1. Postoji li na Međunarodnom sudu sistem pravne pomoći?
2. Kako se MKSJ stara za pravičnost sistema pravne pomoći?
3. Kakva je politika plaćanja branilaca?
4. Šta znači djelimično slabo imovinsko stanje?
5. Je li bilo zloupotreba sistema pravne pomoći?
Postoji. Svaka osoba optužena na Međunarodnom sudu ima pravo na profesionalnog branioca. Optuženi koji želi imati advokata, a ne može platiti zastupanje, ima pravo na pravnu pomoć, odnosno ima pravo angažovati branioca na trošak Međunarodnog suda. Kao garancija pravičnog suđenja optuženima, sistem pravne pomoći ima ključnu ulogu. Prema članu 21 Statuta Međunarodnog suda, "optuženom se garantuje sljedeće minimalno pravo: da mu se, kad god to zahtijevaju interesi pravde, dodijeli pravni zastupnik, a da on pritom ne snosi troškove odbrane ako za to nema dovoljno sredstava". Sistem pravne pomoći koji se tako provodi zasniva se na sljedećim principima.
● Optuženi ima pravo na pravnu pomoć ako u potpunosti, ili djelimično, nije u stanju platiti troškove svoje odbrane;
● Pokrivaju se samo neophodni i razumi troškovi odbrane u krivičnom postupku;
● Sistem pravne pomoći od branilaca zahtijeva djelotvornost u vođenju odbrane;
● Sistem pravne pomoći mora biti u stanju privući kvalitetne i ugledne branioce, čija stručnost odgovara stručnosti viših zastupnika tužilaštva i zastupnika tužilaštva koji rade u Tužilaštvu Međunarodnog suda;
● Optuženi i tužilac moraju u postupku biti što je više moguće ravnopravni i raspolagati približno jednakim sredstvima.
2. Kako se MKSJ stara za pravičnost sistema pravne pomoći
Zakonska osnova sistema pravne pomoći je u članu 21 Statuta, Pravilniku o postupku i dokazima, Uputstvu o dodjeli branioca i u poslovanju Sekretarijata utvrđenom u administrativnoj praksi koja proizilazi iz sudske prakse Međunarodnog suda. Drugim riječima, sudije, u saradnji s Udruženjem branilaca koji postupaju pred MKSJ-om i sekretarom, odobravaju pravila koja regulišu pravnu pomoć na Međunarodnom sudu. Optuženi čija se odbrana finansira sistemom pravne pomoći može dovoditi u pitanje relevantne aspekte pravne pomoći u tom predmetu. Na primjer, optuženi mogu osporiti rješenja o nivou složenosti predmeta, procijenjenom trajanju postupaka, kao i druga rješenja koja utiču na količinu sredstava koja se daju kako bi se osiguralo poštovanje principa pravičnog suđenja i ravnopravnosti strana u postupku. Sekretar, nakon savjetovanja s Udruženjem branilaca, može u sistem unijeti preinake kako bi se povećala njegova korisnost i djelotvornost, a to povremeno i čini. Naposljetku, predsjednik ili pretresno vijeće mogu preispitati sve sekretarove odluke o pitanjima vezanim za pravnu pomoć ukoliko se u samim predmetima u vezi s njima pokrene pitanje pravičnosti postupka.
3. Kakva je politika plaćanja branilaca?
Od 2004. godine vrše se paušalne isplate za pretpretresnu i pretresnu fazu suđenja. Sistemom isplate paušalnog iznosa zamenjen je takozvani sistem isplate maksimalnog iznosa, tj. maksimalno dodeljenog broja sati. Paušalne isplate omogućuju veću fleksibilnost jer odbrana može zaposliti onoliko pomoćnog osoblja koliko to bude smatrala potrebnim i na najefikasniji način rasporediti dostupni novac. Osim toga, time se želi napraviti razlika između predmeta različite složenosti jer se za složenije predmete daju veća sredstva. Nadalje, uvođenjem izvještaja o radu na kraju svake faze uklonjeno je opterećenje u vidu detaljnih mjesečnih faktura. Sve navedeno smanjuje administrativne obaveze branilaca.
4. Šta znači djelimično slabo imovinsko stanje?
Sve do 2001. godine, pravna pomoć se davala u potpunosti ili se uopšte nije davala. Budući da je većina optuženih raspolagala skromnim finansijskim sredstvima, Međunarodni sud je morao u potpunosti finansirati njihovu odbranu. U potrazi za realističnijim pristupom, Međunarodni sud je uvidio da bi neki optuženi možda bili u stanju plaćati dio troškova svog zastupanja, posebno zato što optuženi koji su nedavno uhapšeni ili su se nedavno predali raspolažu većim finansijskim sredstvima. Izmjenom Uputstva o dodjeli branioca uveden je koncept djelimično slabog imovinskog stanja, a imućni optuženi se obavezuju da plate dio troškova, dok Međunarodni sud pokriva ostatak troškova. U tu svrhu, Međunarodni sud je u martu 2002. imenovao finansijskog istražitelja koji skuplja dokaze o imovini optuženih da bi omogućio sekretaru Suda da odluči je li potrebna puna ili samo djelomična pomoć.
5. Je li bilo zloupotreba sistema pravne pomoći?
Predmet finansijskih istraga su i tvrdnje o nedoličnom ponašanju u vezi s finansijama. S tim u vezi, istrage su dovele do zaključaka o nepravilnostima u izdavanju računa. Značajno je da su njima otkriveni slučajevi "dijeljenja honorara". Pod tim izrazom misli se na slučaj kada advokat i optuženi dijele honorar advokata. To je dovelo do zloupotreba, posebno u slučaju Zorana Žigića, koji je dijeljenjem honorara uspio zgrnuti USD 175.000.