|
Den Haag, 13. lipnja 2005.
TM/MOW/976-t
GOVOR SUCA THEODORA MERONA.
PREDSJEDNIKA MEĐUNARODNOG KAZNENOG SUDA
ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU, PRED VIJEĆEM SIGURNOSTI
13. LIPNJA 2005.
G. predsjedniče, vaše ekselencije,
Uvijek mi je velika čast obratiti se ovom
uglednom skupu. Danas sam počašćen
još i više jer skupom predsjedava
predstavnik Francuske.
Vaša je zemlja, g. predsjedniče,
ostavila duboki trag u povijesti demokracije
i smatra se domovinom ljudskih prava. Kao predsjednik
Međunarodnog kaznenog suda za bivšu
Jugoslaviju, moram obratiti pažnju na činjenicu
da je Francuska također aktivno pridonijela
uspostavi i razvoju Međunarodnog suda,
te da ima vrlo važnu ulogu u borbi protiv nekažnjavanja.
G. predsjedniče, kao predstavnik zemlje
u kojoj je na snazi kontinentalno pravo, vi
ćete, bez sumnje, cijeniti postupnu evoluciju
našeg Pravilnika o postupku. Te promjene,
diktirane trajnom željom za poboljšanjem
učinkovitosti postupka, bez žrtvovanja
potrebe za zaštitom prava obrane, značajno
su modificirale ulogu suca. Sudac je prešao
put od neutralnog presuditelja iz modela anglosaksonskog
prava do aktivnog sudionika i u predraspravnom
postupku i suđenju. U raspravama koje su
prethodile ovom razvoju i pratile ga, francusko
pravo i sudska praksa često su bili izvor
nadahnuća.
Ovo je treći izvještaj koji vam
predstavljam otkako je 2004. godine usvojena
rezolucija 1534 Vijeća sigurnosti kojom
se od predsjednika i tužitelja oba ad hoc
suda tražilo da svakih šest mjeseci Vijeću
podnesu svoje ocjene s potankim opisom napretka
u realizaciji njihovih strategija završetka
rada. Pismeni je izvještaj sada pred vama
kao dokument S/2005/343. Namjena i teksta izvještaja
i dodataka jest pružiti vam realističnu
sliku načina na koji se Međunarodni
sud nosi s izazovom da ispuni ciljeve strategije
završetka rada. U svojem usmenom obraćanju,
pokušat ću ne ponavljati potankosti
izvještaja, već istaknuti njegova
bitna obilježja, te vam predočiti najnovije
informacije koje su u njemu sadržane.
Od posljednjeg izvještaja koji je podnesen
u studenom 2004., tri Raspravna vijeća
i Žalbeno vijeće Međunarodnog
suda rade maksimalnim kapacitetom; pred Raspravnim
vijećima istovremeno je šest predmeta.
To znači da, u prosjeku, različita
vijeća sastavljena od po tri suca vode
suđenja u šest različitih predmeta.
U pismenom se izvještaju navodi da su od
zadnjeg izvještaja donesene dvije presude,
te se predviđa da će do kraja studenog
ove godine biti donesene još četiri
presude u predmetima koji se odnose na još
sedam optuženika. To, naravno, znači da
će do kraja ove godine započeti suđenja
u još četiri predmeta. Tempo je nemilosrdan.
Novi izvještaj također ističe
činjenicu da su od posljednjeg izvještaja
22 nova optuženika stigla u Den Haag, što
znači da sada 50% više osoba čeka
na suđenje nego posljednji put kad sam
se obratio ovom Vijeću. Ovo dramatično
povećanje očito ima značajne
implikacije za strategiju završetka rada.
Sad kad su ti presudni preliminarni zahtjevi
ispunjeni, dopustite mi, g. predsjedniče,
da iznesem kratki pregled bitnih obilježja izvještaja
i posebice naglasim relevantne nove informacije
koje su u njemu sadržane.
Što se tiče unutarnjih mjera koje su poduzete
kako bi se provela strategija, usvojili smo
značajne izmjene i dopune našeg Pravilnika
o postupku i dokazima, uključujući
jednu koja se odnosi na Ťoslobađajuću
presuduť (pravilo 98 bis), koja propisuje
donošenje usmenih, a ne pismenih odluka.
