|
Den Haag, 2. rujna 2005.
CVO/MO/1001-t
GOVOR CARLE DEL PONTE
U BERNU 1. RUJNA 2005.
Uvodni govor
Carle Del Ponte
Tužiteljice Međunarodnog
kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju
Godišnja konferencija
Odjela za političke poslove IV
"Civilna izgradnja mira i ljudska
prava u Jugoistočnoj Europi"
Bern, 1. rujna 2005.
Vaše ekscelencije,
Dame i gospodo,
Velika mi je čast što mi je pružena
prilika da izložim svoje poglede o regiji
kojoj svi posvećujemo tako mnogo energije.
Ali, molim vas, ne očekujte od jednog
tužitelja čarobna rješenja za
probleme Jugoistočne Europe! Vijeće
sigurnosti me je, nažalost, zaboravilo
snabdjeti čarobnim moćima, a ja još uvijek
nisam uspjela uvjeriti Harryja Pottera da se
pridruži mojem uredu. Inače bi se
Karadžić i Mladić već odavno
materijalizirali u Scheveningenu!
Tijekom svojeg rada, naviknula sam se na niz
pitanja koja su u osnovi izazova s kojima se
ova regija prije ili kasnije mora suočiti.
Na temelju tog iskustva, željela bih govoriti
o nekoliko osnovnih tema za koje smatram da
su ključni uvjeti za budućnost Jugoistočne
Europe, a odnose se na istinu, pravdu i pomirenje.
James Joyce je napisao: "Povijest je noćna
mora iz koje se pokušavam probuditi." To
bi stvarno moglo poslužiti kao misao vodilja
za sve političke i religiozne čelnike
u bivšoj Jugoslaviji. Ali to se tiče
cijelog društva. Stanovnicima Zapadne
Europe, posebice Švicarcima, koji su izbjegli
najdramatičnije svjetske događaje
tijekom jednog stoljeća ili duže,
katkad je teško shvatiti zašto prošlost
mnogim ljudima ostaje tako važna. A upitate
li bilo kojeg prosječnog Hrvata, Srbina,
Bosanca ili Albanca - povijest njegove ili
njezine nacije u srcu je njihova identiteta.
Mehanizmi putem kojih se oblikuje kolektivno
pamćenje ostaju nerazjašnjeni. Jedna
stvar, ipak, izgleda jasna: kolektivno pamćenje
rijetko se temelji na objektivnim činjenicama.
Izgleda da je percepcija date činjenice
uvijek relativna, i ovisi o poziciji promatrača.
Za nas Srebrenica može biti zlodjelo,
ali, kakogod to bilo nevjerojatno, za neke
druge je to i dalje junačka akcija.
Narodi, i na Balkanu i izvan njega, skloni
su graditi svoj nacionalni identitet na temelju
povijesti pune mitova, legendi i junaka. Pokušaji
ispravljanja popularne slike mita putem znanstvenog
istraživanja ili novih činjenica
nužno izaziva snažne emocije. Preispitivanje
stava Švicarske tijekom Drugog svjetskog
rata ili propitivanje postojanja Wilhelma Tella
dva su relativno nedavna primjera kad su novi
pristupi švicarskoj mitologiji izazvali
vrlo snažne emocije. Danas na zapadnom
Balkanu možemo uživo proučavati
kako djeluju strukture novih mitova i junaka.
Evo nekoliko primjera kako se manipulira činjeničnim
događajima da bi se stvorili takvi mitovi.
Dana 11. srpnja, svijet je komemorirao genocid
u Srebrenici. Između 11. i 17. srpnja
1995., u Srebrenici i okolici ubijeno je gotovo
8.000 Muslimana - dječaka i muškaraca.
To je dokazana činjenica. Oni koji u to
sumnjaju, trebali bi pregledati tisuće
stranica pisanih materijala, video zapisa i
transkripata predočenih tijekom haškog
suđenja u predmetu Krstić. Dokazi
su neupitni, i Žalbeno Vijeće MKSJ-a zaključilo
je 19. travnja 2004. da ta ubojstva zaslužuju
pravnu kvalifikaciju genocida. Nazivanje tog
zločina drugim imenom, umanjivanje njegove
veličine i izbjegavanje da se prihvati
presuda Međunarodnog suda prvi je korak
prema poricanju istine.
