|
Hag,
29. oktobra 2002.
JdH/P.I.S./707-t
OBRAĆANJE
CLAUDEA JORDE, PREDSJEDNIKA MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG SUDA ZA BIVŠU
JUGOSLAVIJU, GENERALNOJ SKUPŠTINI UJEDINJENIH NACIJA 28. OKTOBRA 2002.
Gospodine predsjedniče, ekselencije,
dame i gospodo,
Velika mi je čast što se još
jednom obraćam ovoj istaknutoj Skupštini, iznoseći pred nju
deveti godišnji izvještaj Međunarodnog krivičnog suda za bivšu
Jugoslaviju. Prije svega dozvolite mi da izrazim duboku zahvalnost za
podršku koju ste uvijek pružali Međunarodnom sudu.
Kada sam
prošle godine imao čast da vašoj Skupštini predstavim osmi godišnji
izvještaj Međunarodnog suda, posebno sam sa vama podijelio zabrinutost
u pogledu potrebe da se uspjeh misije Međunarodnog suda prilagodi
političkim promjenama u bivšoj Jugoslaviji. Zapravo, podijelio sam
sa vama neka razmišljanja o budućim prioritetima sudske institucije
kojom predsjedavam, ukazujući naročito na potrebu da se djelovanje
Međunarodnog suda usmjeri više ka procesuiranju zločina koji
predstavljaju najozbiljnija kršenja međunarodnog javnog reda, i iznoseći
nove načine kojima bi se potaklo procesuiranje određenih predmeta
pred sudovima država bivše Jugoslavije.
Taj proces razmatranja, pokrenut
2000.-2001. godine, od tada je rezultirao pokretanjem opsežne reforme,
čije ću vam temelje i glavne karakteristike pokušati predstaviti
kasnije. U ovom trenutku samo ću reći da će godine 2001.
i 2002. biti obilježene ne samo efikasnim sprovođenjem promjena u
strukturi koje su donesene 2000. već i, mnogo značajnije, predstavljanjem
plana djelovanja kojim su naznačeni budući pravci djelovanja
Međunarodnog suda.
Kreiranje
plana djelovanja u kojem su naznačeni budući pravci djelovanja
Međunarodnog suda jedan je od rezultata sveobuhvatnog procesa razmatranja
koje je Sud poduzeo početkom 2000., njegovog pravosudnog statusa
i mjera kojima bi se njegova misija ispunila što je prije moguće.
Biću slobodan da vas podsjetim da je u januaru 2000. Međunarodni
sud započeo opširnu reformu svoje strukture i djelovanja koja je
rezultirala, između ostalog, prihvatanjem Rezolucije 1329 (2000)
30. novembra 2000., kojom je Vijeće sigurnosti odobrilo kreiranje
grupe sudija ad litem i imenovanje dvoje dodatnih sudija u Žalbeno
vijeće. Cilj tih reformi bio je da se sprovedu praktična i fleksibilna
rješenja koja bi sudijama omogućila da se nose sa značajnim
povećanjem obima posla i na taj način efikasnije reaguju na
potrebe optuženih i očekivanja žrtava.
Danas ću pokušati da vam ponudim
izvještaj o aktivnostima Međunarodnog suda i glavnim aspektima ovog
plana djelovanja:
Podsjetiću vas da je u ovom
periodu došlo do značajnog intenziviranja rada Međunarodnog
suda. Konstatujem da, zapravo, u skladu sa obavezama koje je preuzeo pred
Vijećem sigurnosti, Međunarodni sud sprovodi sve potrebene reforme
kako bi se istrage okončale do 2004. godine, a prvostepena suđenja
približno do 2008. Takođe bih želio naglasiti da, uprkos sve intenzivnijim
aktivnostima, Međunarodni sud ne može sam suditi svim osobama opuženim
za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. U svakom
slučaju, ukoliko bi to morao učiniti, on ne bi mogao ispoštovati
obaveze koje je preuzeo pred Vijećem sigurnosti. Međunarodni
sud je, prema tome, morao sprovesti odgovarajuću i ostvarivu strategiju
koja bi omogućila da krivično gonjenje onih za koje se smatra
da su odgovorni za zločine koji predstavljaju najozboljnija kršenja
međunarodnog javnog reda bude prioritetno, a da se neki manje važni
predmeti prenesu na nacionalne sudove. Pokušaću predočiti glavne
pravce ove strategije, koju je nedavno usvojilo Vijeće sigurnosti
Ujedinjenih nacija.