Zadovoljstvo mi je izvijestiti vas da je ta
izmjena već korisno djelovala na ubrzavanje
naših postupaka, a da se nisu žrtvovala
prava optuženika na redovni postupak. Da nije
bilo te izmjene, postupak u skladu s pravilom
98 bis vjerojatno bi Raspravnim vijećima
oduzeo vrijeme od nekoliko mjeseci.
Također sam imenovao dvije radne skupine
sudaca koje rade na ubrzavanju suđenja
i žalbenih postupaka. Radna skupina za
suđenja (kojom predsjedava sudac Bonomy)
istražuje načine na bi se suđenja
mogla ubrzati, između ostalog, preraspodjelom
broja predmeta po vijećima, pronalažanjem
dodatnog prostora za sudnice i djelotvornijom
organizacijom predraspravnog postupka i suđenja.
Ti modaliteti bili su tema temeljite i sveobuhvatne
rasprave u kojoj su prije točno tjedan
dana sudjelovali svi suci. Radna skupina za
ubrzavanje žalbenog postupka (kojom predsjedava
sutkinja Mumba) usredotočila se na pravila
koja govore o prihvatljivosti dodatnih dokaza
tijekom žalbenog postupka, kao i na postupke
prevođenja odluka i presuda za podnositelje
žalbi - koje mogu bitno utjecati na blagovremeno
donošenje odluka u žalbenom postupku..
Očekujem da će obje radne skupine
predstaviti konkretne i izvodive preporuke do
plenarnog zasjedanja sudaca u srpnju.
Kad je riječ o sucica ad litem,
g. predsjedniče, vrlo sam zahvalan Vijeću
što je usvojilo rezoluciju 1597 (2005.)
koja je izmijenila Statut Međunarodnog
suda kako bi se omogućila ponovna nominacija
i reizbor sudaca ad litem. Ipak, vrlo
sam zabrinut zbog nedostatnog broja nominacija.
To je znatno odgodilo izbor nužno potrebnog
novog popisa sudaca ad litem. Kako bi
se nova suđenja mogla bez odlaganja dodijeliti
vijećima sudaca, apsolutni je imperativ
da, u ovom kritičnom razdoblju, predsjednik
ima na raspolaganju popis istaknutih sudaca
koji su voljni raditi i koji mogu raditi na
Međunarodnom sudu, te nastupiti na posao
u vrlo kratkom roku. Pozivam sve države koje
još nisu podnijele nominacije da nominiraju
istaknute pravnike za ovaj važan položaj koji
pojednicima pruža jedinstvenu mogućnost
da daju svoj prilog promicanju međunarodne
pravde.
Sad ću govoriti o ključnoj sastavnici
strategije završetka rada: proslijeđivanju
predmeta koji se odnose na optuženike nižeg
i srednjeg ranga nadležnim nacionalnim sudovima.
Posebno bih želio istaknuti otvaranje Vijeća
za ratne zločine pri Državnom sudu Bosne
i Hercegovine (BiH) 9. ožujka 2005. Nakon što
je posvećeno mnogo vremena i truda da bi
se ovaj događaj realizirao, sarajevsko
Vijeće za ratne zločine sada može
prihvatiti predmete koje Vijeće za prosljeđivanje
Međunarodnog suda možda odluči proslijediti
vlastima BiH. Vlada i narod BiH, Visoki predstavnik,
vlade zemalja donatora i međunarodna zajednica
kao cjelina učinili su to mogućim,
a Međunarodnom sudu i njegovu osoblju zadovoljstvo
je da su mogli u tome mogli sudjelovati.
Izvještaj konstatira da je tužiteljica
do sada podnijela deset zahtjeva, koji uključuju
18 optuženika, za takva prosljeđivanja
u skladu s pravilom 11 bis našeg
Pravilnika o postupku i dokazima. U prilogu
izvještaju br. V vidjet ćete da je
Vijeće za prosljeđivanje od tih 10
prijedloga odobrilo zahtjev za jedan predmet,
te ga proslijedilo Bosni i Hercegovini, odnosno
sarajevskom Vijeću za ratne zločine.
