“Ja mogu da kažem da se zbog svega toga iskreno kajem. Zaista se kajem, jer ako bih samo rekao “Kajem se” forme radi neke. Ja najbolje znam šta osjećam. Moje kajanje dolazi iz mene, jer veliku većinu ljudi ja sam poznavao odmalena. Zajedno smo odrasli, neki su mi bili komšije. Iskoristiću ovu priliku da se svim tim žrtvama i onim koje sam direktno provrijedio, na čije sam živote i sudbinu utjecao, izvinim, izvinim duboko, i svim onim koji su bili u Sušicibilo dan, bilo mjesec, bilo više vremena. ” |
Dragan Nikolić je bio upravnik zatočeničkog logora Sušica, koji su srpske snage osnovale u opštini Vlasenica u Bosni i Hercegovini 1992 godine. U vrijeme dok je bio upravnik logora, učestvovao je u stvaranju i održavanju atmosfere terora i sistematskog sadizma za muslimanske i druge nesrpske zatočenike. Lično je ubio devet ljudi, a druge zatočenike je mučio i premlaćivao. Pod njegovim vođstvom, žene svih starosnih doba silovane su i seksualno zlostavljane. Osuđen je na 20 godina zatvora.
Pročitajte priznanje krivice
6. novembar 2003. (izvod iz transkripta pretresa
“Časni sude, ja sam potpuno svjestan svega onoga za što se teretim, svjestan sam djela koja sam počinio. To sam i priznao, tačku po tačku koja mi je ovde pročitana. Izjasnio sam se da sam kriv. Preuzimam svu odgovornost za ta djela koja sam počinio. Kako se osjećam povodom toga što sam činio u tom periodu, za ta tri mjeseca koja sam proveo u Sušici, to jedino ja znam. Ali, ono je bitno da stvarno osjećam veliku dozu sramote, stida, jer kao što i ovde je pomenuto, u Sušici ja sam bio s jedne strane sa oružjem, uniforma; s druge strane bile su žene koje su godina moje majke, bila su djeca, bili su moji drugovi s kojima sam godine provodio u kafeima, sportskim terenima, ljetovanjima. I zaista kad se o tome razmisli, to ostaje jedna vrsta noćne more kad se sjetite svih tih likova, svega toga što se dešavalo. Često sebi postavljam pitanje: zašto, kako? Imao sam dosta vremena, 11 godina je prošlo, ali teško mogu da nađem odgovor na to pitanje.
Ja, iskreno Vam kažem, nikada nisam osjetio neko sažaljenje prema sebi, jer nisam ja bio u godinama – 15 godina i šta ja znam - bio sam zreo čovjek. Uglavnom je to sažaljenje bio okrenuto i žaljenje prema žrtvama. Ne samo onim koje sam ja direktno povrijedio i njihovim familijama. Svi ljudi koji su bili dole u Sušici, a bilo ih je dosta, su žrtve.
Šta ja mogu da kažem povodom toga? Ja mogu da kažem da se zbog svega toga iskreno kajem. Zaista se kajem, jer ako bih samo rekao “Kajem se” forme radi neke. Ja najbolje znam šta osjećam. Moje kajanje dolazi iz mene samog, jer veliku većinu ljudi ja sam poznavao odmalena Zajedno smo odrasli, neki su mi bili komšije.
Iskoristiću ovu priliku da se svim tim žrtvama i onim koje sam direktno provrjedio, na čije sam živote i sudbinu utjecao, izvinim, izvinim duboko, i svim onim koji su bili u Sušici – bilo dan, bilo mjesec, bilo više vremena. Ja bih želio – pošto je ovo javno – da i te žrtve, ukoliko je moguće, osjete tu iskrenost u mom kajanju i mom izvinjenju svim njima. Čak i onim koji nisu bili u logoru Sušica, a koji se sad nalaze širom svijeta, a posljedica tog njihovog odlaska i protjerivanja je taj sukob i nemogućnost da se vrate svojim domovima, kućama i ostalom.
Ja sam svjestan, časni sude, da ću ja provesti dosta vremena u zatvoru, ali isto tako se nadam da će doći taj dan kad ću izaći. Želja mi je da se vratim u Vlasenicu, da učinim nešto što je u mojoj moći, ukoliko to bude moguće, da se ti ljudi ponovo zbliže i da se vrate svojim kućama. Ne bih želio nijednog momenta da nekoga ugrozim svojim prisustvom tamo. Otićiću tamo, no ukoliko bih osjetio jednog momenta da nekome smetam, otišao bih. Imam gdje otići – kod mojih rođaka – ali ću se uvijek vraćati, svakog momenta. Vraćaću se dok god budem živ i dok ne vidim i ne osjetim trenutak da ne smetam tim ljudima, da bi konačno došli oni u taj grad, koji nije ni razoren, da bi počeli jedan novi život.
Ja sam priznao ovo. Ja se nadam - kao što je rekao i moj advokat, to sam i govorio - da će mojim primjerom poći i drugi, na sve tri strane, da će to ih ohrabriti u neku ruku. Da preuzmu i oni dio odgovornosti, svi oni koji su učinili ta grozna djela, jer samo tako moguće je da dođe do zbližavanja naroda na tim prostorima. Za to je potrebno vrijeme, ali treba svima nama koji smo direktno učestvovali u tome da bude jasno da smo mi ipak jedan bitan faktor u tom pomirenju i suživotu. Isto tako smatram da i ovaj sud ima veliku ulogu u tome. Ja nastojim pomoći ovom sudu.
Žrtve nikada ne smijemo zaboraviti. Ja ne mogu da govorim u ime drugih, ja govorim u svoje ime. Među žrtvama ja sam imao zaista pravih prijatelja s kojim sam odrastao i još jednom ću ponoviti moje iskreno kajanje za sve ono sto sam učinio dole. Nadam se da će mi se dati prilika da koliko-toliko učinim da njihova patnja bude manja. [...] Iskoristiću ovu priliku, časni sude, da Vam se zahvalim što ste me saslušali i omogućili mi sve ovo da kažem, da Vam se zahvalim u svoje ime i u ime moje majke i moje sestre, koje su ovde – ja sam rekao da će ovo biti javno. Poručujem da su vrata moje kuće svim tim ljudima otvorena, da mogu u svakom momentu doći, porazgovarati, bilo sa žrtvama, bilo sa nekim komšijama, koji čak nisu ni bili u Sušici.
Ja ne znam riječi reći, ali ako bi se ostalo samo na riječima ja mislim da nije dovoljno. Treba ipak nešto uraditi, a ja imam namjeru raditi na pomirenju, povratku tih raseljenih, protjeranih ljudi. To mi je i želja. Hvala Vam, časni sude, još jednom. ”