Međutim, želio bih dodati
da je provođenje ovog plana daleko od toga kraja, posebno zbog toga
što ono ne zavisi isključivo od Međunarodnog suda već da
uključuje dozu nesigurnosti koju ne treba zanemariti. U tom smislu,
iznijeću svoje glavne bojazni u pogledu efikasnog provođenja
usvojene strategije.
1.
Međunarodni sud je ispoštovao svoje obaveze preuzete pred Vijećem
sigurnosti i usvojio posebne mjere u cilju poboljšanja svog sveobuhvatnog
djelovanja
Međunarodni
sud je danas maksimalno angažovan. On ispunjava obaveze koje je preuzeo
pred Vijećem sigurnosti i pred njim se trenutno vodi šest istovremenih
suđenja dnevno, za razliku od tri suđenja tokom prethodnih godina.
Na sudu radi ukupno 25 sudija. Godine 2001.-2002. Generalni sekretar Ujedinjenih
nacija je imenovao devet sudija ad litem, koji u određenim
predmetima rade zajedno sa stalnim sudijama. Kao rezultat toga, broj suđenja
se znatno povećao. To povećanje aktivnosti je dovelo do značajnog
porasta broja donesenih odluka. Tačnije, tokom prethodnih godina,
pretresna vijeća su razmotrila više od dvadeset predmeta i donijela
pet presuda o meritumu. U novembru 2001. godine, u skladu sa Rezolucijom
Vijeća sigurnosti 1329 (2000.), dvojica dodatnih sudija Međunarodnog
krivičnog suda za Ruandu imenovani su za članove Žalbenog vijeća
Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Žalbeno vijeće
je takođe iskusilo značajan porast u obimu posla, uglavnom zbog
reformi sprovedenih u prvostepenom postupku. Tokom 2001.-2002. Žalbeno
vijeće je izreklo dvadesetak odluka po interlokutornim žalbama, po
dvije žalbe na presudu i donijelo odluke po dva zahtjeva za preispitivanje
postupaka. Kako bi se nosili sa sve većim brojem predmeta u žalbenom
postupku i u svrhu poboljšanja organizacije sudskih vijeća, sudije
Međunarodnog suda su pokrenule reformu žalbene strukture koja je
rezultirala, između ostalog, izmjenama i dopunama Pravilnika o postupku
i dokazima, usvajanjem Uputstava i jačanjem strukturnih veza sa Žalbenim
vijećem Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu. Tješnja
saradnja između sekretara dva međunarodna suda omogućila
je nalaženje rješenja za pretjerano dijeljenje žalbenih vijeća obje
ove institucije na manje segmente. Osim toga, usvojena je reforma čiji
je cilj bio osnivanje međunarodne advokatske komore odbrane i izmjena
i dopuna Kodeksa profesionalnog ponašanja. Advokati odbrane će sada
biti objedinjeni u udruženju koje će osigurati poštivanje njihove
nezavisnosti i profesionalnog ponašanja, te im omogućiti obuku iz
međunarodnog humanitarnog prava. Dao sam punu podršku uspostavljanju
međunarodne komore koja će omogućiti bolju obuku advokata
odbrane i, kao rezultat toga, efikasnije funkcionisanje Međunarodnog
suda.
Istovremeno,
ovaj uopšteno pozitivan izvještaj ne bi smio skrivati poteškoće na
koje se naišlo, naročito u pogledu trajanja sudskih postupaka. Tempo
kojom se vode postupci pred Međunarodnim sudom je i dalje suviše
spor. Trebam li vas podsjetiti da, kako stvari sada stoje, nekim optuženim
se neće suditi u naredne dvije godine, a taj se period samo može
povećati ukoliko se ne preduzmu efikasne mjere za ubrzanje postupaka!
