|
Den Haag, 18. decembra 2003.
JL/P.I.S./812-t
PRESUDA U PREDMETU
TUŽILAC PROTIV DRAGANA NIKOLIĆA
DRAGAN NIKOLIĆ OSUĐEN NA 23 GODINE ZATVORA
U prilogu se nalazi sažetak presude koju je izreklo Pretresno
vijeće II, u sastavu: sudija Schomburg (predsjedavajući), sudija
Mumba i sudija Agius, koji je pročitao predsjedavajući sudija.
Sažetak presude
Tekst koji slijedi je rezime presude Pretresnog vijeća koji će
biti dostupan na engleskom, francuskom i bosanskom/hrvatskom/srpskom na
kraju ove sjednice. Ovaj rezime nije sastavni dio presude. Jedini mjerodavan
prikaz zaključaka Pretresnog vijeća i obrazloženja tih
zaključaka nalazi se u pisanoj presudi, primjerci koje će takođe
biti na raspolaganju stranama u postupku i javnosti neposredno nakon završetka
ove sjednice.
Optuženi Dragan Nikolić, zvan "Jenki", 46-godišnji
bosanski Srbin, prva je osoba protiv koje je ovaj Međunarodni sud
podigao optužnicu 4. novembra 1994. godine. Prva izmijenjena optužnica
potvrđena je 12. februara 1999. godine, a sadržavala je 80 tačaka
koje su ga teretile za zločine protiv čovječnosti, teške
povrede Ženevskih konvencija i kršenje zakona i običaja
ratovanja. Ovaj predmet bavi se njegovom individualnom odgovornošću
za posebno surove zločine počinjene u zatočeničkom
logoru Sušica nedaleko od mjesta Vlasenice u istoimenoj opštini.
Dragan Nikolić je bio komandant tog logora koji su srpske snage osnovale
u junu 1992. godine.
Tada, 4. novembra 1994. godine, izdani su i nalozi za hapšenje Dragana
Nikolića. Zbog neizvršenja naloga za hapšenje, 16. maja
1995. godine pokrenut je postupak u skladu s pravilom 61 Pravilnika. Pretresno
vijeće je 20. oktobra 1995. godine donijelo odluku kojom utvrđuje
postojanje osnovane sumnje da je Dragan Nikolić počinio sve
zločine koji se navode u Optužnici. Pretresno vijeće je
izjavilo da su neuspješno uručenje Optužnice i neizvršenje
naloga za hapšenje posljedica nepostojanja odnosno odbijanja saradnje
od strane tadašnje uprave bosanskih Srba na Palama.
Na kraju, optuženog je otprilike 20. aprila 2000. uhapsio SFOR u
Bosni i Hercegovini, te je odmah 21. aprila 2000. godine sproveden pred
Međunarodni sud.
Dragan Nikolić se izjasnio krivim 4. septembra 2003. u odnosu na
Treću izmijenjenu optužnicu koja ga je teretila, između
ostalog, i individualnom krivičnom odgovornosti za počinjenje
ubistva (tačka 2), pomaganje i podržavanje silovanja (tačka
3) i počinjenje mučenja (tačka 4), kao zločina protiv
čovječnosti. Krivično ponašanje koje je u osnovi tih
optužbi djelimično tvori i osnov optužbe koja ostaje za
progone kao zločin protiv čovječnosti iz tačke 1 optužnice.
Valja podsjetiti na činjenicu da je u trenutku kad se optuženi
potvrdno izjasnio o krivici već bio zakazan početak suđenja
u njegovom predmetu i da su prvi svjedoci već bili stigli u Hag kako
bi dali vanpretresni iskaz tokom sedmice od 1. do 5. septembra 2003.
Pretresno vijeće se znatan dio vremena u pretpretresnoj fazi postupka
bavilo pitanjima iz domena nadležnosti.
Odbrana je 17. maja 2001. i 29. oktobra 2001. predala podneske kojima
osporava nadležnost Međunarodnog suda na osnovu navodno protivzakonitog
hapšenja optuženog. Prema riječima odbrane, navodno protivzakonito
hapšenje optuženog, koje su izvršili nepoznati pojedinci
na teritoriji države koja je u to vrijeme bila Savezna Republika
Jugoslavija, treba pripisati SFOR-u i Tužilaštvu, što je
prepreka da Međunarodni sud ostvari svoju nadležnost nad optuženim.
SFOR je optuženog uhapsio na teritoriji Bosne i Hercegovine nakon
što su mu ga predali ti nepoznati pojedinci. Odbrana je nadalje tvrdila
da protivzakonitost ovog hapšenja, bez obzira na to da li se taj
postupak može pripisati Tužilaštvu ili ne može, sama
po sebi sprečava ostvarivanje nadležnosti Međunarodnog
suda.
Pretresno vijeće je 9. oktobra 2002. odbilo pravni lijek koji je
tražila odbrana. Pretresno vijeće je donijelo odluku o pitanju
da li su prilikom lišavanja slobode i dovođenja optuženog
pred Međunarodni sud prekršeni principi državne suverenosti,
i/ili međunarodnih ljudskih prava, i/ili vladavine prava.
