iz druge ruke i/ili dovođenjem sopstvenih svedoka. Ostalo
se prepušta dužnosti Pretresnog veća da oceni težinu dokaza,
naročito u svetlu činjenice da prvobitni izvori nisu provereni
u unakrsnom ispitivanju. Dakako, Pretresno veće može da zatraži
da se pozove izvorni svedok; no, ako to učini, dotični dokazni
materijal više ne može da se smatra dokazom iz druge ruke. Pristup
dokazima iz druge ruke u strogom smislu jeste onaj koji je ovde već
pomenut. Taj pristup primenjuju sudije u mnogim pravnim sistemima
koji dokaze, uključujući i materijal iz druge ruke, ocenjuju
na osnovu svog "slobodnog sudijskog ubeđenja". Iz razloga koji
se iznose u nastavku ovog mišljenja, ta sudijska praksa ne može da
se zanemari.
-
U paragrafu 1 svoje odluke, kao i na mnogim drugim mestima u toj
odluci, Žalbeno veće ispravno primećuje da optužba nije
ponudila na uvrštenje u spis izjave svedoka koje su rezimirane u izveštaju
g. Kellyja. Odbrana ima pravo da proveri tačnost rezimea poređujući
ga sa celovitim izjavama svedoka na kojima se rezime zasniva. Prema
tome, ovaj se argument poziva na princip koji ima težinu, ali on sam,
uz dužno poštovanje, ovde nema merituma. Optužba je istakla da su
izjave svedoka referencirane u fusnotama rezimea g. Kellyja. One se
formalno ne nalaze u dokaznom materijalu, ali su dostupne kako Pretresnom
veću tako i optuženom. Doista, optužba je u dva navrata pozvala
Pretresno veće da ih pročita.[6]
Prema tome, izveštaj g. Kellyja upućivao je i Pretresno veće
i odbranu na dostupna sredstva za proveru tačnosti rezimea.
-
Važno je upravo to - da postoji mogućnost za proveru tačnosti
rezimea. No, da bi se to učinilo, nije potrebno da se unakrsno
ispita autor početne pismene izjave; prema tome, za tu svrhu
nije bilo potrebno da dotične izjave budu u dokaznom materijalu.
Za proveru tačnosti rezimea bilo je dovoljno da se unakrsno ispita
sam g. Kelly. On je, naposletku, rezime i napravio. Da bi ga unakrsno
ispitala, strana koja vodi unakrsno ispitivanje treba da ima originalne
izjave, ali nije potrebno da one za tu svrhu budu u dokaznom materijalu.
Strana u postupku može da ima pravo na to da joj druga strana učini
dostupnim neki materijal; sasvim je drugo pitanje da li će taj
materijal da uđe u dokazni spis. Prema tome, iako izjave svedoka
nisu bile u dokaznom materijalu, činjenica da su bile na raspolaganju
odbrani - i Pretresnom veću! - ima svoju pravnu vrednost. Pravo
na dostupnost materijala je zadovoljeno.
-
Po mom mišljenju, uz dužno poštovanje, za pravno pitanje prihvatljivosti
dokaza, koje se ovde razmatra, činjenica da optuženi nema pravnog
zastupnika nije relevantna. Ako je neki dokazni materijal optužbe
prihvatljiv u slučaju optuženog koji ima pravnog zastupnika,
teško mogu da razumem da taj isti materijal nije prihvatljiv u slučaju
optuženog koji nema pravnog zastupnika. Treba da se poštuje pravo
optuženog da ne želi da bude pravno zastupan. Ne vidim kako ostvarivanje
tog prava može da utiče na prihvatljivost dokaza. Pitanje težine
je sasvim druga stvar. U suprotnom bi došlo do protivurečja u
slučaju dvojice saoptuženih gde je jedan odlučio da nema
pravnog zastupnika, a drugi da ga ima. Materijal koji bi bio prihvatljiv
u slučaju ovog drugog ne bi bio prihvatljiv u slučaju prvog,
i to samo zbog okolnosti pravne zastupljenosti.
