Hag, 10. oktobra 2003.
JL/P.I.S./790-t
OBRAĆANJE SUDIJE THEODORA MERONA, PREDSJEDNIKA
MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG SUDA ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU,
SAVJETU BEZBJEDNOSTI UJEDINJENIH NACIJA
U prilogu se nalazi kompletan tekst izjave sudije Theodora Merona,
predsjednika Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju,
pred Savjetom bezbjednosti Ujedinjenih nacija, 9. oktobra 2003.
Gospodine predsjedniče, ekselencije, dame i gospodo,
Velika
mi je čast da ovom uvaženom tijelu podnesem deseti godišnji
izvještaj Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.
Dopustite mi da vam, prvo, izrazim svoju duboku zahvalnost na podršci
koju ste oduvijek pružali Međunarodnom sudu.
Posebno mi je zadovoljstvo što imam priliku da se obratim Savjetu bezbjednosti kojim predsjedava ambasador Negroponte.
Želio bih takođe odati priznanje mudrosti i predanosti svog
prethodnika na mjestu predsjednika Međunarodnog suda, Claudeu Jordi
iz Francuske. Sudija Jorda je bio predsjednik Međunarodnog suda tokom
najvećeg dijela perioda za koji vam danas podnosim izvještaj.
Savjet bezbjednosti je u Rezoluciji br. 1503 od 28. avgusta 2003. izričito zatražio od predsjednika Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju i predsjednika Međunarodnog suda za Ruandu da u svojim godišnjim izvještajima obrazlože svoje planove za sprovođenje strategija privođenja kraju rada ovih međunarodnih sudova. Imajući taj zahtjev na umu, danas ću veći dio svog saopštenja posvetiti strategiji privođenja kraju rada Međunarodnog suda. No, prije nego što prijeđem na pitanje ove strategije, želio
bih da s vama izvršim kratak pregled nekih aktivnosti Međunarodnog suda tokom protekle godine i da te aktivnosti, deset godina nakon osnivanja Međunarodnog suda, stavim u kontekst ukupnih dostignuća Međunarodnog suda tokom decenije njegovog postojanja.
Prije deset godina, Savjet bezbjednosti je Rezolucijom br. 827 (1993.) osnovao Međunarodni sud. To je učinio u nadi da Međunarodni sud neće samo dijeliti pravdu suđenjem pojedinačnim počiniocima, već da će učiniti i više od toga. Međunarodni sud je takođe trebao pomoći da se nepristrasno dokumentuju zločini počinjeni tokom sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Trebao je omogućiti
da se žrtvama dâ do znanja da se pravda nije oglušila na njihove patnje. Međunarodni sud je kroz sve to trebao da doprinese i procesu pomirenja i obnove bivših
jugoslovenskih republika.
Naš zadatak je, da upotrijebim izraz sudije Roberta Jacksona, glavnog
tužioca iz SAD u Nürnbergu, da "strpljivo i odmjereno otkriva"
istinu dokumentujući zločine koji su devedesetih godina ostavili
duboke ožiljke na Balkanu i razorili stotine hiljada života.
Ogromne razmjere tih zločina – ubistva, silovanja i deportacije,
mučenja, uništavanja i okrutnosti – toliko premašuju
kapacitet bilo kojeg pojedinačnog suda da bi svaki sud mogao tek
djelimično da ih obradi. Ali, mada je u početku bio mukotrpno
spor, Međunarodni sud je sa sve većim pouzdanjem i efikasnošću
pomogao da se na odgovornost pozove znatan broj optuženih visokog
ranga.
Međunarodni sud predstavlja veliki eksperiment na području međunarodne
saradnje i razvoja pravnih institucija. U njemu radi 16 stalnih sudija
iz 16 zemalja, kao i devet ad litem sudija iz još osam zemalja.
Sudije se raspoređuju u tri pretresna vijeća, i to tako da zasjedaju
u ukupno devet tročlanih kombinacija, i u jedno žalbeno vijeće.
Pred Međunarodnim sudom je dosad vođeno 28 suđenja u predmetima
protiv 44 optužena, dok su postupci protiv još 31 optuženog
u pretpretresnoj fazi. Pored toga, još 15 optuženih se izjasnilo
krivim. Nakon gotovo deset godina djelovanja, vijeća Međunarodnog
suda izrekla su na stotine odluka.
