|
Den Haag, 10. prosinca 1998.
CC/P.I.U./372-T
PREDMET FURUNDŽIJA: PRESUDA RASPRAVNOG VIJEĆA
ANTO FURUNDŽIJA PROGLAŠEN KRIVIM PREMA OBJE OPTUŽBE
I OSUĐEN NA 10 GODINA ZATVORA
U četvrtak, 10. prosinca
1998., Raspravno vijeće II u sastavu: predsjedavajuća sutkinja
Florence Mumba, sudac Antonio Cassesse i sudac Richard May, izreklo je
svoju presudu u predmetu Tužitelj
protiv Ante Furudžije. Ovo je treća presuda nakon
suđenja pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju
i šesti put da su izrečene kazne.
IZREČENE
KAZNE
Raspravno vijeće proglasilo
je Antu Furundžiju KRIVIM kao suizvršitelja mučenja što
predstavlja kršenje zakona ili običaja ratovanja, za što
je osuđen na 10 godina zatvora.
Raspravno je vijeće
također proglasilo Antu Furundžiju KRIVIM jer je pomagao i pridonosio
povredama osobnog dostojanstva, uključujući silovanje, što
predstavlja kršenje zakona ili običaja ratovanja i za što
je osuđen na 8 godina zatvora.
Ove višestruke kazne
izdržavat će istovremeno.
Podaci
o predmetu:
Nakon podizanja zapečaćene
optužnice, 18. prosinca 1997., SFOR je uhitio Antu Furundžiju.
U izmijenjenoj optužnici podignutoj 2. lipnja 1998. navodi se da
je optuženik bio lokalni zapovjednik posebne jedinice vojne policije
Hrvatskog vijeća obrane (HVO) poznate kao “Džokeri”.
U tom svojstvu, on i jedan drugi vojnik ispitivali su svjedokinju A. Za
vrijeme ispitivanja, drugi je vojnik svjedokinji A pritiskivao unutrašnjost
bedara i donji dio trbuha nožem i prijetio joj da će joj gurnuti
nož u vaginu ako ne bude govorila istinu. Izmijenjena optužnica
nadalje navodi da je Furundžija nastavio ispitivati svjedokinju A
i žrtvu B dok ih je drugi vojnik tukao po nogama palicom, te da je
Furundžija bio prisutan, ne poduzimaju nikakve mjere, dok je svjedokinja
A bila prisiljena na oralni i vaginalni seksualni odnos s drugim vojnikom.
Suđenje Furundžiji
započelo je 8. lipnja 1998. i postupak je trajao do 22. lipnja 1998.,
kad je suđenje zaključeno, a presuda odgođena za kasniji
datum. Nakon podneska obrane, Raspravno je vijeće naložilo ponovno
otvaranje postupka. Daljnji postupak trajao je četiri dana i suđenje
je konačno zaključeno 12. studenog 1998.
Presuda
je dokument od približno 100 stranica, koji ovo priopćenje za
javnost ne rezimira. Ovo je samo kratak pregled najznačajnijih pravnih
aspekata presude i pregled nalaza Vijeća.
Cijeli
tekst službenog sažetka presude koji je u sudnici pročitao
predsjedavajuća sutkinja kao i cijeli tekst presude možete dobiti
na zahtjev od Službe za informiranje javnosti.
NAJZNAČAJNIJI
PRAVNI ASPEKTI
Da bi bio primjenjiv članak
3 Statuta (kršenja zakona ili običaja ratovanja), trebalo je
utvrditi postojanje oružanog sukoba. Raspravno se vijeće oslonilo
na test koji je formuliralo Žalbeno vijeće u predmetu Tadić.
U skladu s tim, na osnovi dokaza koje su podnijele obje strane, Raspravno
je vijeće ustanovilo, da je u vrijeme na koje se odnosi optužnica,
stanje oružanog sukoba između HVO-a i Armije Bosne i Hercegovine
postojalo u središnjoj Bosni i Hercegovini. Nadalje, Raspravno je
vijeće ustanovilo vezu između tog oružanog sukoba i djela
na koja se odnose optužbe protiv optuženika.