Početkom lipnja, srpska javnost najprije
je bila šokirana kad je na našem
sudu, a zatim na srpskim televizijama prikazan
video zapis koji pokazuje snage iz Srbije koje
su sudjelovale u tom genocidu. Mislili smo
da će to potaknuti srpsko društvo
da napokon prihvati istinu o Srebrenici. Kao što
svi znate, danas trećina srpskog stanovništva
još uvijek poriče da se zločin
u Srebrenici uopće dogodio, a velika većina
odbacuje činjenicu da je taj zločin
bio genocid.
Protunapad nacionalističkih krugova u
Srbiji bio je dobro organiziran i učinkovit.
Prvo je pokrenuta golema medijska kampanja
da se pokaže da je u Srebrenici i okolici
bio gotovo jednak broj srpskih žrtava.
Grubo se manipuliralo činjenicama i brojkama
kako bi odgovarali svrsi. Također, uopće
nije spomenuto haško suđenje Naseru
Oriću, muslimanskom branitelju Srebrenice.
Lažno je prikazivano da su Muslimani ubili
3.000 Srba u Srebrenici i susjednom Bratuncu.
Ono što nije rečeno jest da se navodni
broj srpskih žrtava u te dvije općine,
a vjerojatno je taj broj bliži 2.000,
odnosi na cijelo razdoblje rata, od 1992. do
1995., i da uključuje i sudionike u borbama
i one koji to nisu bili. Drugo, u Kravici,
selu u blizini Srebrenice, na brzinu je izgrađen
golemi spomenik i 12. srpnja organizirana je
komemoracija. Taj je manevar bio uspješan:
pažnja Srbije prebacila se na srpske žrtve
i javnost je u velikoj mjeri uvjerena da su
zločini počinjeni protiv Srba u Srebrenici
gotovo jednako važni kao zločini
počinjeni protiv Muslimana. A međunarodna
zajednica je, naravno, zato što je toliko
pažnje poklonila genocidu u Srebrenici,
doživljena kao pristrana i protusrpski
orijentirana.
Drugi primjer načina na koji se stvara
selektivno pamćenje jest hrvatska percepcija
Operacije "Oluja". Prošli je mjesec obilježena
deseta godišnjica te vojne operacije kojom
su oslobođeni dijelovi Hrvatske pod okupacijom
srpskih snaga. "Oluja" se slavi kao velika,
junačka oslobodilačka akcija hrvatskih
snaga, a zločini počinjeni tijekom
i poslije operacije tek su usput spomenuti.
Više od 100.000 Srba bilo je prisiljeno
otići, a nekoliko stotina je ubijeno,
a da ne govorimo o pljački i uništavanju
imovine koji su gotovo onemogućili povratak
izbjeglica.
Ne iznenađuje da se pojavljuje slika
istog stava prema ratnim zločinima u cijeloj
regiji: u pravednom ratu ne može biti
ratnih zločina; junaci jedne strane ratni
su zločinci druge strane. Žalosno je da
crkva, na svim stranama, daje dodatnu legitimnost
vizijama povijesti koje se iskrivljuju u skladu
s nacionalističkom pristranošću.
Jedna afrička poslovica kaže: "Tako
dugo dok lavovi ne budu imali svoje vlastite
povjesničare, lovačke će priče
i dalje slaviti lovce." I doista, u svim zemljama
i regijama bivše Jugoslavije, ova se poslovica
pokazuje apsolutno točnom. Prirodna tendencija
onih koji su na vlasti, a naročito vlada,
te vjerskih i vojnih čelnika, i dalje
ostaje izgradnja mitova i stvaranje mitova
- junaci su uvijek potrebni. Patnje žrtava žrtvuju
se kako bi se osnažio nacionalni ego.
Nažalost, čini se da je većina
segmenata društva spremna prihvatiti viziju
povijesti kakvu širi vodstvo. Ima mnogo
pojedinaca, a ima ih mnogo više nego što
mislimo, koji točno znaju što se
dogodilo i tko je počinio zločine
protiv koga. Ali koliko ih se usudi izgovoriti
istinu? Vrlo malo osoba koje zaslužuju
divljenje i koje se usuđuju, a želim
naglasiti da su to vrlo često žene,
suočeno je sa zastrašivanjem, prijetnjama
smrću i javnom osudom. Koliko ljudi u
Srbiji podupire aktiviste ljudskih prava kao što
je Nataša Kandić? Manje od 5%? Vjerojatno
manje i od 1%!