Od ukupno 44 optužena protiv kojih se pred Međunarodnim sudom do sada vodio postupak, njih petoro, iz tri
različita predmeta, oslobođeno je optužbi. Jednako bitan
kao i sposobnost Međunarodnog suda da donosi promišljena presuđenja
o krivici za strašne zločine za koje je nadležan, jedan
od ključnih testova pravičnosti ovog suda i njegove zakonitosti
je insistiranje na tome da se oni optuženi u čijem slučaju
Tužilaštvo nije uspjelo da dokaže postojanje krivice oslobode
optužbi.
Tempo
rada na Međunarodnom sudu protekle godine bio je veći nego ikada.
Međunarodni sud se i dalje pridržava obaveza koje je preuzeo
pred Savjetom bezbjednosti i, zahvaljujući činjenici da se zasjedanja
odvijaju u jutarnjim i popodnevnim satima u tri sudnice, pretresna vijeća
postupaju istovremeno u četiri do šest suđenja. Tokom godine
koja je predmet ovog izvještaja, vijeća su u 29 predmeta rješavala
o materijalno-pravnim pitanjima (kao i u tri predmeta u kojima se radilo
o nepoštovanju Suda) i donijela četiri pravomoćne presude
o meritumu ili presude o kazni. Suđenje Slobodanu Miloševiću,
bivšem predsjedniku Savezne Republike Jugoslavije, i dalje se vodi
pred Pretresnim vijećem III. Zdravstveno stanje optuženog dovelo
je do brojnih prekida u ovom izuzetno složenom predmetu. On objedinjuje
tri prvobitno odvojene optužnice za Kosovo, Hrvatsku i Bosnu, s ukupno
66 tačaka optužnice, stotinama svjedoka, desetinama hiljada
stranica dokumenata od kojih većinu treba prevesti sa srpsko-hrvatskog
na francuski i engleski, radne jezike Međunarodnog suda. No, izvođenje
dokaza Tužilaštva uskoro će biti dovršeno i u toku
je utvrđivanje rasporeda izvođenja dokaza odbrane.
Žalbeno
vijeće je takođe riješilo veći broj žalbi nego
što je to bio slučaj proteklih godina. Tokom perioda koji je
predmet ovog izvještaja, Žalbeno vijeće je riješilo
36 interlokutornih žalbi, dva zahtjeva za reviziju postupka i dva
postupka zbog nepoštovanja suda, a donijelo je i jednu drugostepenu
presudu.
Pretresna
vijeća su prihvatila i rastući broj potvrdnih izjašnjavanja
o krivici na osnovu prethodno sklopljenih sporazuma, uključujući
potvrdno izjašnjavanje o krivici Biljane Plavšić, jednog
od bivših članova Predsjedništva Republike Srpske. Do sada
se na Međunarodnom sudu ukupno 15 optuženih izjasnilo krivim.
Svjestan sam toga da, zbog gnusne prirode zločina za koje se pojedinci
optužuju pred Međunarodnim sudom i zbog činjenice da je,
između ostalog, uloga Međunarodnog suda da žrtvama pruži
barem neku satisfakciju kroz zadovoljenje pravde i da doprinese preciznom
dokumentovanju strašnih zvjerstava, neki s rezervom primaju prečesto
pribjegavanje sporazumima o potvrdnom izjašnjavanju o krivici. Njihova
zabrinutost je, u svakom slučaju, razumljiva i legitimna.
Međutim,
ako priznanje optuženog da je sudjelovao u zločinima za koje
priznaje krivicu sadrži dovoljno pojedinosti i ako je propraćeno
iskrenim kajanjem, vjerujem da sporazumi o potvrdnom izjašnjavanju
o krivici mogu imati konstruktivnu ulogu. U nekim slučajevima, iskreno
i konkretno priznanje krivice može za žrtve predstavljati istu,
ako ne i veću utjehu od osude nakon uzastopnih izjava optuženog
da je nevin. Osim toga, praktično gledano, saradnja uspostavljena
na osnovu sporazuma o potvrdnom izjašnjavanju o krivici ima važnu
ulogu u osiguravanju osuđujućih presuda za važnije učesnike
u masovnim zločinima, a istovremeno predstavlja i uštedu vremena
i resursa, jer se izbjegavanjem suđenja u nekim predmetima značajno
doprinosi kako sposobnosti Međunarodnog suda da ispoštuje rokove
za okončanje rada koje je utvrdio Savjet bezbjednosti tako i bržem
rješavanju predmeta mnogih pritvorenih osoba. Pored toga, priznavanjem
krivice žrtvama se omogućava da brže steknu osjećaj da je pravda zadovoljena.
