Dražen Erdemović osuđen na 5 godina zatvora

CC/PIO/299-t

Den Haag, 5. mart 1998.

DRAŽEN ERDEMOVIĆ OSUĐEN NA 5 GODINA ZATVORA

“Optuženi se može promijeniti i treba mu pružiti još jednu šansu da započne svoj život ispočetka nakon puštanja na slobodu, dok je još uvijek dovoljno mlad da to učini.”

U četvrtak, 5. marta 1998., Pretresno vijeće II-ter, u čijem sastavu su bili sudija Mumba predsjedavajući, sudija Shahabuddeen i sudija Wang, izreklo je svoju presudu o kazni u predmetu Dražen ERDEMOVIĆ.

Vijeće je optuženog, koji se potvrdno izjasnio o krivici po tački optužnice kojom se teretio za kršenja zakona i običaja ratovanja (“ratni zločin”), jednoglasno proglasilo krivim i osudilo ga na zatvorsku kaznu u trajanju od pet godina.

Optuženi ima pravo da u roku od petnaest dana uloži žalbu na presudu.

Vijeće je uputilo sekretara Međunarodnog suda da izvrši pripreme sa jednom od država koje su potpisale sporazum o izdržavanju kazni koje je izrekao Međunarodni sud u zatvorima tih država.

U izrečenu kaznu biće uračunato vrijeme provedeno u prtivoru MKSJ-a, od 28. marta 1996. (dan kada je sudija Riad potpisao nalog za prebacivanje optuženog sa teritorije Savezne Republike Jugoslavije u pritvor MKSJ-a) do dana njegovog prebacivanja u državu u kojoj će izdržavati kaznu.

Opšti podaci o dosadašnjem postupku

Dana 31. maja 1996. Dražen ERDEMOVIĆ se na prvom pojavljivanju pred Pretresnim vijećem izjasnio KRIVIM za krivično djelo zločina protiv čovječnosti.

Dana 29. novembra 1996., osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od deset godina.

Dana 23. decembra 1996., optuženi je podnio žalbu na presudu o kazni, tražeći da bude oslobođen optužbi ili da se kazna preinači.

Dana 7. oktobra 1997., Žalbeno vijeće je odbacilo zahtjev za donošenje oslobađajuće presude ili preinačenje kazne, ali je naložilo da se predmet “vrati novom pretresnom vijeću kako bi se optuženom dala prilika da se još jednom izjasni o krivici”. Žalbeno vijeće (koje čini pet sudija) je većinom glasova (četvoro sudija) zauzelo stav da prvobitno izjašnjavnaje optuženog o krivici u maju 1996. “nije bilo zasnovano na njegovoj dovoljnoj upućenosti u predmet” i da optuženi “nije shvatio prirodu optužbi protiv njega i razliku između alternativnih optužbi (...) Izabravši da se izjasni krivim za zločin protiv čovječnosti umjesto za ratni zločin, žalilac se izjasnio krivim za teže krivično djelo koje podrazumijeva veću kaznu”.

Dana 14. januara 1998., Dražen ERDEMOVIĆ se pojavio pred Pretresnim vijećem II-ter i izjasnio se KRIVIM po tački kršenja zakona i običaja ratovanja (“ratni zločini”).

PRESUDA O KAZNI

1. Potvrdno izjašnjavanje o krivici

U skladu sa pravilom 62 bis Pravilnika o postupku i dokazima (Pravilnik), Pretresno vijeće je prvo razmotrilo da li je ponovna potvrdna izjava o krivici data dobrovoljno, da li je nedvosmislena i da li postoje dovoljne činjenične osnove za postojanje krivičnog djela i učestvovanje optuženog u istom.

Vijeće je zaključilo da “je zadovoljno potvrdnim izjašnjavanjem o krivici i na osnovu toga je osudilo optuženog”.

2. Dokazni materijal

Pretresno vijeće je zatim razmotrilo dokazni materijal i na kraju prihvatilo “kao činjenicu onu verziju događaja koju su iznijele strane”. Konkretno, sudije su utvrdile “da se optuženi složio da su događaji navedeni u optužnici tačni, a tužilac se složio da je tačna tvrdnja optuženog da je djela u pitanju počinio na osnovu naređenja nadreženih i pod prijetnjom smrti”.

3. Otežavajuće okolnosti

Optuženi je bio jedan od pripadnika streljačkog voda koji je ubio na stotine muškaraca bosanskih Muslimana između 17 i 60 godina, a lično je ubio oko 100 osoba. “Bez obzira na to koliko je nerado donio svoju početnu odluku da učestvuje, on je nastavio da ubija veći dio toga dana. Pretresno vijeće ocjenjuje da su razmjere zločina i značaj uloge optuženog u njemu otežavajuće okolnosti (…).”

4. Olakšavajuće okolnosti

* Lične prilike optuženog

Pretresno vijeće je prvo razmotrilo “lične prilike” optuženog, odnosno njegovu starosnu dob (“on sada ima 26 godina...može se promijeniti...”), njegovu porodičnu situaciju (“optuženi ima suprugu druge nacionalnosti, i sa njom malo dijete koje se rodilo 21. oktobra 1994.... ”), njegovo porijeklo (“bio je obični vojnik čiji nedostatak privrženosti bilo kojoj od etničkih grupa u sukobu potvrđuje činjenica da je naizmjence bio nevoljni pripadnik” u oružanim snagama različitih strana u sukobu) i njegov karakter (“optuženi je iskrenog karaktera, na što ukazuje i njegovo priznanje i stalno priznavanje krivice…”).

