| SAOPŠTENJE ZA JAVNOST |
SEKRETARIJAT
|
| (Isključivo za medije. Nije zvaničan dokument.) |
|
Haag, 8. septembar 1997.
CC/PIO/242t
Predmet Čelebići, Vijeće izdalo dvije pisane odluke po podnescima odbrane Zdravka Mucića
Pretresno vijeće II (u sastavu: sudija Karibi-Whyte, predsjedavajući, sudija Odio Benito i sudija Jan) 1. i 2. septembra 1997. godine izdalo je dvije pisane odluke u vezi s dva zahtjeva koja je 8. maja 1997. podnijela odbrana.
Ova dva zahtjeva odbrane podnijeta su u skladu s pravilom 73(C) Pravilnika o postupku i dokazima: prvim zahtjevom se tražilo odobrenje za ulaganje neblagovremenog zahtjeva da se iz dokaznog spisa izuzmu transkripti određenih razgovora koji su vođeni s optuženim prije početka suđenja. Istoga dana, Pretresno vijeće je saslušalo usmena obrazloženja strana u postupku i donijelo usmenu odluku kojom se taj zahtjev odobrava.
U drugom podnesku, odbrana je podnijela konkretan zahtjev da se izuzmu ove izjave (odnosno gore pomenuti razgovori). Pretresno vijeće je 12. juna 1997. godine saslušalo strane u postupku i donijelo pismenu odluku, djelimično odobrivši ovaj zahtjev.
1. Odluka kojom je odobreno neblagovremeno podnošenje zahtjeva u skladu s pravilom 73(C):
Pitanje koje je izneseno pred Vijeće je "odobrenje za oslobađanje od odustajanja od prava" na ulaganje zahtjeva za izuzimanje dokaznog materijala, "ako se iznesu jaki razlozi zašto zahtjev [...] nije podnesen "u roku od šezdeset dana od prvog stupanja optuženog pred sud".
Odbrana je prvo tvrdila da je konačna forma ovih izjava dostavljena tek 3. aprila 1997. godine, i stoga smatra "da je osnovni razlog što zahtjev za izuzimanje nije mogao biti podnesen u roku koji je predviđen činjenica da tužilaštvo nije na vrijeme dostavilo te dokumente". Ovaj osnov je Vijeće odbacilo jer je "materijal za pripremu odbrane optuženog koji je dostavljen odbrani prije 3. aprila 1997. godine" i da se "postupak odbrane svodi na svjesno odbijanje da iskoristi pravo koje joj je pruženo".
Odbrana je nadalje tvrdila da su "izjave dobijene na način koji baca priličnu sumnju na njihovu pouzdanost i da bi njihovo prihvatanje ozbiljno štetilo integritetu postupka". Prema vijeću "to se svodi na pitanje da li su izjave date dobrovoljno ili nisu" i da bi "bilo nepravedno uskratiti optuženom pravo da ospori prihvatanje izjava za koje se tvrdi da su dobijene pod pritiskom ".
2. Odluka o konkretnom zahtjevu za izuzimanje dokaznog materijala:
Argumenti:
Odbrana je osporila prihvatljivost kao dokaznog materijala razgovora koje je vodila austrijska policija 18. marta 1996. i istražitelji tužilaštva između 19. i 21. marta 1996. godine ustvrdivši da su time prekršena ljudska prava osumnjičenog, protivno pravilu 42 Pravilnika o postupku i dokazima. Gore navedena prava su pravo na branioca (uzimajući u obzir “različite kulturološke aspekte” u procedurama koje se primjenjuju u Austriji i na Međunarodnom sudu, što je moglo zbuniti osumnjičenog) i pravo na ćutanje. Prema odbrani, ovi razgovori predstavljaju "prima facie opresivno ponašanje" prema optuženom.
Tužilaštvo je u svom odgovoru istaklo da se "moguća zbunjujuća razlika između austrijskog pristupa i pristupa tužilaštva ne može smatrati opresivnom". Prema tužilaštvu, "dva razgovora su bila odvojeno tretirana i optuženi je to razumio. [...] Procedura za svaki od njih je optuženom bila jasno objašnjena. [...] On je jasno razumio ono što mu je rečeno u vezi s njegovim pravima". Sem toga, kriterijumi prihvatljivosti razgovora su različiti ukoliko su ga obavila "lica koja nisu sa Suda, to jest lica koja ne pripadaju tužilaštvu" (pravilo 95), od onih koje je obavilo tužilaštvo (pravilo 42).
Odluka Pretresnog vijeća:
Pretresno vijeće je prvo zaključilo da su obavljena "dva odvojena i nezavisna razgovora s osumnjičenim [...čiji] ciljevi su bili zasebni i različiti". Vijeće se nakon toga osvrnulo na teret dokazivanja u vezi s prihvatljivošću dokaznog materijala za koji je zatraženo da bude izuzet, i zaključilo da "ako tužilaštvo tvrdi da je optuženi/osumnjičeni izjavu dao dobrovoljno, odnosno da nisu korišćene opresivne mjere, ono je dužno da to dokaže uvjerljivo i van svake razumne sumnje". Vijeće je nadalje smatralo da standard za ocjenjivanje izjava uzima u obzir i pravilo 42 i pravilo 95 zajedno, jer bi se "izjava uzeta na način kojim se krši pravilo 42 teško mogla svrstati pod pravilo 95 koje štiti integritet postupka".
Iz ove perspektive, Pretresno vijeće je razmatralo prihvatljivost ta dva razgovora odvojeno:
- U vezi s razgovorom koji je vodila austrijska policija, Vijeće je bilo mišljenja da pravo osumnjičenog da se brani ćutanjem nije bilo narušeno i da priznanje osumnjičenog nije bio iznuđeno. Međutim, u vezi s pravom na branioca, Vijeće se uvjerilo "da su prava osumnjičenog prema austrijskom zakonu toliko suštinski različita od prava koja daje Statut i Pravilnik Međunarodnog suda da je izjava data u skladu s tim pravilima neprihvatljiva".
- Međutim, razmatrajući razgovor koji je obavilo tužilaštvo, Pretresno vijeće je odbacilo argument da su kulturološke razlike spriječile osumnjičenog da "razumije u potpunosti obim i značenje prava na branioca", i stoga zaključilo da je osumnjičeni "dobrovoljno odrekao korišćenja prava na branioca". Osim toga, Vijeće je smatralo da s obzirom na psihofizičku kondiciju, dob, iskustvo i ponašanje osumnjičenog, te okolnosti u kojima se vodilo ispitivanje, nema dokaza da je ispitivanje bilo opresivno".
Iz gore navedenih razloga, Vijeće je iz dokaznog materijala izuzelo izjave koje je optuženi dao austrijskoj policiji u Beču 18. marta 1996. godine, ali je prihvatilo izjave koje je optuženi dao tužilaštvu 19., 20. i 21. marta 1996. godine.
*****
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju
Za više informacija stupite u kontakt s našom Službom za medije/komunikacije
Tel.: +31-70-512-8752; 512-5343; 512-5356 Fax: +31-70-512-5355 - Email: press [at] icty.org
Pratite MKSJ na Twitteru i Youtubeu