Ipak, to prebacivanje mora pričekati da
Žalbeno vijeće donese odluku o uloženim
žalbama. Također ćete vidjeti da je
Vijeće za proljeđivanje već održalo
rasprave u šest drugih predmeta koji uključuju
13 optuženika.
Stoga se buduće odluke o tužiteljičinim
zahtjevima da se predmeti proslijede nadležnim
nacionalnim sudovima očekuju u skoroj budućnosti.
Uz to, kao što je tužiteljica istaknula
u svojem izvještaju, ona razmišlja
o podnošenju dodatnih zahtjeva za prosljeđivanje
predmeta u skladu s pravilom 11 bis.
Što se tiče suradnje država u regiji s
Međunarodnim sudom, kao što sam već
spomenuo, došlo je do golemog povećanja
broja optuženika i bjegunaca koji su prebačeni
na Međunarodni sud, najviše zahvaljujući
naporima vlasti Srbije i Crne Gore, katkad zajedno
s vlastima Republike Srpske (RS). O učinku
koji će na situaciju imati ovi novopristigli
optuženici govorit ću poslije.
Što se tiče Hrvatske, dok je suradnja
i dalje dobra u nekim područjima, veliku
zabrinutost izaziva zadnja preostala prepreka
u postizanju pune suradnje s Međunarodnim
sudom - trajni neuspjeh hrvatskih vlasti da
uhite i prebace Antu Gotovinu u Den Haag.
Što se tiče RS-a, osim što je
pružila pomoć u vezi s dolaskom nekih
optuženika i bjegunaca, suradnja je i dalje
iznimno nedostatna u drugim područjima
- naročito kad se radi o bilo kakvim ozbiljnim
pokušajima da se lociraju i uhite zloglasni
bjegunci kao što su Radovan Karadžić
i Ratko Mladić.
Suradnja Srbije i Crne Gore se poboljšala
kad se radi o dolasku optuženika i bjegunaca.
Tijekom sastanka i temeljitog razgovora s predsjednikom
srpske Vlade Koštunicom i predsjednikom
Srbije Tadićem u ožujku ove godine, obojicu
sam nagovarao da osiguraju dolazak preostalih
bjegunaca za koje se vjeruje da su u Srbiji
i Crnoj Gori ili RS-u. Najveća zapreka
na tom planu je trajni neuspjeh da se uhiti
Ratko Mladić i prebaci u Den Haag.
Dopustite mi da dodam, g. predsjedniče,
da je samorazumljivo da kad i ako ova tri glavna
bjegunca prelaze granice kako bi izbjegli uhićenje,
obveza njihova progona i uhićenja u potpunosti
vrijedi za vlasti zemalja njihova privremenog
Ťboravkať. To također naglašavu potrebu
da vlade u regiji podvostruče svoje napore
u vezi s pravosudnom suradnjom svojih vlasti.
Dosljedno tvrdim da ako se optuženi ratni zločinci
ne žele dobrovoljno predati, međunarodna
je obveza država u regiji da optuženike uhite
i prebace bez odlaganja.
Uvaženi članovi Vijeća, kao što
sam već mnogo puta rekao, Međunarodni
sud neće ispuniti svoju povijesnu misiju
- i neće zatvoriti svoja vrata - dok Karadžić,
Mladić i Gotovina ne budu uhićeni,
dovedeni u Den Haag i dok im ne bude suđeno
pred Međunarodnim sudom u skladu sa svim
postupovnim zaštitama koje naša sudska
praksa ? poznaje.
Sada prelazim na najnovije predviđanje
u vezi s provedbom strategije završetka
rada. U mojem posljednjem izvještaju, procijenio
sam da bi do 2008. godine. Međunarodni
sud mogao završiti suđenja svim optuženicima
koji su u to vrijeme bili u pritvoru (uključujući
suđenje Gotovini ako stigne prije 2006.),
ali sam upozorio da bi u sljučaju daljnjeg
rasta broja predmeta ostvarenje ciljanog datuma
u potpunosti ovisilo o tome hoće li neki
predmeti biti rješeni temeljem potvrdnog
izjašnjavanja o krivnji. Također sam
dodao da će, u slučaju da stignu novi
optuženici ili bjegunci koji će zahtijevati
odvojena suđenja, "vjerojatno trebatii
barem do kraja 2009. godine da se završe
suđenja svim optuženicima koji su u pritvoru
Međunarodnog suda".