Imajući sve te rokove na umu, dozvolite mi da se sada osvrnem na strategiju koju je Međunarodni sud razradio u vezi s okončanjem svog rada.
Najprije želim da vas obavijestim da smo tokom protekle godine napravili krupne korake u sprovođenju te strategije u djelo.
Na
unutarnjem planu, sproveli smo niz reformi pravosudne prirode koje su
zamišljene tako da pospješe efikasnost naših sudskih postupaka.
Najvažnija reforma odnosi se na ukidanje zabrane da ad litem
sudije sude u pretpretresnoj fazi postupka. Na moj zahtjev (i u skladu
s ranijim preporukama mog prethodnika, sudije Jorde), ovaj Savjet je 19.
maja 2003. jednoglasno usvojio Rezoluciju br. 1481 (2003.) o izmjenama
i dopunama Statuta Međunarodnog suda kako bi se ad litem sudijama
omogućilo da postupaju u pretpretresnim fazama postupka. Ova reforma
omogućava ad litem sudijama da efikasnije koriste svoje vrijeme
i povećaju svoj ionako značajan doprinos radu Međunarodnog
suda, pomažući mu tako da se predmeti ekspeditivnije okončaju.
Na plenarnim sjednicama održanim u decembru 2002. i julu 2003. godine,
sudije Međunarodnog suda su usvojile niz izmjena i dopuna Pravilnika
o postupku i dokazima Međunarodnog suda s ciljem povećanja efikasnosti.
Jedna od izmjena odnosi se na metode koje omogućavaju da se suđenje
nastavi u slučajevima kada jedan od sudija koji rješava u konkretnom
predmetu nije u mogućnosti da nastavi s radom, čime se smanjuje
vjerovatnost poništenja i obnavljanja postupka. Druga izmjena daje
pretresnim vijećima veća ovlaštenja da ograniče obim
izvođenja dokaza Tužilaštva, naprimjer, ograničavanjem vremena, broja svjedoka i broja mjesta zločina, čime se izbjegava
dupliciranje dokaza ili izvođenje dokaza koje nepotrebno dugo traje.
Što
se vanjskih inicijativa tiče, prošle godine je ostvaren značajni
napredak u sklopu strategije okončanja rada Suda izradom plana za
osnivanje Vijeća za ratne zločine na Državnom sudu Bosne
i Hercegovine. Kao što sam juče naveo, obraćajući vam se zajedno s lordom Ashdownom, osnivanjem Vijeća za ratne zločine u Sarajevu stvara se tijelo
kojem će Međunarodni sud moći da prenese jedan broj predmeta
koji se odnose na optužene nižeg i srednjeg ranga. Čekajući
na osnivanje tog Vijeća, sudije Međunarodnog suda su na posebnoj
plenarnoj sjednici u septembru 2002. godine izmijenile i dopunile pravilo
11bis kako bi utvrdile kriterije koji se moraju ispuniti prije
nego što se neki predmet prenese na nacionalni sud nakon potvrde
optužnice.
Predsjednik Jorda je, nakon višemjesečnih
pregovora, u februaru 2003. s Uredom visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu
(OHR) sklopio sporazum o osnivanju novog vijeća. U dva navrata mi
je pripala čast da se obratim Upravnom odboru Vijeća za sprovođenje
mira i zatražim da potvrde projekt, što je i učinjeno u
junu 2003. godine. Savjet bezbjednosti je u augustu, Rezolucijom br. 1503,
dao svoje odobrenje. Donatorska konferencija će se održati 30.
ovog mjeseca na Međunarodnom sudu u Hagu, a niz radnih grupa sastavljenih
od osoblja Ureda visokog predstavnika, MKSJ-a i drugih zainteresiranih
organizacija izradiće detaljne smjernice za početak funkcionisanja
Vijeća za ratne zločine.