Kad nestane živo sjećanje onih koji
znaju istinu jer su vidjeli zločine, ostat će
udžbenici i sljedećoj će generaciji
biti prenesena samo službena, junačka
slika povijesti.
Taj proces može slijediti svoj prirodni
put, a sukobi, ratovi i strahote vraćat će
se u ciklusima kao zima nakon jeseni. Pogledajte
povijest Balkana u posljednjem stoljeću.
Glatko funkcioniranje nacionalističke
reproduktivne mašinerije ipak ometaju
dva trenda. Prvo, nismo u 19. ili ranom 20.
stoljeću. Danas je društvima potrebna
intenzivna interakcija. Laži ili iskrivljene činjenice
koje se šire u Bosni, Hrvatskoj ili Srbiji
odmah izazivaju reakcije u susjednoj državi.
Drugo, međunarodna zajednica više
ne tolerira nekažnjavanje ratnih zločina.
Društva više ne mogu živjeti
u izolaciji kao što je bio slučaj
u prošlom stoljeću. Neprestano su
u interakciji. Ljudi moraju putovati, raditi
u inozemstvu, poslovati sa susjednim zemljama.
Informacije putuju brzinom svjetlosti. U tijeku
je proces svjetske integracije. Na regionalnoj
razini, proces europske integracije i dalje
je dinamičan unatoč trenutačnih
problema unutar Europske unije. Zemlje bivše
Jugoslavije nemaju drugog izbora nego postati
dijelom tog procesa. To je pitanje njihova
preživljavanja kao održivih država.
Nitko u Jugoistočnoj Europi ne zavidi
Sjevernim Korejancima ili Albancima u vrijeme
Enver Hodže. Teško je zamisliti Hrvatsku,
Srbiju i Crnu Goru, uključujući Kosovo
ili ne, ovisno o rješenju koje će
se naći za njegov status, i Bosnu i Hercegovinu
kako pristupaju Europskoj uniji dok se svaki
narod ideološki priprema za sljedeći
sukob. Osnivački akt Europske unije bio
je akt pokajanja za zločine koje počinila
nacistička Njemačka. Neće biti
pomirenja u Jugoistočnoj Europi dok svaki
narod iskreno ne prizna zločine koje su
počinili njegovi vlastiti pripadnici.
A to zahtijeva od čelnika i javnosti da
prihvate da su u njihovo ime počinjeni
strašni zločini. To nadalje zahtijeva
od vlasti da ulože ozbiljne, dugotrajne
napore da povijest prezentiraju javnosti i
naročito sljedećoj generaciji onako
kako se doista dogodila, čak i onda i
posebno onda kad se radi o manje slavnim dijelovima.
Još uvijek čekamo da se u Jugoistočnoj
Europi pojavi neki Konrad Adenauer. Zapravo,
trebala bi ih nekolicina.
Europska je unija pred dilemom: da li integrirati
zapadni Balkan i prije pravog procesa pomirenja
i riskirati 'uvoženje' sukoba ili čekati
uspostavu čvrstog mira, što može
trajati desetljećima, a nitko ne može
predvidjeti što se u međuvremenu
može dogoditi; može doći do
novih kriza, a želja za pristupanjem EU
može nestati. Izgleda da se EU odlučila
za nešto između. Svaka je zemlja
dobila niz uvjeta s jakim naglaskom na strukturalnim
reformama koje uključuju zakonodavne i
institucionalne promjene. Očekuje se da će
te promjene polako ali sigurno stvoriti države
solidne demokracije, u kojima se poštuju
zakoni i ljudska prava. Pretpostavlja se da
se takve države vjerojatno neće zaratiti.
Kad pojedina država zadovolji sve uvjete,
bit će joj dopušteno da postane članicom
kluba.
Francusko i nizozemsko "ne" europskom
Ustavu ne utječu na temeljnu obvezu EU
prema Zapadnom Balkanu. Razni visoki dužnosnici
EU to su jasno dali na znanje nakon glasovanja.
To je od goleme važnosti. Ništa ne
bi bilo štetnije za regiju od nestajanja
europske perspektive. Izgledi da će se
pridružiti EU motor su promjena u ovim
zemljama, i samo EU ima potrebni utjecaj kojim
može zahtijevati pravdu i pomirenje.