Prema tome,
Međunarodni sud mora i dalje težiti da osigura da se prvostepena
suđenja i suđenja u žalbenom postupku pretjerano ne otežu. S
tim ciljem, sudije su na vanrednoj plenarnoj sjednici održanoj 30. septembra
2002. odlučile da uvedu nova poboljšanja u sudskoj praksi koja se
provodi pred Međunarodnim sudom. U tu svrhu osnovana je radna grupa
koja će svim sudijama predočiti svoje zaključke što je
prije moguće. Imajući ovo u vidu, Međunarodni sud je svjestan
da, s obzirom na to kako stvari sada stoje, preduzete reforme neće
same po sebi biti dovoljne kako bi Sud ispoštovao svoje obaveze prema
vama i Vijeću sigurnosti. Iz tog razloga, bilo je neophodno razmisliti
o planu budućih aktivnosti međunarodnog suda koji će, posebno
i kao što sam opisao prošle godine, predvidjeti mogućnost prijenosa
određenog broja predmeta na sudove država bivše Jugoslavije. Sada
ću pokušati iznijeti glavne karakterisitke ovog plana.
2. Međunarodni sud je
takođe morao definisati buduće pravce svog djelovanja koje je
prihvatilo Vijeće sigurnosti
Prijedlog
budućih pravaca djelovanja Međunarodnog suda uključivao
je prije svega niz koraka koje su zajednički pokrenuli tužiteljica,
sekretar i ja. U januaru 2002. formirali smo radnu grupu čiji je
zadatak bio da sagleda probleme koji bi mogli proizaći iz mogućeg
ustupanja nadležnosti nad određenim predmetima nacionalnim sudovima
država bivše Jugoslavije. Tužiteljica, sekretar i ja smo napisali "Izvještaj
o pravosudnom statusu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju
i perspektivama ustupanja nadležnosti nad određenim predmetima nacionalnim
sudovima." Tom razmatranju je takođe doprineo niz sastanaka,
naročito sa grupom stručnjaka koje je imenovao Visoki predstavnik
za Bosnu i Hercegovinu, političkim predstavnicima ove zemlje, Federacije
Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, sudijama i tužiteljima, te Visokim
predstavnikom. Na kraju, na plenarnoj sjednici održanoj 11. i 12. jula
2002. sudije Međunarodnog suda su razmatrale sudske posljedice tužiteljičine
kaznene politike.
Kao rezultat
toga Međunarodni sud je razmotrio sljedeću strategiju:
Treba napomenuti
da se ta strategija zasniva na principu da se ispoštuju obaveze pred Vijećem
sigurnosti, tj. da se istrage okončaju do približno 2004., a prvostepena
suđenja do približno 2008. Ovdje se zapravo postavlja pitanje prava
svakog optuženog da mu se sudi što je prije moguće kako ne bi provodio
nerazumno dugo vremena u pritvoru prije početka suđenja. Takođe
treba imati na umu pitanje pouzdanosti svjedočenja čija preciznost
blijedi sa godinama i, uopšteno, kredibilitet Međunarodnog suda koji
rizikuje da izgubi na značaju zbog sporosti suđenja.
Ta strategija
sastoji se od dva glavna aspekta: preusmjeriti aktivnosti Međunarodnog
suda na suđenja najvišim vojnim, paravojnim i civilnim rukovodiocima
odgovornim za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti
i ustupanje nadležnosti nad određenim predmetima od manjeg značaja
nacionalnim sudovima. U julu 2002., nakon što je pregledala sve tekuće
istrage, tužiteljica Međunarodnog suda je zaključila da se određenom
broju optuženih može suditi pred sudovima Bosne i Hercegovine.