-
Pitanje drugo: nepouzdanost dokaza zbog toga što je svedok zaposlen
u Tužilaštvu. Ponovo jedna uvodna napomena: ako je taj argument osnovan,
trebalo je da bude primenjen u prilog neprihvatljivosti dokaza i u
drugim slučajevima u kojima je rezime dokaznog materijala bio
prihvaćen, a predočilo ga je osoblje Tužilaštva.
-
Što se tiče osnovanosti tog argumenta, jurisprudencija nekih
državnih pravnih sistema s pravom smatra da činjenica da je svedok
član tima optužbe, odnosno da je povezan s timom optužbe, utiče
na težinu koja se tim dokazima pridaje, a ne, kako smatra Pretresno
veće, na prihvatljivost tih dokaza. Tužilac je strana u postupku,
ali je prihvaćeno da tužilac zastupa javni interes međunarodne
zajednice i da mora da postupa s objektivnošću i pravičnošću
koje su primjerene dotičnoj okolnosti.[7]
Tužilac je službenik pravde u pravom smislu te reči. Njegov zadatak
nije da po svaku cenu ishodi osuđujuću presudu; to pokazuju
pravila koja se odnose na obelodanjivanje oslobađajućih
dokaza. To se u suštini odnosi na sisteme common lawa,[8]
ali je jednako vidljivo i u kontinentalnim sistemima. Krivični
sud koji deluje na međunarodnom planu mora da ima u vidu taj
aspekt, naročito s obzirom na svečanu izjavu koju daje svedok.
-
Često su moguće razlike među presedanima koje, dakako,
moraju da se uzmu u obzir; no, ipak se smatra da glavnina ranije sudske
prakse[9]
na Međunarodnom sudu ide u prilog mišljenju da rezime dokaznog
materijala koji podnosi osoblje Tužilaštva jeste prihvatljiv. Slično
je i sa sudovima u Holandiji i Španiji; ograditi se od njihovog iskustva,
kao što je to pokušalo da učini Pretresno veće, na osnovu
toga da je reč o inkvizitornim jurisdikcijama znači preuveličavati
common law karakter Međunarodnog suda i omalovažiti poštovanja
vredne uzuse drugih pravnih sistema. Jer, kad se govori o tome da
je po svom Statutu Međunarodni sud uređen po uzoru na akuzatorni
sistem, treba da se ima na umu da je on istim tim Statutom uspostavljen
i kao međunarodni sud.
-
Vezano za to, Statutom je Međunarodni sud uređen tako
da se sudijski kadar sastoji od sudija iz svih pravnih sistema koji
bi svi trebali biti u mogućnosti da funkcionišu od prvog dana.
Oni to ne bi bili u stanju da se od njih tražilo da odmah odbace svoje
temeljne tradicije i da trenutno prigrle nove. Takođe treba imati
na umu da je Međunarodni sud uspostavljen kako bi se bavio problemima
iskrslim na područjima koja ne pripadaju anglosaksonskom pravnom
sistemu. Iz toga sledi da Statut, iako jeste izgrađen
na temeljima akuzatornog modela, nije imao nameru da isključi
sve druge uticaje. Kao što veliki dio jurisprudencije Međunarodnog
suda pokazuje, ne postoji ništa što bi prisiljavalo na takvu isključivost.
H. Argument da je svedočenje g.
Kellyja u vidu rezimea
prihvatljivo samo na osnovu pravila 92bis
-
Što se tiče tačke (b), iz paragrafa 17(3) odluke Žalbenog
veća zaključio sam da je ono zauzelo stav da je optužba
imala obavezu da postupa na osnovu pravila 92bis. Argumentuje
se da su pismene izjave svedoka sačinjene za svrhu sudskog postupka,
da se radi o posebnoj svrsi i da (uz izuzetke koji nisu primenjivi
u ovom slučaju) pismene izjave svedoka sačinjene za tu posebnu
svrhu mogu da budu podnesene samo na osnovu pravila 92bis ako,
kao što je ovde očito slučaj, takvo svedočenje "dokazuje
bilo šta osim dela i ponašanja optuženog za koja se on tereti u optužnici."