Tako dugo dok je neka zemlja kandidat, EU
ima moć tražiti provođenje reformi. Čim
se ta zemlja pridruži klubu, ta će
moć biti izgubljena. Treba izvući
pouku iz proširenja Vijeća Europe
i ne treba ponavljati iste greške. Drugim
riječima, ne treba snižavati standarde
kako bi se dopustilo pristupanje nekih manje
naprednih zemalja, već se treba strogo
držati kriterija pristupa koji su definirani
u raznim dokumentima EU, uključujući
i tzv. Kopenhaške kriterije.
Kao što znate, puna suradnja s MKSJ-om
jedan je od uvjeta pristupa koje je Europska
unija postavila zemljama bivše Jugoslavije.
MKSJ može biti zahvalan zemljama članicama
EU kao i Komisiji što su dale tako veliku
važnost njegovu radu. Bez snažne
europske potpore, provođenje pravde na
Balkanu bio bi tužan neuspjeh. Hrvatska
i Srbija i Crna Gora, posebice, surađivale
su s Međunarodnim sudom samo zahvaljujući
međunarodnom pritisku. Njihova suradnja
nije ni savršena ni potpuna, ali ozbiljna
poboljšanja koja smo mogli primijetiti
tijekom prošle godine i pol definitivno
su rezultat dobro artikulirane i dosljedne
politike EU.
Stremljenje ka Europskoj uniji obvezuje Jugoistočnu
Europu da radi na pomirenju. Rad Međunarodnog
kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju obvezuje
ih da se suoče s istinom i provedu pravdu.
Prvi put se zločini počinjeni tijekom
nekog balkanskog rata nepristrano istražuju
i procesuiraju. Optuženi su čelnici
najvišeg ranga odgovorni za najgore zločine.
Međunarodni je sud podigao optužnice
protiv 162 pojedinca, i određena faza
sudskog postupka u tijeku je protiv svih, osim
devetorice koji su još na slobodi. Za
tužitelja je bolno, a za Srbiju, Bosnu
i Hercegovinu i međunarodnu zajednicu
sramotno da su dva najvažnija optuženika,
Radovan Karadžić i Ratko Mladić još uvijek
na slobodi - deset godina nakon što su
optuženi. Zaštita koju i dalje dobivaju
od državnih institucija pokazuje da te
institucije žele sakriti neke važne
stvari. Srpska se vojka posebno i dalje boji
suočiti s istinom koju Mladić i Karadžić mogu
otkriti. Ne mogu isključiti niti da bi
neki dijelovi međunarodne zajednice više
voljeli da se neke činjenice ne otkriju.
Nisu svi na svijetu zainteresirani da vide
Karadžića i Mladića pred MKSJ-om.
Istina je suština pravde. Presude se
temelje na dokazanim činjenicama, i zadatak
je tužitelja da pruži čvrste
dokaze o odgovornosti nekog optuženika
za zločine za koje je optužen. Stoga
je Međunarodni sud tijekom svojeg postojanja
sakupio golemu količinu dokumentarnih
dokaza. Oni moraju poslužiti kako bi se
stvorila točna slika onoga što se
dogodilo tijekom mračnog desetljeća
u bivšoj Jugoslaviji. Ali istina ne može
biti prihvaćena ako je nametnuta izvana.
Vlade i nevladine organizacije trebale bi barem
jednom ujediniti snage te iskoristiti milijune
stranica predočenih na sudu da napišu
povijest onakvu kakva se dogodila. NVO u Beogradu,
Sarajevu i Zagrebu rade na tome. Njihovim naporima
mora biti pružena potpora, također
od strane vlada njihovih zemalja.
Ekscelencije,
Dame i gospodo,
Mogli smo se ponašati uobičajeno.
Mogli smo zaboraviti na zločine. Mogli
smo dopustiti da ljudi na vlasti ostanu na
vlasti. Mogli smo dopustiti da se manipulira
poviješću prije nego što bude
prenesena sljedećoj generaciji. Mogli
smo ignorirati sjeme novih sukoba posijano
pred našim očima. Na sreću,
nismo to učinili. Međunarodna zajednica
je obavila dio posla, ali sada, najvažniji
dio moraju obaviti ove zemlje. Sastavljanje
programa nije komplicirano. Ali skupljanje
potrebne energije i političke volje da
bi se on proveo ostaje veliki izazov.