Kao što je očito iz izvještaja
koji je sada pred vama, neki od čimbenika
koji utječu na provedbu strategije nisu
više relevantni, tako da se drugima moramo
baviti. Dopustite mi da ih pojedinačno
navedem:
Prvo, broj novih optužnica. Kao što izvještaj
pokazuje, od mojeg izvještaja podnesenog
u studenom, podignuto je sedam novih ili izmijenjenih
optužnica. Pet optužnica zahtijeva nova, odvojena
suđenja. U druga dva predmeta koji se odnose
na pet optuženika, obaviješten sam da tužiteljica
razmatra mogućnost da predloži spajanje
tih predmeta s predmetima koji već postoje.
Drugo, broj odobrenih zahtjeva za prebacivanje
u skladu s pravilom 11 bis. Kao što
sam upravo spomenuo, Vijeće za prosljeđivanje
odobrilo je jedan od 10 postojećih zahtjeva,
koji je trenutno u žalbenom postupku. Rasprave
su održane u vezi sa šest drugih zahtjeva.
I dok se može očekivati da će Vijeće
za prosljeđivanje donijeti daljnje odluke
do kraja ovog mjeseca, ne bilo niti moguće
niti primjereno da spekuliram o krajnjim odlukama
o tim zahtjevima.
Treće, broj potvrdnih izjašnjavanja
o krivnji. U vezi s tim, potrebno je samo spomenuti
da se od mojeg posljednjeg izvještaja nitko
nije izjasnio krivim.
Četvrto, dolazak novih optuženika i bjegunaca.
S dolaskom 22 nova optuženika ili bjegunca,
naša se predviđanja moraju prilagoditi
kao što sam upozorio u svojem posljednjem
izvještaju Vijeću. Već sada radimo
uz pretpostavku da će bar deset novih optuženika
sudjelovati u sedam novih, odvojenih suđenja.
(Pet će suđenja uključivati samo
jednog optuženika; jedno će uključivati
dva optuženika, a jedno tri optuženika.) Što
se tiče preostalih dvanaest optuženika,
tužiteljica je već podnijela zahtjev da
se suđenje trojici spoji s već postojećim
predmetom. Obaviješten sam da također
razmatra podnošenje zahtjeva za spajanje
predmeta sedmorice optuženih s drugim već
postojećim predmetom, što bi rezultiralo
jednim 'mega-predmetom' koji bi uključivao
osam ili devet optuženika. I naposljetku, dva
novopristigla optuženika predmet su zahtjeva
za prosljeđivanje nadležnom nacionalnom
sudu u skladu s pravilom 11 bis. Ne mogu,
naravno, predvidjeti kakvu će Raspravno
vijeće donijeti odluku o zahtjevu za spajanjem
predmeta, niti mogu predvidjeti konačnu
odluku tužiteljice u vezi s tim hoće li
uopće zahtjev za spajanjem predmeta podnijeti.
Što se tiče deset bjegunaca koji
još nisu stigli u Den Haag i učinka
na opterećenost predmetima u slučaju
da dođu, situacija je sljedeća: šest
bjegunaca je optuženo zajedno sa suoptuženicima
koji su već u pritvoru, te za njih, stoga,
neće biti potrebna nova, odvojena suđenja.
U međuvremenu, tužiteljica razmatra prikladnost
spajanja predmeta u vezi s drugom dvojicom.
A dolazak Karadžića i Mladića imao
bi za posljedicu novo, zajedničko suđenje,
pod uvjetom da stignu više ili manje istovremeno.
Znamo da će njihovo suđenje biti dugačko
i složeno, ali nemoguće je znati na koji
će način utjecati na vremenske rokove
s obzirom na sveukupnu situaciju, ako ne znamo
kad će doći i kad će suđenje
moći početi i za optužbu i za obranu.