Uz dužno poštovanje, nisam ubeđen da postoji takvo ograničenje.
-
Pismene izjave svedoka sačinjene za svrhu sudskog postupka
mogu, dakako, da se podnose kao dokazni materijal na osnovu pravila
92bis, ali je teško pronaći osnovu za dalju tvrdnju da
se takve izjave mogu podnositi kao dokazni materijal samo na osnovu
tog pravila. U tom pravilu ne stoji, niti ono dovoljno jasno implicira,
da se pismene izjave svedoka sačinjene za svrhu sudskog postupka
mogu podnositi kao dokazni materijal samo na osnovu tog pravila; da
je to bila namera ovog pravila, bilo bi to jasno naznačeno, a
ne bi se prepustilo čitaocima iz raznih zemalja i pravnih sistema
da sami, po mom mišljenju uz dosta muke, izvode takve zaključke.
-
Pravilo 92bis ne obavezuje podnosioca dokaza da mora da se
koristi procedurom koju ono utvrđuje. Takva bi obaveza postojala
samo kad bi pravilo tražilo, a ne naprosto dopuštalo,
strani da podnosi dokaze po proceduri koju ono utvrđuje. Kao
što pokazuje ranije izneseni tekst pravila, pravilo govori o nadležnosti
pretresnog veća da prima dokazni materijal u pojedinim slučajevima;
ono ne govori o obavezi strane u postupku da se koristi mehanizmom
koji je njime predviđen.
-
Polazeći od stava da pravilo 92bis ne nameće obavezu
strani koja želi da podnese dokazni materijal u vidu sadržaja pismene
izjave svedoka (u slučajevima koje predviđa to pravilo)
da to čini samo na osnovu procedure koju ono utvrđuje, tačno
tumačenje ovog pravila jeste da ono ne zabranjuje strani u postupku
da se koristi alternativnom procedurom na osnovu nekog drugog pravila.
Nema sumnje da strana koja želi da se koristi prednostima koje joj
pruža pravilo 92bis ima obavezu da poštuje proceduru koje to
pravilo propisuje. Međutim, ta obaveza ne postoji ako strana
želi da se koristi alternativnim rešenjem na osnovu neke druge odredbe.
Budući da je to ovde slučaj, nema nikakve koristi od pribegavanja
analogiji sa principom lex specialis.
-
U stvari, Pravilnik daje mogućnost izbora, u meri u kojoj je
to moguće; on za osnovni problem daje alternativna rešenja. Čak
i kad se uzmu u obzir izuzeci predviđeni stavom (C) pravila 92bis,
može da se desi da podnosilac dokaza iz valjanog razloga ne može da
zadovolji uslove propisane stavom (B) pravila za direktno podnošenje:
može da se desi da izvorni svedok nije spreman da sačini deklaraciju
predviđenu u stavu (B), iako ostaje pri onome što se nalazi u
njegovoj pismenoj izjavi, odnosno, može da dođe do neke druge
poteškoće u primeni procedure, koja nije obuhvaćena stavom
(C). Takvi razlozi mogu da onemoguće podnosioca dokaza da se
pozove na to pravilo. Teško da postoji neki razlog zbog kojeg mu ne
bi bilo dopušteno da podnese dokaze iz druge ruke kroz svedočenje
drugog svedoka o sadržaju izjave svedoka na osnovu pravila 89(C).
Jedino ograničenje jeste uslov da suđenje mora da bude pravično,
kako propisuju stavovi (B) i (D) pravila 89. No, taj uslov nije sprečavao
da se pribegava pravilu 89(C) pre nego što je usvojeno pravilo 92bis,
s obzirom da je jedino pitanje koje se postavlja pitanje težine; ne
mogu da vidim zbog čega bi to sprečavao sada.