Dana 23.
jula 2002. imao sam čast da gorepomenute smjernice iznesem pred Vijećem
sigurnosti. Želio sam da, u ime sudija Međunarodnog suda, potvrdim
da nam je to i pravovremeno povjereno Statutom prije nego što preduzmemo
mjere potrebne za sprovođenje procesa ustupanja nadležnosti. Nakon
te rasprave, predsjednik Vijeća sigurnosti je izdao Deklaraciju u
ime Vijeća kojom se "prihvata šira strategija izvještaja o prijenosu
predmeta koji uključuju osumnjičene srednjeg i nižeg ranga nadležnim
nacionalnim sudovima kao najbolji način da se Međunarodnom sudu
omogući da ostvari svoj sadašnji cilj da sva suđenja u prvstepenom
postupku okonča do 2008." Vijeće sigurnosti je takođe
"pozvalo sve relevantne međunarodne i regionalne organizacije
da koliko je moguće doprinesu jačanju nacionalnih pravosudnih
sistema država bivše Jugoslavije kako bi se olakšalo provođenje ovog
načela."
Ostaje ključno
pitanje kako se ta reforma može efikasno sprovesti.
3. Međunarodni sud mora
osigurati efikasno sprovođenje usvojene strategija efikasno provesti
Treba naglasiti da ostvarenje ovog
cilja ne zavisi isključivo od rada Međunarodnog suda. S obzirom
na to da ova strategija između ostalog predviđa ustupanje nadležnosti
nad izvjesnim brojem predmeta domaćim sudovima, ona uključuje
veliki broj sudionika kako na međunarodnom tako i na nacionalnom
planu. Dozvolite mi da razjasnim:
Prvo, od
usvajanja Izjave predsjednika Vijeća sigurnosti preduzeto je nekoliko
koraka.
Na vanrednoj
plenarnoj sjednici održanoj 30. septembra 2002., sudije su donijele odredbe
koje će omogućiti ustupanje nadležnosti određenim predmetima
nacionalnim sudovima, izmjenom i dopunom pravila 11 bis Pravilnika
o postupku i dokazima. Tom prilikom sam se sastao sa predsjedavajućim
sudijama pretresnih vijeća i zajedno sa njima razmotrio predmete
koji se već mogu ustupiti nacionalnim sudovima. Tužiteljica Međunarodnog
suda je nastavila s radom na procjeni započetim početkom ove
godine u pogledu tekućih istraga kako bi utvrdila kojim pojedincima
će suditi Međunarodni sud a kojim nacionalni sudovi. Ipak, ustupanje
određenih predmeta će biti moguće samo ako nacionalni sudovi
imaju sva sredstva potrebna za suđenje ratnim zločincima. U
tu svrhu, moramo biti sigurni da su pravosudne strukture uspostavljene
i da zaista funkcionišu, a upravo ovdje svi akteri na lokalnom nivou moraju
odigrati svoju ulogu.
Sljedeće, nadležne vlasti
na nacionalnom nivou
Želim vas
podsjetiti da tužiteljica smatra da, za sada, u proces ustupanja predmeta
trebaju biti uključeni samo sudovi u Bosni i Hercegovini. Međutim,
dok smo boravili u Bosni i Hercegovini, tužiteljica i ja smo primijetili
da se, uprkos povratku mira i postepenom ponovnom uspostavljanju demokratskih
insitucija u zemlji, lokalni sudovi suočavaju sa značajnim strukturalnim
poteškoćama. Štaviše, biće potrebno nekoliko godina prije nego
što se okončaju dalekosežni napori Ureda Visokog predstavnika da
sprovede reformu pravosudnog sistema zemlje.
Kako bi se
Međunarodnom sudu omogućilo da provede svoj program što je prije
moguće, pod čime podrazumijevam početak ustupanja nadležnosti
nad određenim predmetima u 2003., iznađeno je privremeno rješenje.