Očito, u svrhu planiranja te pospješivanja
izgleda da Međunardni sud završi svoj
rad ranije a ne kasnije, što prije budu
uhićeni i prebačeni u Den Haag, to
bolje.
Peto, tempiranje dolaska preostalih optuženika
i bjegunaca. Ovaj čimbenik ima presudni
utjecaj na strategiju završetka rada, ali
se jednostavno ne može predvidjeti s bilo kakvom
sigurnošću. Premda bi se dužina suđenja
mogla okvirno procijeniti prije dolaska optuženika,
moramo pričekati da optuženik doista stigne
u Den Haag kako bi smo procijenili niz čimbenika:
spremnost obiju stranka u postupku, mogućnost
spajanja predmeta, te raspoloživost sudnica
i sudaca koji će suditi u postupku.
Šesto, odluke o zahtjevima za spajanje predmeta.
Kao što sam ranije napomenuo, pred Raspravnim
je vijećima nekoliko tužiteljičinih
zahtjeva za spajanje predmeta, a ona razmatra
mogućnost podnošenja još nekoliko
takvih zahtjeva. Odluke o već podnesenim
zahtjevima očekuju se uskoro. Ako ti zahtjevi
budu odobreni, mogla bi se održati suđenja
osmorici ili devetorici optuženika. Naravno,
takva spajanja predmeta nisu univerzalni lijek
jer će biti potrebno dodatno vrijeme da
se riješi neki predmet, ali sigurno bi
uštedjela vrijeme u usporedbi s održavanjem
posebnog suđenja za svakog optuženika.
Kao što se vidi iz mojeg izvještaja,
pozdravljam svaku takvu značajniju taktiku
koja štedi vrijeme i koja je u skladu s
redovnim postupkom i pravima optuženika.
Dopustite mi, g. predsjedniče, da
spomenem još jedno važno pitanje.
Premda dolazak optuženika i bjegunaca očito
komplicira vremenski raspored naše strategije
završetka rada, jasno je da dolazak navodnih
ratnih zločinaca možemo samo pozdraviti.
Osobe optužene za ratne zločine moraju
biti dovedene pred lice pravde i ne može
im se dopustiti da se skrivaju u nadi da će
Međunarodni sud zatvoriti vrata prije nego
što budu pronađeni i uhićeni.
Dolazak tako značajnog broja optuženika
približava Međunarodni sud završetku
njegova mandata - kaznenog progona osoba optuženih
za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji.
Što se tiče trenutne procjene, prije
svojih opaski, moram na nešto upozoriti:
sve su procjene nužno provizorne jer se mogu
temeljiti samo na pretpostavkama koje su podložne
nepredvidljivim čimbenicima. Mogao bih,
na primjer, reći da, ako svi mogući
zahtjevi u skladu s pravilom 11 bis budu
odobreni, ako svi mogući zahtjevi za spajanje
predmeta budu odobreni, ako ne stignu novi bjegunci
i ako se nitko ne izjasni potvrdno o krivnji,
tada bi Međunarodni sud mogao završiti
svoj trenutni broj predmeta tijekom 2009. godine.
Ali svi ti "ako" pokazuju da se te procjene
temelje na pretpostavkama na koje će utjecati
stvarni razvoj događaja.
Na primjer, ako tri najzloglasnija bjegunca
- Karadžić, Mladić i Gotovina
- budu uhićeni u skoroj budućnosti,
njihovi bi predmeti produžili vrijeme potrebno
da se završe suđenja za dodatnih četiri
do sedam mjeseci, pod uvjetom da budu moguća
spajanja predmeta. Neovisno od toga, ako polovica
podnesenih i očekivanih zahtjeva u skladu
s pravilom 11 bis bude odbijena, procijenjuje
se da će datum završetka suđenja
biti pomaknut za nekih devet mjeseci. Nadalje,
ako zahtjev za veliko spajanje predmeta u tzv.