-
Kada je reč o diskrecionom pravu, treba podsetiti da ni Pretresno
veće nije osporavalo argumente optužbe, pomenute u paragrafu
10 odluke Žalbenog veća, da se svedočenje u vidu rezimea
g. Kellyja ne "odnosi na neko konačno pitanje u tom predmetu,
jer 'ne govori o krivici niti individualnoj krivičnoj odgovornosti
optuženog...'".
-
Uopšte nije upitno da je pre usvajanja pravila 92bis pravilo
89(C) omogućavalo da svedok koji svedoči uživo (poput
g. Kellyja) iznosi dokaze iz druge ruke o sadržaju pismene izjave
odsutnog svedoka, bez obzira na to da li je dotična izjava sačinjena
za svrhu sudskog postupka. Pravilo 92bis ne bavi se slučajem
u kojem svedok uživo svedoči o sadržaju pismene izjave odsutnog
svedoka; ono predviđa direktno podnošenje pismene izjave svedoka.
Svaki eventualni uticaj koji ono ima na pravilo 89(C) - odredbu vrlo
opšteg karaktera - ima ga samo u onoj meri u kojoj se potonje pravilo
tiče pitanja direktnog podnošenja pismene izjave svedoka, koje
je sada obrađeno i u stavu (F) pravila 89.
-
Takođe vredi uzeti u obzir činjenicu da bi, ako procedura
iz pravila 92bis isključuje mogućnost primene pravila
89(C), to podrazumevalo da se pravilo 89(C) obesnažuje pro tanto.
Da li je to doista tako?
-
Treba imati na umu da se "obesnaženje implikacijom ne preporuča...
Stoga, ako postoji mogućnost da se starije i novije odredbe protumače
na način da i jedne i druge imaju učinak, onda tako treba
da se i učini."[10]
Pre nego što je usvojeno pravilo 92bis, odredbe pravila 89(C)
dopuštale su da svedok iz druge ruke svedoči o sadržaju pismenih
izjava potencijalnih svedoka sačinjenih za svrhu sudskog postupka.
Ako se smatra da više nije moguće da se tako postupa, iako pravilo
89(C) postoji u istom obliku kao pre, to nužno znači da je u
tom delu učinak pravila implicitno poništen. Nema sumnje da šesnaest
stalnih sudija Međunarodnog suda mogu da implicitno obesnaže
pravilo koje su sami doneli u nekom aspektu u kojem je pre važilo,
premda stara formulacija ostaje; jedan deo tog tela, postupajući
u sudijskom svojstvu, može da kaže da je to bila namera tela kao celine
u njegovoj zakonodavnoj funkciji. Međutim, nisam ubeđen
da je celina imala takvu nameru.
-
Treba dodati da se ne čini da postoji osnov za mišljenje da
je optužba ta koja se protivi mogućnosti unakrsnog ispitivanja
koje predviđa pravilo 92bis (E), kao što je eventualno
moguće iščitati iz paragrafa 18 odluke Žalbenog veća.
Kao što se moglo videti, Pretresno veće je odredilo vremensko
ograničenje od 14 meseci za izvođenje dokaza optužbe. Da
bi poštovala to ograničenje, optužba je morala da se generalno
ograniči na pet svedoka po svakoj lokaciji. Poziva po jednog
ili dva svedoka da svedoče u sudnici, a zatim na osnovu pravila
92bis podnosi pismene izjave preostala četiri ili tri
svedoka.[11]
Za sve takve svedoke, kako one koji svedoče "uživo", tako i one
druge, optužba je redovito suočena s mogućnošću unakrsnog
ispitivanja. Osim toga, treba da se krene od pretpostavke da bi optužba,
kad ne bi postojalo vremensko ograničenje, bila spremna na to
da će svi njeni drugi svedoci biti unakrsno ispitani, kako je
uobičajeno. Stoga ne bi bilo korektno da se optužbi pripiše da
krzma da se suoči s unakrsnim ispitivanjem na osnovu pravila
92bis (E).