Zaključak Pretresnog vijeća bio je da ni SFOR ni Tužilaštvo
nisu učestvovali u nekom tajnom dogovoru ni u samim tim navodno protivzakonitim
radnjama. Pretresno vijeće je smatralo da je, u skladu s članom
29 Statuta i pravilom 59bis Pravilnika, SFOR imao obavezu da uhapsi
Dragana Nikolića i da ga preda ovom Međunarodnom sudu.
Pretresno vijeće je riješilo da u ovom slučaju nije došlo
do povrede državnog suvereniteta, a svoju je odluku temeljilo na
tri osnova: prvo, Pretresno vijeće smatra da u vertikalnom odnosu
između Međunarodnog suda i država suverenitet po definiciji
ne može da ima jednaku ulogu kao u horizontalnom odnosu među
državama. Drugo, Pretresno vijeće podsjeća da ni SFOR ni
Tužilaštvo ni u jednom trenutku nisu bili uključeni u sprovođenje
Dragana Nikolića prije nego što je on prešao granicu između
tadašnje Savezne Republike Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Treće,
Pretresno vijeće smatra da bi, za razliku od slučajeva u kojima
se radi o horizontalnom odnosu među državama, tadašnja
Savezna Republika Jugoslavija, čak i da je došlo do povrede
državnog suvereniteta, na osnovu člana 29 Statuta imala obavezu
da optuženog preda po njegovom povratku u tadašnju Saveznu Republiku
Jugoslaviju. Pretresno vijeće je u tom kontekstu podsjetilo na maksimu
"dolo facit qui petit quod [statim]
redditurus est", što znači da "zlonamjerno postupa
onaj ko traži ono što će [odmah] morati da vrati."
Pretresno vijeće je ponovo istaklo tijesnu povezanost obaveze Međunarodnog
suda da poštuje ljudska prava optuženog i obaveze da se poštuje
redovan pravni postupak. Pretresno vijeće je, međutim, smatralo
da činjenice kojima su baratale strane u postupku uopšte ne
pokazuju da je postupanje nepoznatih pojedinaca s optuženim bilo
tako flagrantno da bi to činilo pravnu prepreku ostvarivanju nadležnosti
nad optuženim.
Odbrana je na ovu odluku podnijela interlokutornu žalbu 24. januara
2003. godine, nakon što je Pretresno vijeće dalo potvrdu za
ulaganje žalbe. Žalbeno vijeće je odlukom od 5. juna 2003.
godine odbilo žalbu. Prvo, prema stavu Žalbenog vijeća,
čak i da se ponašanje nepoznatih pojedinaca može pripisati
SFOR-u, čime bi SFOR postao odgovoran za povredu državnog suvereniteta,
ne postoji osnov po kojem Međunarodni sud ne bi trebao da ostvaruje
svoju nadležnost u ovom predmetu. Žalbeno vijeće je došlo
do tog zaključka tako što je odvagnulo težinu koju ima
legitimno očekivanje da osobe optužene za krivična djela
koja su predmet univerzalne osude budu dovedene pred sud, u odnosu na
princip državne suverenosti i temeljna ljudska prava optuženog.
Drugo, Žalbeno vijeće je iznijelo stav da su određena
kršenja ljudskih prava toliko ozbiljna da zahtijevaju uskraćivanje
nadležnosti. Međutim, Žalbeno vijeće se i složilo
s ocjenom težine navodnog kršenja ljudskih prava optuženog
koju je dalo Pretresno vijeće i zaključilo da prava optuženog
nisu bila flagrantno prekršena tokom njegovog lišavanja
slobode.
Strane u postupku su 2. septembra 2003. godine podnijele Sporazum o izjašnjavanju
o krivici, zasnovan na činjeničnoj osnovi nove Treće izmijenjene
optužnice, koji je Pretresno vijeće prihvatilo na pretresu povodom
izjašnjavanja o krivici održanom 4. septembra 2003.
Pretres pred izricanje kazne održan je od 3. do 6. novembra 2003.
godine, kojom prilikom je optužba pozvala tri svjedoka i predala
na uvrštenje u spis pismene izjave dvaju žrtava i jednog vještaka.
Odbrana je pozvala dva svjedoka i ponudila na uvrštenje u sudski
spis pismene izjave tri svjedoka odbrane.
Uoči pretresa pred izricanje kazne, Pretresno vijeće je naložilo
proprio motu da se podnesu dva izvještaja vještaka, jedan
o praksi izricanja kazne, a drugi o socijalizaciji optuženog. Tokom
pretresa pred izricanje kazne, profesor dr. Ulrich Sieber s Instituta
za strano i međunarodno krivično pravo Max Planck iz Freiburga
u Njemačkoj, svjedočio je kao vještak o izvještaju
vezanom za izricanje kazne, a dr. Nancy Grosselfinger svjedočila
je u vezi s izvještajem o socijalizaciji.