Ťmega-predmetť bude odbijen, to bi za tri mjeseca
moglo produžiti vrijeme potrebno za suđenja
u svim tim predmetima. Bilo kakva kombinacija
drugih nepredviđenih okolnosti - prekidi
suđenja radi bolesti, potvrdna izjašnjavanja
o krivnji itd. - također mogu promijeniti
ishod.
Znajući ono što sada znamo,
najviše što mogu reći jest da
će se suđenja nužno morati voditi
tijekom 2009., te da će najvjerojatnije
trajati do kraja te godine. Prigodom predstavljanja
sljedećeg šestomjesečnog izvještaja,
predsjednik bi trebao biti u stanju dati ocjenu
temeljenu na predviđanjima koja će
se u većoj mjeri zasnivati na činjenicama.
Nadamo se da će do studenog tekući
i mogući zahtjevi u skladu s pravilom 11
bis i zahtjevi za spajanje predmeta biti
rješeni. Dolasci dodatnih optuženika pružit
će nam više podataka o broju predmeta
i ciljanim datumima. Uz to, suci će do
tada razmotriti preporuke za ubrzavanje suđenja
i žalbenih postupaka.
Prije zaključka, dopustite mi da
skrenem pažnju na još jednu temu koju sam
spomenuo u svojem izvještaju: mogućnost
otvaranja četvrte sudnice. Takva bi dodatna
sudnica bila, po mojem mišljenju, vrlo
korisna i omogućila bi nam da ubrzamo suđenja
i žalbene postupke. U izvještaju se navode
prednosti koje bi proistekle iz otvaranja četvrte
sudnice. Korist bi bila velika i da ostanemo
na šest suđenja dnevno, a još
veća ako se odluči dopustiti rad trojice
dodatnih sudaca ad litem kako bi se moglo
uspostaviti sedmo raspravno vijeće koje
bi pomoglo u rješavanju nerješenih
predmeta. Želim naglasiti da ne bih tražio
da trošak izgradnje te sudnice bude podmiren
iz budžeta Ujedinjenih naroda, već bih
se radije obratio zemljama mogućim donatorima
koje bi prepoznale dugoročnu korist od
ubrzavanja suđenja i žalbenih postupaka
zahvaljujući povećanom kapacitetu
sudnica. Tu smo mogućnost tek počeli
ispitivati i predsjednik će se bez sumnje
ponovno obratiti Vijeću u vezi s tim pitanjem
kad slika mogućnosti bude jasnija. Pozdravljamo
sve moguće komentare članova Vijeća
u vezi s ovim pitanjem, te računamo, kao
i uvijek, na smjernice i vodstvo Vijeća
u rješavanju tog pitanja.
Prije zaključka, g. predsjedniče,
želio bih spomenuti nadolazeću desetu godišnjicu
strašnog događaja koji po svojoj prirodi
i veličini podsjeća na strahote počinjene
tijekom Drugog svjetskog rata. Ovog će
srpnja biti 10 godina otkako su počinjene
strahote, odnosno genocid, u Srebrenici. Dopustite
mi da citiram sljedeće iz Presude Žalbenog
vijeća od 19. travnja 2004. u predmetu
Krstić:
"Nastojeći eliminirati dio bosanskih
Muslimana, snage bosanskih Srba počinile
su genocid. Oni su za uništenje odredili
četrdeset hiljada Muslimana - stanovnika
Srebrenice, koji su kao grupa predstavljali
bosanske Muslimane uopšte. Oni su svim
zarobljenim muškarcima Muslimanima, i vojnicima
i civilima, starim i mladim, oduzeli njihove
lične stvari i dokumente te ih smišljeno
i metodično ubijali isključivo na
osnovu njihove pripadnosti. Snage bosanskih
Srba su bile svjesne, kada su se upustile u
svoj genocidni poduhvat, da će bosanskim
Muslimanima zlo koje su im nanijele donijeti
trajne nevolje. Žalbeno vijeće s potpunim
uvjerenjem izjavljuje da pravda osuđuje,
odgovarajućim formulacijama, ogromnu i
trajnu štetu koja je nanesena i pokolj
u Srebrenici naziva njegovim pravim imenom:
genocid. Odgovorni će nositi ovu stigmu,
i ona će služiti kao upozorenje za budućnost
svima onima koji pomisle da počine takvo
gnusno djelo."(stavak 37 Presude)
Sramota je da su, deset godina nakon Srebrenice,
Karadžić i Mladić još uvijek
na slobodi.