-
Međutim, mogućnost unakrsnog ispitivanja na osnovu pravila
92bis (E) mogla je da funkcioniše na drugi način: mogla
je da dovede do produženja postupka, na što je ukazala optužba i što
se navodi u paragrafu 3 odluke Žalbenog veća. Obrada 60 izjava
svedoka na osnovu pravila 92bis, zajedno s unakrsnim ispitivanjem,
mogla bi da oduzme dosta vremena - naročito ako se uzme u obzir
eventualnu potrebu za dodatnim ispitivanjem. Ovaj slučaj se tiče
konkretnog mesta na lokaciji Račak. Pored njega postoje još 23
lokacije na Kosovu koje treba da se obrade. Pravično tumačenje
bilo bi da je optužba smatrala da procedura iz pravila 92bis
ne može da se iskoristi za 60 izjava svedoka u okviru vremenskog ograničenja
od 14 meseci koje je odredilo Pretresno veće. Motivacija nije
bila da se izbegne unakrsno ispitivanje, već da se pronađe
način kako da se izvede neophodni dokazni materijal u okviru
raspoloživog vremena.
-
Najzad, Pretresno veće nije reklo da pravilo 92bis predstavlja
prepreku. Čini se da rezonovanje Pretresnog veća nije bilo
da je optužba imala mogućnost da postupa na osnovu tog pravila
i da, s obzirom da to nije iskoristila, nije smela da postupa na osnovu
pravila 89(C). Ja se, uz dužno poštovanje, ne slažem s nekim stavovima
Pretresnog veća, ali se slažem s njegovom pretpostavkom da pravilo
92bis ne sprečava primenu pravila 89(C). Kad to ne bi
bilo tako, možemo samo zamisliti nebrojene prigovore koji bi bivali
uloženi kad god bi svedok koji usmeno svedoči o više stvari iznosio
dokaze iz druge ruke: svaki put, ako bi se desilo da se moglo primeniti
pravilo 92bis, moglo bi se tvrditi da dotično svedočenje
iz druge ruke nije prihvatljivo jer se moglo podneti na osnovu tog
pravila.
I. Argument da optužba indirektno tvrdi
da je Pretresno veće pogrešilo u ostvarivanju diskrecionog prava
da odredi vremensko ograničenje
-
Što se tiče tačke (c), optužba se u prošlosti jeste žalila
na način na koji je Pretresno veće iskoristilo svoje ovlašćenje
da odredi vremensko ograničenje; ta je pritužba rešena i optužba
bi krivo postupala kad bi sada nastojala da je indirektno aktualizuje.
Ali ne mislim da je to učinila. Pretresno veće ima ovlašćenje
da proširi vremensko ograničenje; ali vremensko ograničenje,
kakvo postoji u svakom datom trenutku, uvek je vremensko ograničenje.
Kao takvo, ono je prisilno. Optužba je želela da kaže da bi joj pomoglo
da ostane u okvirima postojećeg vremenskog ograničenja kad
bi joj bilo dopušteno da podnese kao dokazni materijal rezime pismenih
izjava 60 drugih svedoka koji je sačinio g. Kelly; kad bi se
primenila procedura iz pravila 92bis, vremensko ograničenje
koje je sada na snazi bilo bi prekoračeno. Čini mi se da
to nije isto što i indirektni pokušaj da se iznese teza da je Pretresno
veće pogrešilo u ostvarivanju diskrecionog prava da odredi postojeće
vremensko ograničenje.