Postupak koji je vođen
u studenom 1998. uglavnom se bavio pouzdanošću iskaza svjedokinje
A u svjetlu mogućih psiholoških tegoba koje je prouzročilo
njezino traumaatično iskustvo. Raspravno je vijeće zaključilo
da, prema iskazu stručnjaka, čak i osoba koja boluje od PTSP-a
(post-traumatski stres), može biti pouzdan svjedok, te je prihvatilo
iskaz svjedokinje A da se u dovoljnoj mjeri sjeća materijalnih aspekata
relevantnih događaja.
Presuda nadalje daje definiciju
mučenja prema međunarodnom humanitarnom pravu. U vezi s tim,
Raspravno je vijeće zaključilo da je zabrana mučenja zadobila
status jus cogens, što
se može definirati kao konačna norma međunarodnog prava
koja ne dopušta nikakvo ograničavanje.
Prema sažetku presude
pročitanom u sudnici, Raspravno je vijeće utvrdilo da su elementi
kaznenog djela mučenja sljedeći: “namjerno nanošenje, činjenjem ili propustom, snažne
boli ili patnje, bilo fizičke ili psihičke, radi dobivanja informacija
ili priznanja, ili radi kažnjavanja, zastrašivanja, ponižavanja
ili prisiljavanja žrtve ili treće osobe, ili radi diskriminiranja
žrtve ili treće osobe po bilo kojoj osnovi. Da bi takvo djelo
predstavljalo mučenje, jedna od strana mora biti javni dužnosnik
ili barem mora djelovati u ne-privatnom svojstvu, npr. kao de facto organ
države ili bilo kojeg drugog tijela koje vrši vlast.”
Zaključivši da
je neosporno da silovanje i druga djela teškog seksualnog zlostavljanja
u situacijama oružanog sukoba zahtijevaju kaznenu odgovornost počinitelja.
Raspravno je vijeće podržalo nalaz iz nedavne presude u predmetu
Čelebići da, u određenim okolnostima, silovanje može
smatrati mučenjem prema međunarodnom pravu. Ipak, Raspravno
je vijeće smatralo primjerenim da proširi definiciju silovanja
koju je formuliralo Raspravno vijeće I Međunarodnog kaznenog
suda za Rwandu (MKSR) u predmetu Akayesu i koju je MKSJ primijenio u presudi
u predmetu Čelebići.
Prema sažetku presude,
Raspravno je vijeće zaključilo da, prema Međunarodnom kaznenom
pravu, kazneno djelo silovanja čine sljedeći elementi: “i
najmanja seksualna penetracija penisom počinitelja u u vaginu ili
anus žrtve, ili bilo kojim objektom koji počinitelj koristi,
ili penisom počinitelja u usta žrtve, kad je takva penetracija
rezultat prinude ili sile ili prijetnje silom upučene žrtvi
ili trećoj osobi.”
Što se tiče osobne
kaznene odgovornosti prema članku 7(1) Statuta, Raspravno je vijeće
zaključilo da pomaganje i pridonošenje prema međunarodnom
kaznenom pravu zahtijeva praktičnu pomoć, ohrabrivanje, ili
moralnu podršku koja ima bitan učinak na počinjenje zločina
(actus reus), i znanje da takva djela pomažu
činjenju kaznenog djela (mens
rea).
Nadalje, Vijeće smatra
da je optuženik, koji bi prema tom kriteriju bio odgovoran za pomaganje
i pridonošenje mučenju, odgovoran kao supočinitelj mučenja,
ako on ili ona sudjeluje u integralnom dijelu mučenja i u zabranjenoj
svrsi tog mučenja, tj. namjeri da se dobije informacija ili priznanje,
da se kazni ili zastraši, ponizi, prinudi ili diskriminira žrtva
ili treća osoba.
URAČUNAVANJE
VREMENA PROVEDENOG U PRITVORU
Prema Pravilniku o postupku
i dokazima, g. Furundžija ima pravo da mu se u kaznu uračuna
vrijeme provedeno u pritvoru dok je čekao na prebacivanje na Međunarodni
sud i dok je čekao na suđenje ili žalbeni postupak. U skladu
s tim, Raspravno je vijeće odlučilo da će 11 mjeseci i
22 dana biti odbijeno od kazne koja je Furundžiji danas izrečena,
kao i dodatno vrijeme koje će još možda provesti u pritvoru
čekajući odluku mogućeg žalbenog postupka.
|