I dok se približava ova komemoracija, valja
naglasiti da međunarodna zajednica, javnost,
a posebno žrtve strahota očekuju od Vijeća
sigurnosti smjernice i pravdu kako bi se strahote
ispravile. Međunarodni je sud jedna manifestacija
predanosti Vijeća sigurnosti međunardnoj
pravdi, vladavini prava i borbi protiv nekažnjavanja,
kao i miru i pomirenju. Mi provodimo misiju
koju ste nam povjerili.
Obvezujemo se da ćemo podvostručiti
napore kako bi pravda bila zadovoljena - i kad
se radi o žrtvama i kad se radi o optužencima;
da redovan postupak bude poštivan; da optuženici
za ratne zločine ne prođu nekažnjeno,
već da im se osiguraju pravedna suđenja.
Uz potporu članica Vijeća, uvjeren
sam da možemo biti uspješni u našoj
teškoj zadaći u preostalim godinama
našeg mandata.
G. predsjedniče, želio bih sada
nešto reći u vlastito ime. Tijekom
godina, Vijeće sigurnosti igralo je presudnu
ulogu koristeći svoju moć i prestiž
kako bi se suprotstavilo nekažnjavanju,
kako bi uspostavilo individualnu kaznenu odgovornost
za počinitelje strahota, te kako bi uvelo
sankcije protiv onih koji krše ljudska
prava i humanitarne norme. Odluke Vijeća
sigurnosti, donesene 1993. i 1994., u skladu
s glavom VII, o osnivanju ad hoc međunarodnih
sudova - pola stoljeća poslije Nürnberga
- predstavljale su pionirske trenutke.Te su
odluke dovele ne samo do suđenja i kažnjavanja
visokorangiranih osoba odgovornih za strahote
počinjene na Balkanu i u Ruandi, već
i do stvaranja jednog novog korupsa sudske prakse
koja se odnosi na međunarodno kazneno pravo,
postupak i dokaze, tj. pravnog sustava koji
će biti povijesna ostavština ad
hoc međunarodnih sudova. Dakako, još
mnogo toga treba učiniti kako bi se stalo
na kraj nekažnjavanju izvan područja
koje obuhvaća jurisdikcija ad hoc međunarodnih
sudova. Vijeće sigurnosti ima moć
i odgovornost da učini sve što je
u njegovoj moći kako bi unaprijedilo ove
ciljeve. Prosljeđivanje situacije u Darfouru,
u skladu s glavom VII, Međunarodnom kaznenom
sudu, vidim kao sljedeći presudni korak
u povijesnoj evoluciji načela sprečavanja
prakse nekažnjavanja. To prosljeđivanje
ističe odlučnu predanost svjetske
zajednice načelu da počinitelji takvih
zločina protiv čovječnosti moraju
za njih odgovarati. Ono također pokazuje
potencijal glave VII i njezine korisne uporabe
u unapređivanju objektivne odgovornosti
u svim dijelovima svijeta. Govoreći kao
proučavatelj međunarodnog humanitarnog
prava, čestitam Vijeću sigurnosti
na mudroj mjeri koju je poduzelo ovog proljeća.
I naposljetku, g. predsjedniče, uvaženi
članovi Vijeća, polovicom studenog
završit će moj mandat predsjednika
MKSJ-a i nastavit ću raditi kao sudac Žalbenog
vijeća. Ovo je, stoga, moje zadnje pojavljivanje
pred Vijećem sigurnosti u svojstvu predsjednika.
Dopustite mi da iskoristim ovu prigodu da izrazim
duboku zahvalnost vama i svim članicama
Vijeća za vašu postojanu potporu Međunarodnom
sudu i međunarodnoj pravdi, te za pomoć
koju ste mi velikodušno pružali u obavljanju
mojih dužnosti.
Hvala vam.
***
|