J. Zaključak
-
Kao što se moglo videti, Žalbeno veće u paragrafu 20 svoje
odluke prihvata da je dokazni materijal u vidu rezimea u principu
prihvatljiv na Međunarodnom sudu i da je "bio prihvaćen
mnogo puta u primerenim slučajevima". Ne mogu da uvidim zašto
ovaj konkretan slučaj nije za to primeren. Ovaj predmet obuhvata
ogroman geografski prostor, dugi vremenski period i beskonačne
spiskove svedoka; očito je da zahteva posebne mehanizme za izvođenje
dokaza. Uzori za to mogu da se pronađu u nekim nacionalnim pravnim
sistemima, kao i u nirnberškim suđenjima. Varijacije su moguće;
ono što je svima zajedničko jeste želja da se izbegnu nesigurni
zaključci zasnovani na delimičnim dokazima. To bi se moglo
postići metodom koji bi omogućio sudu da celovito sagleda
sve relevantne dokaze u razumnom vremenskom periodu, a koji bi ujedno
bio u skladu sa temeljnim idejama pravičnosti. Obe strane imaju
pravo na ekspeditivan pretres; ali to nije razlog da se žrtvuje celovitost
dokaznog postupka. Poželjno je ono rešenje koje omogućava da
se pomire brzina i sveobuhvatnost.
-
U tom smislu, procesni princip koji je korišten u Nirnbergu omogućio
bi međunarodnom krivičnom sudu da sasluša svedočenja
svedoka, makar putem rezimea dokaznog materijala koje bi iznelo osoblje
Tužilaštva, pod uslovom da optuženi ima mogućnost pristupa originalnim
izjavama. Ti procesni mehanizmi bi na ovaj i na druge načine
omogućili sudu da celovito sagleda situaciju bez opterećujućeg
produženja rokova.
-
Ima mnogo osnova u argumentu da je teleskopski pristup koji je korišćen
u Nirnbergu prevaziđen sve većim naglaskom koji se stavlja
na ljudska prava. No nirnberški problem i dalje postoji, a time i
potreba da se pronađe rešenje. Dakako da rešenje koje krši temeljne
norme nipošto ne zadovoljava. No, ako se pazi na ono bitno, do sukoba
ne mora ni doći. A sagledavši bitno uviđamo da dužnost da
se bude pravičan nije dužnost da se bude nepogrešiv.[12]
Pravičnost suđenja je rezultat pravičnosti pravosudnog
sistema koji je korišćen. A to pak zavisi od toga da li je uspostavljena
ravnoteža između dva suprotstavljena javna interesa. Prvo, postoji
javni interes da se poštuju prava optuženog, što s pravom dobiva mnogo
publiciteta. Drugo, postoji manje proklamovan, ali ravnopravan javni
interes da se obezbedi da krivična dela budu propisno istražena
i procesuirana.
-
Ne vidim kako mogu da se zadovolje oba ova važna javna interesa
ako se zauzme stav koji efektivno znači da će se Pretresno
veće u svom razmatranju oslanjati na delimičan materijal;
čak i ako se uzmu u obzir moguće varijacije, ne može se
ubedljivo tvrditi da je takav ishod u ovom slučaju nemoguć.
A ako to bude ishod, Pretresno veće neće imati celovitu
sliku događaja i neće biti u poziciji da donese presudu
koja će izdržati objektivnu kritiku. Izuzimanje svedočenja
g. Kellyja u vidu rezimea imaće takav veštački efekt. Što
je još važnije, dovešće pod upitnik održivost Međunarodnog
suda.
-
Ova poslednja napomena otvara sledeće pitanje. Po mom shvatanju
- ako ne i po opštem shvatanju - odluka Žalbenog veća u uskom
pravnom smislu ne obavezuje to veće, ali, dakako, predstavlja
autoritet za njega i od nje može da odstupi tek u retkim slučajevima.[13]
Smatram da održivost Međunarodnog suda i drugih međunarodnih
krivičnih sudova koji su već ustanovljeni ili će tek
biti ustanovljeni predstavlja ubedljiv razlog da se iskoristi ovlašćenje
za odstupanje od konkretne teze koju je sledilo Žalbeno veće,
ako ona znači da je svedočenje g. Kellyja u vidu rezimea
neprihvatljivo.
-
Na kraju, podržavam odluku Žalbenog veća kojom se odbija žalba,
ali samo u odnosu na zaključke g. Kellyja. Kada je reč o
njegovom rezimeu, smatram da je on prihvatljiv na osnovu pravila 89(C)
i žalbu bih u tom delu prihvatio.
