“Dugo sam razmišljao i jedna uvijek ista misao me prati - krivica. Sa nelagodnošću ovu izgovaram, ovu istinu. Kriv sam za sve što sam onda učinio, bolno pokušavam da to izbrišem i da budem onakav kakav onaj put nisam bio. Iznova postavljam ponovo sebi pitanje šta sam mogao da učinim, a šta nisam učinio. Hiljade nevinih žrtava je stradalo. Ostali su grobovi, izbjeglice, sve razoreno i nesreća opšta. Dio odgovornosti za to snosim i ja. ” |
Dragan Obrenović je bio viši oficir i komandant u vojsci bosanskih Srba u julu 1995. Osuđen je za progone putem ubistva stotina civila bosanskih Muslimana u Srebrenici i oko nje. U skladu sa sporazumom o potvrdnom izjašnjavanju o krivici, pristao je da svjedoči u drugim postupcima pred Međunarodnim sudom, uključujući i u suđenjima koja se odnose na Srebrenicu. Osuđen je 17 godina zatvora.
Pročitajte priznanje krivice
30. oktobar 2003. (izvod iz transkripta pretresa)
“ Časni Sude. Zahvalan sam vam što ste mi pružili priliku da danas govorim. Na prostorima zemlje gdje sam rođen, pucnjevima iz vatrenog oružja obilježavalo se i proslavljalo rođenje muškog djeteta. Taj pucanj govori sve, i šta znači nova muška glava u kući i šta se od nje očekuje - snaga, zaštita, ratnik, borac - “glava kučija” kod nas kažu. Kad su nažalost odjeknule one druge, ratne puške u Jugoslaviji, normalno je bilo da svaka muška glava obuče uniformu, uzme pušku u ruke i krene da zaštiti svoju domovinu, svoj narod, konačno svoju porodicu. To se od njega očekivalo, to je bio njegov zadatak, sveti zadatak po rođenju.
Tu nije bilo izbora - biti borac ili izdajnik. Na početku rata, izgledalo je da je rat i sve to nemoguće, da se to nama ne događa i da će se sve za koji dan riješiti i da će konačno naša generacija ipak imati šansu. Ni osjetili nismo kako smo bili uvučeni u ludilo međunacionalne mržnje, kako komšija sa komšijom živjeti više nije mogao, kako se smrt naseljavala u našu blizinu i mi nismo ni primijetili da smo se navikavali na nju. Smrt je postala naša stvarnost, nažalost svakodnevnica.
Ko je prije toga mogao vjerovati da užas rata može postati svakodnevnica? Ko je mogao vjerovati da to može biti sastavni dio života? Užasom okruženi, mi smo se na njega navikli i tako živjeli. U tom užasu, desile su se stvari koje su radili ljudi koji se poznaju međusobom, koji se znamo i koji smo do juče živjeli, pa skoro ko’ familija. U Bosni je komšija više od rođaka. U Bosni je ispijanje kava sa komšijom ritual. To smo pogazili i zaboravili. Izgubili smo se u mržnji, u brutalnosti. U tom vihoru strašne nesreće i užasa, desio se i užas, užas Srebrenice.
Ovde sam pred časnim Sudom sa željom da se čuje moj glas kajanja. Dugo sam razmišljao i jedna uvijek ista misao me prati - krivica. Grijeh kao slika koja se ne miče ispred mene. Sa nelagodnošću ovu izgovaram, ovu istinu. Kriv sam za sve što sam onda učinio, bolno pokušavam da to izbrišem i da budem onakav kakav onaj put nisam bio. Kriv sam i za ono što nisam učinio, što nisam pokušao zaštititi te zarobljenike, bez obzira na privremenost moje tadašnje funkcije. Iznova postavljam ponovo sebi pitanje šta sam mogao da učinim, a šta nisam učinio. Hiljade nevinih žrtava je stradalo. Ostali su grobovi, izbjeglice, sve razoreno i nesreća opšta. Dio odgovornosti za to snosim i ja.
Ostala je nesreća na svim stranama kao opomena da se to nikad i nigdje valjda više neće dogoditi. Ovo moje svjedočenje i priznanje krivice skida odgovornost sa mog naroda, takođe. Ovo je krivica jednog čovjeka sa čistim imenom i prezimenom - Dragana Obrenovića. Ja iza toga stojim, ja sam za taj dio odgovoran. Krivica zbog kojem se kajem i zbog koje se izvinjavam žrtvama i njihovim sjenama. Biće mi drago ako ovo moje svjedočenje i kajanje doprinese pomirenju ljudi u Bosni, ako komšija ponovo stegne komšiji ruku, ako naša djeca ponovo zaigraju zajedničke igre i ako oni budu imali pravo na šansu.
Biće mi drago ako ovo moje svjedočenje pomogne familijama žrtava da ih poštedim ponovnog svjedočenja i ponovnog prolaženja kroz sve boli koje bi sigurno morali proći prilikom tih svjedočenja. Želja mi je da ovo moje svjedočenje pomogne da se ovo nikad i nigdje više ne dogodi. Ne u Bosni, nego nigdje, nigdje u svijetu. Za mene je to kasno sad, ali za djecu koja tamo u Bosni žive nije i nadam da će to biti dobra opomena.
U ovim našim ratnim stradanjima, niko nije izašao kao pobjednik. Ostali su svi da pate. Na svim stranama ostao još uvijek je bol. Pobijedila je patnja i nesreća, kao posljedica slijepe mržnje i nerazuma. Duh te nesreće ostao je još uvijek da se vijori našim napaćenim bosanskim brdima i trebaće godine da prođu da se izbrišu tragovi tog užasnog rata, da se ponovo zapuše ognjišta, a možda desetine godina da zarastu rane u dušama naroda. Ako ovo moje priznanje, svjedočenje i kajanje, ako ovo moje suočavanje sa samim sobom, doprinese bržem zarastanju tih rana, ja sam ipak obavio svoju dužnost ratnika, borca, oca i čovjeka.
Želim na kraju da se zahvalim tužilaštvu na naporu koji su uložili da se utvrdi istina i na naporu da se zadovolji pravda. Časni Sude, vama hvala što ste me pažljivo slušali kroz moje višednevno svjedočenje. Nastojao sam odgovoriti na sva pitanja koja su mi postavljena što tačnije i što iskrenije. Hvala vam. ”