Takođe bih želio da napomenem da sam u septembru, prilikom prve zvanične posjete Beogradu predsjednika Međunarodnog suda, posjetio sjedište novoosnovanog Vijeća za ratne zločine u Srbiji i sastao se s njegovim sudijama i tužiocem. Sada kada se na tom području normalizira situacija, državni sudovi bi trebalo da preuzmu vodeću ulogu u izvođenju počinioca pred lice pravde. Međutim, oni to mogu činiti samo ako ne budu korišteni u političke svrhe i ako budu poštovali međunarodne standarde redovnog zakonskog postupka i pravičnog suđenja.
Drugo, mogu da vas obavijestim da i dalje tragamo
za načinima racionalizacije naših postupaka. Obnovio sam rad
sudačke komisije pod nazivom Radna grupa za sudsku praksu i dao joj
zadatak da daje i analizira prijedloge za skraćivanje suđenja
i ubrzavanje žalbenih postupaka. Glavni tužilac je nedavno u
tom cilju proslijedio niz prijedloga i sudije su angažovane na njihovom
aktivnom razmatranju i preformuliranju jednog broja ovih prijedloga. Sudačka
komisija za Pravilnik aktivno razmatra neke od tih prijedloga. Ta komisija
će u decembru, na redovnoj plenarnoj sjednici sudija, predložiti
paket reformi sa ciljem da se usavrše pravila koja se odnose na objelodanjivanje,
vođenje pretpretresnih postupaka i izvođenje dokaza. Ovo se
radi da bi se uravnotežili interesi tužioca i optuženih
i tako, s jedne strane, olakšao rad tužioca, a s druge, osigurala
dalja zaštita prava optuženih na pravično suđenje.
Treće, moram reći da, iako činimo sve da bismo ostvarili ciljeve
i okončali sve prvostepene postupke do kraja 2008. godine, a sve
žalbene postupke do kraja 2010. godine, dan okončanja sudskih
postupaka ne može se predvidjeti s naučnom preciznošću.
Mnogi faktori mogu utjecati na ishod tih nastojanja. Na neke od tih faktora
Međunarodni sud može utjecati, a na neke ne, neki od onih na
koje može utjecati su u sudačkom domenu, a za neke je ovlašten
glavni tužilac.
Ubrzo nakon što sam postao predsjednik Međunarodnog suda, formirao sam radnu grupu sastavljenu od predstavnika vijeća, Sekretarijata i Tužilaštva u cilju što efikasnijeg rasporeda suđenja. Od ove grupe sam takođe zatražio da, na osnovu niza pretpostavki, pažljivo procijeni koliko je vremena potrebno za okončanje suđenja koja vodimo. Dopustite mi da vam ukratko iznesem kako ih
sagledavamo u ovom trenutku.
Sa zadovoljstvom vas obavještavam da ćemo sve prvostepene postupke za osobe koje su sada u pritvoru na Međunarodnom
sudu (uključujući one koji su privremeno pušteni na slobodu)
vjerovatno uspjeti okončati do 2008. godine, i to kako za one pojedince
čija suđenja su već započela, tako i za one čija
su suđenja u pretpretresnoj fazi. U te kategorije spadaju 22 predmeta.
Optužnicama koje su već potvrđene obuhvaćeno je još 17 osoba koje su na slobodi. Da bi se riješili predmeti tih bjegunaca, biće potrebno 11 suđenja. Možda će do isteka roka 2008. biti moguće riješiti predmete vezane za dvojicu od trojice bjegunaca kojima Savjet bezbjednosti daje najveći prioritet, Karadžića i Mladića, pod uslovom da im se zajedno sudi i da se stave u pritvor dovoljno rano da bi se takva dugačka suđenja mogla održati u okviru roka koji je odredio Savjet bezbjednosti. Ukoliko dođe do neočekivanog porasta u broju slučajeva priznavanja krivice, možda ćemo moći okončati prvostepene postupke i za neke od drugih optuženih bjegunaca u okviru zadatog roka do 2008., ali do tada nećemo moći završiti sva suđenja. Suđenja svim bjeguncima bez novih priznavanja krivice, vjerovatno bi morala potrajati barem do kraja 2009. Naša procjena u tom pogledu zavisi ne samo od predviđanja vezanih za vjerovatnu dužinu trajanja raznih suđenja, već i od predviđanja vezanih za vrijeme hapšenja i prebacivanja tih bjegunaca u Hag, broja slučajeva priznavanja krivice i broja predmeta koje treba prenijeti na novo Vijeće za ratne zločine u Sarajevu. Što prije stignu u Hag, to je veća mogućnost spajanja predmeta ovih bjegunaca s predmetima osoba koje su već u Hagu, čime bi se uštedjelo vrijeme i izbjegli troškovi koje povlače odvojena suđenja. Naravno, ne može se predvidjeti koliko će bjegunaca, od njih sedamnaest (i onih koji se već nalaze u pritvoru Međunarodnog suda), priznati krivicu. Veliki broj slučajeva priznavanja krivice bi mogao skratiti vrijeme koje sada predviđamo. Što prije bjegunci budu privedeni i
što se veći broj optuženih potvrdno izjasni o krivici,
odnosno, što se veći broj predmeta bude mogao prenijeti u Sarajevo,
to ćemo prije biti u mogućnosti da okončamo prvostepene
postupke u tim predmetima.