Sastavljeno na engleskom i francuskom, pri čemu je merodavan engleski
tekst.
|
/potpis na originalu/
Mohamed Shahabuddeen
|
|
|
Dana 30. septembra 2002.
U Hagu,
Holandija
|
|
[1] Vidi pravilo
73 bis (E) i pravilo 73 ter (E) Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog
suda. Prvo pravilo predviđa: "Nakon što sasluša tužioca, pretresno
veće određuje vreme koje će tužilac imati na raspolaganju
za izvođenje dokaza". Potonje pravilo na isti način tretira odbranu.
[2] Radi se
o širokom području koje obuhvata diskreciono razmatranje glavnih
i sporednih pitanja u nekom predmetu, kumulativnih i nespornih činjenica,
mišljenja, obima izuzeća u odnosu na važnost nekog konkretnog pitanja
i drugih faktora koji su generalno osmišljeni kako bi se isključila
mogućnost arbitrarnosti. Vidi niz predmeta u Sjedinjenim Američkim
Državama u korisnoj zbirci B.H.Glenna, Limiting Number of Noncharacter
Witnesses in Criminal Case, 5 A.L.R., 3d 238.
[3]
Pravilo 73 bis (F) Pravilnika glasi: "Za vreme suđenja pretresno
veće može da odobri zahtev tužioca za dodatno vreme za izvođenje
dokaza ukoliko je to u interesu pravde." Pravilo 73 ter (F) na isti način
tretira odbranu.
[4] Transkript,
Pretresno veće, 20. februar 2002, str. 661 i 665, g. Nice u ime optužbe.
[5]
Transkript, Pretresno veće, 28. maj 2002, str. 5717, 5735 i 5934,
g. Nice.
[6]
Transkript, Pretresno veće, 30. maj 2002, str. 5927 i 5933.
[7]
Tužilac je to potvrdio u svojem Aktu br. 2 iz 1999. godine u kojem je
rekao da tužioci predstavljaju "međunarodnu zajednicu" i da bi trebali
da "promovišu princip pravičnosti i profesionalnosti".
[8] R v Banks
[1916] 2 KB 621, str. 628, sudija Avory.
[9] Prikupljene
u fusnoti 40 "Interlokutorne žalbe tužioca na odluku o prihvatanju svedočenja
rezimirajućeg svedoka" od 27. juna 2002.
[10] Maxwell
on Interpretation of Statutes, 12. izd. (London, 1969), str. 191.
[11] Transkript,
Pretresno veće, 20. februar 2002, str. 661 i 665, g. Nice u ime optužbe.
[12] Vidi
napomene sudije Hackwortha, koji je suprotnog mišljenja, u Effect of Awards
of Compensation made by the United Nations Administrative Tribunal, Advisory
Opinion, I.C.J. Reports 1954, str. 47 na str. 86; napomene lorda Diplocka
u predmetu Maharaj v. Attorney-General of Trinidad and Tobago (No. 2),
[1979] A.C. 385, P.C. na 399, koji kaže da ne postoji "temeljno ljudsko
pravo na pravni sistem koji je nepogrešiv, već na onaj koji je pravičan";
i napomene lorda Templemana u predmetu Bell v. Director of Public Prosecutions
(Jamaica), [1985] 1 A.C. 937, P.C.
[13] "Stvarno
pitanje jeste da li... postoji razlog da se ne sledi rezonovanje i zaključci
ranijih predmeta", kako je ocenio Međunarodni sud pravde u predmetu
Land and Maritime Boundary between Cameroon and Nigeria (Cameroon v. Nigeria),
Preliminary Objections, I.C.J. Reports 1998, str. 275 na str. 292, par.
28. Po mišljenju Žalbenog veća MKSJ-a, "u interesu izvesnosti i predvidivosti,
Žalbeno veće trebalo bi da sledi svoje ranije odluke, ali bi trebalo
da bude slobodno da od njih i odstupi iz uverljivih razloga u interesu
pravde". Vidi Tužilac protiv Aleksovskog, IT-95-14/1-A od 24. marta 2000,
par. 107.
|