* Priznanje krivice

Pretresno vijeće je zatim razmotrilo “priznanje krivice” i “pozitivno ocijenilo” taj čin optuženog: “Priznanje krivice pokazuje čestitost i za Međunarodni sud je važno da ohrabri ljude da dođu pred Sud”.

* Kajanje

Sudije su takođe uzele u obzir “kajanje” koje je optuženi stalno iskazivao.

* Saradnja s tužiocem:

Sudije su na kraju uzele u obzir stepen “saradnje sa Tužilaštvom”. Vijeće je “prema tome primilo na znanje” procjenu tužioca da je “saradnja Dražena Erdemovića bila [je] naprosto odlična”. “Ovakvim riječima optužba rijetko govori o nekom optuženom”.

5. Prinuda

Nakon zaključka Žalbenog vijeća da “prinuda ne predstavlja potpunu odbranu…”, Pretresno vijeće je uzelo u obzir prinudu “samo kao olakšavajuću okolnost.” Vijeće je zaključilo da “dokazni materijal otkriva ekstremnu prirodu situacije sa kojom se suočio optuženi. Pretresno vijeće nalazi da je postojao stvarni rizik da optuženi bude ubijen ukoliko ne posluša naređenje. On je izrazio svoja osjećanja, ali i shvatio da u tome nema izbora: morao je da ubije ili bude ubijen”.

6. Sporazum o krivici između strana o postupku

Podsjećamo da su odbrana i optužba 8. januara 1998., uoči ponovnog izjašnjavanja optuženog o krivici i pretresa prije izricanja kazne podnijele “Zajednički prijedlog da se razmotri sporazum o krivici”. “Ovo je prvi put da je takav dokumenat predočen Međunarodnom sudu,” izjavilo je Vijeće, “iako nije ni na koji način obavezano tim sporazumom, Pretresno vijeće ga je pažljivo razmotrilo prilikom određivanja kazne koju treba izreći optuženom”.

7. Kaznena politika Vijeća

Prilikom određivanja kazne, Pretresno vijeće je uzelo u obzir “okolnosti ubistava, a posebno stepen patnji kojima su žrtve masakra bile izložene prije i za vrijeme ubistava, sredstva kojima se optuženi služio da ubije i njegov stav u to vrijeme (…)”. Sudije su zaključile da “stepen patnji [žrtava] se ne može previdjeti. Ipak, optuženi … nije našao nikakvo perverzno zadovoljstvo u onome što je učinio”.

Sudije su takođe odlučile “da daju odgovarajuću težinu saradničkom stavu optuženog”, kazavši da je “razumijevanje situacije onih koji … priznaju svoju krivicu važno [je] kako bi se ostali osumnjičeni ili nepoznati počinioci ohrabrili da istupe. Međunarodni sud, pored svoga mandata da istražuje, krivično goni i kažnjava teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, ima i dužnost da kroz svoje pravosudne funkcije pridonese rješavanju širih pitanja odgovornosti, pomirenja i utvrđivanja istine oko zlodjela počinjenih u bivšoj Jugoslaviji. Otkrivanje istine je kamen temeljac vladavine prava i fundamentalni korak na putu ka pomirenju: jer samo istina briše etničke i vjerske mržnje i započinje proces ozdravljenja.(…) S druge strane, Međunarodni sud je sredstvo kojim međunarodna zajednica izražava svoje ogorčenje nad zvjerstvima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji … on ne smije da izgubi iz vida tragediju žrtava i patnje njihovih porodica”.

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE SHAHABUDDEENA

Sudija Shahabuddeen je presudi o kazni priložio Izdvojeno mišljenje u kojem je kazao sljedeće: “Ja sam se pokorno pridružio provođenju odluke da se predmet vrati Pretresnom vijeću na ponovno razmatranje na osnovu pravnih načela koja je iznijelo Žalbeno vijeće…Moram takođe da navedem da želim da svoj profesionalni stav sačuvam od mogućeg izvlačenja zaključka da sam se pomirio sa tim pravnim načelima time što sam sada uzeo učešća u njihovoj primjeni”.

Važna pravna načela koja su dovedena u pitanje tiču se “uporedne težine zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina u odnosu na isto djelo, kao i pitanja da li u međunarodnom pravu prinuda predstavlja potpunu odbranu od optužbe za ubijanje nedužnih osoba…”.

Sudija Shahabuddeen je takođe pokrenuo i druga dva pitanja koja se tiču “nekih praktičnih poteškoća koje sam iskusio pomažući u provođenju odluke o ponovnom vraćanju predmeta na ponovno razmatranje”, naime “kako shvatiti odluku o vraćanju predmeta na ponovno razmatranje u pogledu tačnog načina na koji ovo Pretresno vijeće treba ispuniti svoju obavezu da utvrdi da optuženi razumije optužnicu?” i “kako primijeniti tu odluku o vraćanju predmeta na ponovno razmatranje u pogledu njegovog stava o uporednoj težini dvaju krivičnih djela, imajući u vidu da ovo Pretresno vijeće ima, i da može imati, samo jednu presudu o kazni na raspolaganju?”.

Razmotrivši ta pitanja, sudija Shahabudden zaključuje sljedeće: “Pretresno vijeće je nastojalo uzeti u obzir mišljenje Žalbenog vijeća iz koga proizlazi da današnja kazna mora da bude manja od kazne za isto djelo kvalificirano kao zločin protiv čovječnosti. Danas izrečena kazna je u stvari mnogo manja od one koja je ranije bila izrečena za zločin protiv čovječnosti, i to iz više razloga, ali ja sâm ne mogu sa sigurnošću da kažem u kojoj mjeri ti razlozi odražavaju gorepomenuto mišljenje.”