Prvo od tih pitanja – predaja bjegunaca – naravno ne zavisi isključivo od Međunarodnog
suda. Ono, prije svega, zavisi od saradnje država bivše Jugoslavije.
Pridružujem se svojim prethodnicima i pozivam ovu Skupštinu
da izvrši pritisak na sve države članice da bez odlaganja
i u potpunosti sarađuju s Međunarodnim sudom u njegovom radu.
Prilikom svoje nedavne posjete Beogradu bio sam ohrabren sve izraženijom sviješću o tome da je saradnja s Međunarodnim sudom neophodna i poželjna. Ipak, mnogo toga tek treba da se uradi
– vezano za hapšenje bjegunaca, pristup dokazima i omogućavanje
svjedočenja, posebno od strane sadašnjih i bivših zvaničnika.
Tužilac ima određenu ulogu u vezi s drugim od tih pitanja – brojem slučajeva priznavanja krivice. Treće pitanje – broj predmeta koji se mogu prenijeti u Sarajevo – zavisi od toga koliko brzo će Vijeće za ratne zločine početi s radom.
Nedavno sam od glavnog tužioca saznao da namjerava da podnese
još oko 14 optužnica kojima bi bilo obuhvaćeno još
oko 30 osoba. Četiri ili pet od tih novih optužnica odnosilo
bi se na osobe čiji predmeti se mogu spojiti s postojećim, dok
bi se za osam ili devet optužnica morala voditi odvojena suđenja.
I u tome je problem. Postavljanjem roka tužiocu da mandat sprovođenja
istraga ispuni do 2004., Savjet bezbjednosti je očigledno od njega
očekivao da ostvari određene rezultate, uključujući
podizanje novih optužnica. Sasvim je moguće da će se optužnice
ubuduće prevashodno podizati protiv osoba na višim i odgovornijim
položajima nego što je to bio slučaj s osobama protiv kojih
su do sada podizane optužnice. Međutim, obraćajući
vam se po prvi put kao predsjednik Međunarodnog suda da bih vas izvijestio
o ukupnom radu Međunarodnog suda, moja je dužnost da budem potpuno
otvoren i iskren u vezi s tim kako se ti predmeti, kao i oni koje sam
ranije naveo, uklapaju u kalendar koji je odredio Savjet bezbjednosti.
Stoga vam moram reći – polazeći od naših sadašnjih
predviđanja - da se nijedna od tih novih optužnica neće
moći uklopiti u vremenski okvir koji je odredio Savjet bezbjednosti.
Govorim to svjestan prerogative glavnog tužioca da odredi pojedince
protiv kojih će podići optužnicu, i svjestan da, ukoliko
Tužilaštvo raspolaže s dovoljno prima facie dokaza,
mi, sudije, te optužnice moramo potvrditi.
Kao što proizilazi iz Statuta i rezolucija Savjeta bezbjednosti,
uključujući i Rezoluciju br. 1503, u okviru sudskih ovlasti
ne spada utvrđivanje da li se, prema standardima koje je odredio
Savjet bezbjednosti, osobe na koje se odnosi svaka od tih optužnica
mogu smatrati " vođama najvišeg ranga
za koje se sumnja da su najodgovorniji za krivična djela u nadležnosti
Međunarodnog suda". To pitanje očigledno
treba između sebe da riješe Savjet bezbjednosti i tužilac.