Ono se sastoji u uspostavljanju vijeća sa posebnom nadležnošću
da sudi osumnjičenima za teška kršenja međunarodnog humanitarnog
prava u okviru nekog postojećeg nacionalnog suda - u ovom slučaju,
Državnog suda Bosne i Hercegovine. Kako bi se garantovala njegova nezavisnost
i nepristrasnost, u sastavu ovog vijeća bi se privremeno nalazile
i međunarodne sudije koje bi pomagale domaćim sudijama. To rješenje
ima mnoge prednosti. Dalje, za njega se zalagao Visoki predstavnik, a
podržali su ga i članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Podrazumijeva
se da je, u cilju uspostavljanja ovog vijeća, potrebna zajednička
akcija svih nadležnih vlasti u Bosni i Hercegovini. To su: Visoki predstavnik
za Bosnu i Hercegovinu, koji već snosi veliku odgovornost u borbi
protiv organizovanog kriminala i stabilizovanju privrede u zemlji, domaći
pravosudni organi, koji su glavni akteri, kao i međunarodna zajednica,
čija je finansijska pomoć od vitalnog značaja.
Međunarodni
sud shvata da ovo nije jednostavan poduhvat. Ipak, ovakva zajednička
akcija je sine qua non za efikasno provođenje procesa ustupanje
sudske nadležnosti i, kao takva, za okončanje našeg mandata u okviru
predviđenih vremenskih rokova. Iz Ureda Visokog predstavnika su mi
nedavno potvrdili da je cilj uspostavljanja posebnog vijeća do 2003.
i dalje u aktuelan, pod uslovom da se, između ostalog, dobije potrebna
finansijska pomoć. Prema tome, mora se podržati uspostavljanje posebnog
vijeća pri Državnom sudu koje će biti nadležno za kršenja međunarodnog
humanitarnog prava, te obezbijediti sva sredstva potrebna za efikasno
funkcionisanje ovog vijeća. Trebam li podsjetiti da je u pitanju
uspostavljanje duboko ukorijenjenog i trajnog mira u bivšoj Jugoslaviji,
koji će, kao što znate, postati moguć samo onda kada se pred
sud dovedu ratni zločinci? U svakom slučaju, to je smisao misije
Međunarodnog suda koji spada u okvire glave VII Povelje Ujedinjenih
nacija.
Konačno,
međunarodna zajednica
Da zaključim,
želio bih podsjetiti da Međunarodni sud neće moći okončati
svoj mandat u predviđenom vremenskom roku ukoliko zemlje članice,
a naročito one nastale raspadom bivše Jugoslavije, ne uhapse i dovedu
pred Međunarodni sud optužene koji se nalaze na njihovoj teritoriji
i predaju sve dokaze u njihovom vlasništvu. Kao što sam ranije naznačio,
Međunarodni sud je preduzeo sve mjere potrebne za praktično
provođenje svog programa rada. Međutim, kako bi se Međunarodni
sud u svom radu usredsredio na krivično gonjenje i suđenje najznačajnijim
političkim, vojnim i civilnim vođama, države bivše Jugoslavije
moraju takođe aktivno učestvovati u njihovom hapšenju i prebacivanju
u Hag jer ćemo na taj način - i samo na taj način - biti
u mogućnosti da okončamo naš mandat u predviđenom vremenskom
roku. Saradnja država je, prema tome, od suštinskog značaja i ostaje
jedna od mojih najvećih bojazni. Od sada pa u buduće, kao i
moji prethodnici, neću oklijevati da nadležnim vlastima prenesem
propust neke od država da ispuni svoje međunarodne obaveze. Štaviše,
to sam nedavno i učinio.
Kako će
Međunarodni sud 2003. ući u desetu godinu svog postojanja, moramo
više nego ikad preispitati rezultate rada ove institucije, i to beskompromisno.
Danas sam pokušao da vam pokažem da je međunarodna krivična
pravda moguća. Ipak, da bi ovakva pravda uzela maha, takođe
je važno podvući suštinski značaj zajedničke akcije koju
mora preduzeti međunarodna zajednica, koju vi ovdje predstavljate,
a da se pri tome nikada ne zaboravi glas žrtava i krajnji cilj pomirenja
među narodima.
*****
|