Prvo, preostali bjegunci moraju biti dovedeni
u Den Haag prije kraja ove godine. To se može činiti
kao nerealističan zahtjev, ali, vjerujte
mi, nije. To je samo pitanje političke
volje, a kao što svi znamo, na političku
volju utječe se vanjskim pritiskom. Europska
unija i Sjedinjene Države moraju biti čvrste.
Ako Europska unija započne razgovore o
stabilizaciji i pridruživanju 5. listopada,
a Mladić još bude na slobodi, to
bi uvelike dovelo u pitanje izglede za njegovo
skoro uhićenje. To bi čak mogla biti
njegova putovnica za nekažnjavanje. Beograd,
Podgorica i Banja Luka također moraju
više učiniti kako bi locirale i uhitile
Karadžića. Oni to mogu učiniti,
a skeptična sam u vezi sa sposobnosću
NATO-a i EUFOR-a da nađu Karadžića.
Hrvatska mora napokon uložiti veće
napore da locira i uhiti Antu Gotovinu. Očito
je da će onog trenutka kad počnu
pregovori s EU o pristupanju, Hrvatska činiti
još manje da ga locira. Čini se da
je Rusija nedavno uhitila Dragana Zelenovića.
To je vrlo pozitivna vijest. On mora što
prije biti prebačen u Den Haag. Zelenović je
treći bjegunac uhvaćen u Rusiji.
A četvrti je još uvijek na slobodi
u Rusiji - bivši srpski general policije
Vlastimir Đorđević, koji je
optužen za vrlo teške zločine
na Kosovu. I on mora biti hitno uhićen
i prebačen kako bi mu se moglo suditi
zajedno sa suoptuženicima.
Drugo, djelovanje pravde ne smije prestati
sa završetkom mandata MKSJ-a, nakon 2010.
Najvažnijim počiniteljima može
se suditi samo u Den Haagu, ali postoje mnogi
pojedinci srednjeg i nižeg ranga kojima
moraju suditi lokalni sudovi. Postoji određeni
napredak u osposobljavanju domaćih sudova
za suđenje ratnih zločina. Ipak,
većina tih sudova i dalje je vrlo krhka
i podložna političkim pritiscima.
Mehanizmi zaštite svjedoka tek počinju
funkcionirati i još nisu savršeni.
Nadalje, treba dalje proširivati regionalnu
suradnju sudskih vlasti kako bi se riješili
pravni problemi u vezi s načelom neizručivanja
državljana neke države. NVO, novinari,
te međunarodne organizacije kao što
je OESS moraju pozorno promatrati kako se taj
proces razvija. To je ključno jamstvo
njihova integriteta. Na toj osnovi, zatražila
sam od sudaca MKSJ-a da proslijede u Bosnu
i Hercegovinu, Hrvatsku i Srbiju i Crnu Goru
predmete koji uključuju 18 optuženika.
Do sada su pozitivne odluke donesene za devetoricu
optuženika.
Treće, mora biti posijano sjeme koje će
roditi istinom i pomirenjem. Proces stvaranja
kolektivnog pamćenja ne smije biti prepušten
snagama koje poriču istinu i stvaraju
mitove i junake. Je li se ova generacija spremna
iskreno i objektivno suočiti s prošlošću,
također na osnovi dokaza predočenih
na MKSJ-u? Nisam sigurna. Ali nemojmo propustiti
priliku da sljedećoj generaciji pružimo
mogućnost da obavi posao koji njihovi
očevi nisu mogli obaviti. Imamo arhive,
video zapise, fotografije, svjedočenja,
dokumente. Oni moraju postati svima dostupni
i biti pretočeni u povijesne knjige, priručnike
i dokumentarce. Imamo priliku napisati povijest
prikazujući i lava i lovca na pravedan
način. Nemojmo ju propustiti.
Istina i pravda nisu apstraktni koncepti.
Na Međunarodnom sudu, svakog dana utvrđujemo činjenice
i dovodimo ih u vezu s onima koji su odgovorni
za ratne zločine. Proces istine i pravde
sada se iz Den Haaga mora preseliti u regiju
bivše Jugoslavije. Mora postati vrlo vidljiv
i mora dojmiti i glave i srca svih građana.
Mislim da je to jedini način da se ta
društva probude iz svojih noćnih
mora. Inače ćemo možda svi jednog
dana čuti grubi poziv na buđenje.
******
Postupke pred Međunarodnim
sudom možete pratiti na Internet stranici
Međunarodnog suda:
www.un.org/icty.
|