Mandat Međunarodnog suda je da sudi "osobama odgovornim za
teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava" počinjena
tokom jugoslovenskih sukoba. U Rezoluciji br. 1503 Savjet bezbjednosti
nije naveo koje ciljeve treba postići tokom završnih mjeseci
tužiočevog rada na istragama. Jasno je da će Tužilaštvo
zato podnijeti nove optužnice, što će, prema našim
sadašnjim proračunima, neizbježno dovesti do znatnog dodatnog
pomjeranja utvrđenih u okviru strategije privođenja kraju rada
Međunarodnog suda, možda i za dvije godine duže nego što
bi bilo potrebno za suđenje bjeguncima koji se dovedu u Hag. Naravno,
čim tužilac privede kraju istražnu fazu svog rada, moći
ćemo da dajemo pouzdanija predviđanja.
Međutim,
jedno mora da bude jasno: kada se optužnice predaju i kada ih sudije
potvrde, započinje sudski proces koji mora da ide svojim tokom, u
skladu s mjerodavnim pravom i zahtjevima redovnog zakonskog postupka.
Striktno pridržavanje rokova zadanih u okviru strategije okončanja
rada Suda ne smije imati za posljedicu nekažnjavanje, pogotovo vođa
najvišeg ranga za koje se sumnja da su najodgovorniji za krivična
djela u nadležnosti Međunarodnog suda.
Jasno mi je da će pojedini članovi Savjeta bezbjednosti smatrati ova predviđanja otrežnjavajućim. Ali, i sada kada se pred vama obavezujem da ću učiniti sve što je u mojoj moći da stalnim reformama koje se tiču proceduralnih pitanja i vođenja pretresnog postupka maksimalno ubrzam i povećam efikasnost naših sudskih postupaka, moram vas podsjetiti na to da se u krivičnim postupcima brzina ne smije osigurati po cijenu žrtvovanja zahtijeva redovnog zakonskog postupka. Naslijeđe koje iza sebe bude ostavio Međunarodni sud neće se mjeriti samo prema tome da li je uspio da osudi one koji su odgovorni za najteže zločine koji spadaju u njegovu nadležnost, nego i prema tome da li je to učinio u skladu s najstrožijim standardima pravičnosti.
Da bi ti standardi bili zadovoljeni potreban je
ne samo stručni rad sudija Međunarodnog suda, već i njegovog
osoblja. Što se rad Međunarodnog suda bude više privodio
kraju, biće sve teže zadržati i privući najkvalitetnije
kadrove ako ne postoje mogućnosti njihovog napredovanja ili nastavka
rada u okviru UN-a. Osnivanje novih institucija krivičnog pravosuđa
predstavlja dodatni pritisak u tom smislu. Nadam se da će članovi
ovog Savjeta, kao i članovi Skupštine, uvidjeti značaj
ovog problema i podržati naše prijedloge za njegovo rješavanje.
Zadatak Međunarodnog suda nije da sudi svima koji su počinili kršenja međunarodnog humanitarnog prava, već onima koji su najodgovorniji za najteže zločine. Taj zadatak neće
biti izvršen dok ne budemo sudili posebno Mladiću i Karadžiću.
Gospodine predsjedniče, ekselencije, dame i gospodo, Savjet bezbjednosti
je prije deset godina osnovao Međunarodni sud kako bi se stalo na
put nekažnjavanju masovnih zločina i teškim kršenjima
međunarodnog humanitarnog prava. Tokom te decenije, uz stalnu podršku
Savjeta bezbjednosti, Međunarodni sud je žrtvama dao priliku
da vide da su njihove patnje zabilježene i pružio im, barem
donekle, satisfakciju kroz zadovoljenje pravde. Iznošenjem na vidjelo
posljedica etničke i vjerske mržnje, suđenja koja je vodio
Međunarodni sud su pokazala koliko su zli oni koji su svoju moć
gradili podsticanjem svojih sljedbenika da prihvate takve mržnje.
Međunarodni sud je na taj način dao suštinski i trajni
doprinos sprovođenju pravde za narode bivše Jugoslavije. Naša
sudska praksa će takođe predstavljati osnov za sve međunarodne
krivične sudove i model nacionalnim pravosudnim sistemima za vođenje
krivičnih postupaka protiv počinilaca zločina.
Tokom proteklih deset godina činili smo velike napore da ispunimo
očekivanja Savjeta bezbjednosti i sa zadovoljstvom ćemo nastaviti
da izvršavamo važan zadatak koji ste nam povjerili.
|