Na završetku današnje sjednice, Žalbeno vijeće je:

odbacilo žalbu Aleksovskog na osuđujuću presudu; prihvatilo žalbu tužiteljstva na visinu kazne, napomenuvši da će "preinačena kazna" biti objavljena u dogledno vrijeme; naložilo da se Aleksovski odmah vrati u pritvor.

Nakon objavljivanja usmene odluke, Aleksovski je prebačen u Pritvorsku jedinicu MKSJ gdje će ostati u pritvoru "do trenutka kada preinačena kazna bude izrečena".

PRESUDA RASPRAVNOG VIJEĆA

Raspravno vijeće I. je 7. svibnja 1999. proglasilo Zlatka Aleksovskog krivim po jednoj točki optužnice za kršenja ratnih zakona i običaja (članak 3 Statuta), odnosno za povrede osobnog dostojanstva koje je počinio 1993. u zatvorskom objektu u Kaoniku (u središnjoj Bosni). Zlatko Aleksovski je bio upravitelj tog zatvora, a proglašen je krivim na osnovi osobne krivične odgovornosti i odgovornosti nadređenog.

Osuđen je na dvije godine i šest mjeseci zatvora. Međutim, primijenivši potpravilo 101(D) Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda, Raspravno vijeće je zaključilo da Zlatko Aleksovski ima pravo da mu se u kaznu uračuna vrijeme koje je proveo u pritvoru, odnosno dvije godine, 10 mjeseci i 29 dana. Raspravno vijeće je stoga naložilo da optuženi bude odmah pušten na slobodu, bez obzira na eventualno ulaganje žalbi.

OSNOVE ZA ŽALBU

Nakon Presude Raspravnog vijeća, Zlatko Aleksovski je uložio žalbu po sljedećim osnovama:

Rapravno vijeće nije utvrdilo da je optuženik imao diskriminatornu namjeru koja je potrebna da bi se proglasio krivim prema članku 3. Statuta. Dokazano ponašanje, a posebno nasilje protiv zatočenika nije bilo tako ozbiljne prirode da bi se proglasio krivim prema članku 3. Statuta i, drugo, možda je bilo opravdano nuždom. Raspravno vijeće je pogriješilo oslonivši se na dokazni materijal koji je sam po sebi nepouzdan i koji nije bio na nivou dokaza nužnih za osuđujuću presudu. Raspravno vijeće je pogriješilo zaključivši da je žalitelj bio na položaju s odgovornošću nadređenog.

Tužitelj je uložio žalbu po sljedećim osnovama:

Raspravno vijeće je pogriješilo u primjeni prava kada je zaključilo da je članak 2. Statuta neprimjenjiv budući da bosanski Muslimani zatočeni u zatvoru Kaonik nisu bili zaštićena lica u smislu članka 4 Ženevskih konvencija. Raspravno vijeće je pogriješilo u primjeni prava i u utvrđivanju činjenica zaključivši da optuženik ne snosi odgovornost prema članku 7(1) Statuta za maltretiranja kojima su zatočenici bili izloženi izvan kruga zatvora Kaonik. Raspravno vijeće je pogriješilo izrekavši optuženiku kaznu od dvije i pol godine zatvora.

ODLUKA ŽALBENOG VIJEĆA

Nakon što je saslušalo usmena izlaganja obje strane, Žalbeno vijeće je odbilo žalbu Zlatka Aleksovskog i prihvatilo treću osnovu iz žalbe tužiteljstva.

Presuda o prvoj i drugoj osnovi žalbe tužiteljstva odgođena je te je najavljeno da će pismena presuda s obrazloženjem i kaznom biti objavljena u dogledno vrijeme.

PODACI O OPTUŽENIKU

Zlatko Aleksovski je 8. lipnja 1996. uhićen u Republici Hrvatskoj od strane hrvatske policije, a na osnovu naloga za hapšenje Međunarodnog suda. Prebačen je u Pritvorsku jedinicu Međunarodnog suda u Den Haagu 28. travnja 1997.

Prema optužnici, Zlatko Aleksovski je bio upravitelj zatvorskog objekta u Kaoniku blizu Busovače, a nakon toga je postao načelnik okružnog zatvora Hrvatskog vijeća obrane (HVO) "Heliodrom" u Mostaru. Prema optužnici, "od januara 1993. pa najranije do kraja maja 1993, Zlatko Aleksovski je od HVO-a ili njihovih predstavnika, preuzeo u svoju nadležnost u zatočenički objekat u Kaoniku stotine privedenih civila, bosanskih Muslimana. Zatočenici su bili sa širokog područja, između ostalog sa područja općina Vitez i Busovača. Mnogi zatočenici u njegovoj nadležnosti podvrgavani su nečovječnim postupcima, između ostalih prekomjernom i okrutnom isljeđivanju, fizičkim i psihičkim povredama, prisilnom radu (kopanje rovova) u opasnim situacijama, korištenju kao živi štit, a neki su ubijeni ili na drugi način lišeni života."

Suđenje pred Raspravnim vijećem počelo je 6. siječnja 1998. i završilo 23. ožujka 1999. Trideset i osam svjedoka je svjedočilo po pozivu optužbe, a 26 po pozivu obrane. Tužiteljstvo je predočilo 139 dokaznih predmeta, a obrana 37.