Završnu riječ dao je optuženi. U svojoj izjavi je izrazio
kajanje i prihvatio odgovornost za zločine koje je počinio.
Pretresno vijeće će sada iznijeti kratki sažetak činjeničnog
konteksta.
Približno 21. aprila 1992. godine grad Vlasenicu preuzele su srpske
snage u sastavu JNA, paravojnih snaga i naoružanih mještana.
Mnogi Muslimani i drugo nesrpsko stanovništvo izbjegli su iz vlaseničkog
kraja, a od maja do septembra 1992. godine, deportovani su ili uhapšeni
oni koji su ostali.
Krajem maja odnosno početkom juna 1992. godine srpske snage osnovale
su zatočenički logor kojim je upravljala vojska i lokalna milicija
u Sušici. Bio je to glavni zatočenički objekat na području
Vlasenice, smješten otprilike jedan kilometar od Vlasenice.
Od početka juna 1992. godine sve do 30. septembra 1992. godine,
Dragan Nikolić je bio komandant u logoru Sušica.
Zatočenički logor sastojao se od dvije glavne zgrade i jedne
manje kuće. Zatočenici su bili smješteni u hangaru koji
je bio približnih dimenzija 50 sa 30 metara. U periodu od kraja maja
do oktobra 1992. godine sveukupno je čak 8.000 Muslimana civila i
drugih nesrba iz Vlasenice i okolnih sela na neko vrijeme bilo zatočeno
u hangaru logora Sušica. Odjednom je u hangaru obično bilo od
300 do 500 osoba. Zgrada je bila prenatrpana ljudima, a životni uslovi
bili su za svaku osudu.
U logoru Sušica bili su zatočeni muškarci, žene i
djeca, pa čak i cijele porodice. Žene i djeca - a neka su djeca
imala samo osam godina - obično su boravili u zatočeništvu
kraće vrijeme da bi potom bili prisilno premješteni na obližnja
muslimanska područja.
Mnoge su zatočenice bile izložene seksualnom zlostavljanju,
koje je uključivalo i silovanje. Logorski stražari ili drugi
muškarci kojima je bio dozvoljen ulazak u logor često su noću
izvodili žene iz hangara. Žene su se često vraćale
traumatizovane i van sebe.
U septembru 1992. u Vlasenici više nije bilo praktično nijednog
Muslimana ni drugih nesrba.
Pretresno vijeće podsjeća da je optuženi priznao istinitost
svake pojedine činjenice sadržane u Trećoj izmijenjenoj
optužnici koja čini činjenični osnov Sporazuma o izjašnjavanju
o krivici. Pretresno vijeće takođe podsjeća da je obavezno
slijediti ocjenu sadržanu u Sporazumu o izjašnjavanju o krivici
i činjenični osnov na kojem se taj Sporazum temelji, a u ovom
slučaju, to je Treća izmijenjena optužnica.
U pogledu ubistva, Dragan Nikolić je priznao svoju individualnu
krivičnu odgovornost za ubistvo devet ljudskih bića: Durme Handžića;
Asima Zildžića; Rašida Ferhatbegovića; Muharema Kolarevića;
Dževada Sarića; Ismeta Zekića; Ismeta Dedića; Mevludina
Hatunića; i Galiba Musića.
U pogledu optužbe za pomaganje i podržavanje silovanja, od
početka juna do otprilike 15. septembra 1992. godine, Dragan Nikolić
je lično odvodio i na druge načine omogućavao odvođenje
zatočenica iz hangara, znajući pritom da se to čini u svrhu
silovanja i drugih oblika seksualnog zlostavljanja. Radnje seksualnog
nasilja vršili su logorski stražari, pripadnici specijalnih
snaga, lokalni vojnici i drugi muškarci.
Zatočenice su seksualno zlostavljane na raznim mjestima, kao što
su stražarska kuća, kuće u okolini logora, Hotel "Panorama",
vojni štab i mjesta kamo su te žene odvođene na prisilni
rad. Dragan Nikolić je dopuštao da se zatočenice, među
kojima je bilo i djevojaka i starijih žena, verbalno maltretiraju
ponižavajućim prijetnjama seksualnog sadržaja u prisustvu
drugih zatočenika u hangaru. Dragan Nikolić je omogućio
odvođenje zatočenica time što je dopuštao stražarima,
vojnicima i drugim muškarcima vi{ekratan pristup tim ženama
i na druge načine podsticao postupanje koje predstavlja seksualno
zlostavljanje.
U pogledu mučenja, Dragan Nikolić je priznao svoju individualnu
krivičnu odgovornost koja proizlazi iz njegovog krivičnog ponašanja
u radnjama mučenja pet ljudskih bića: Fikreta Arnauta, Seada
Ambeskovića, Hajrudina Osmanovića, Suada Mahmutovića i
Ređe Čakisića. Dragan Nikolić je priznao da je zatočenicima
koji su bili žrtve mučenja rekao nešto u smislu: "Šta?
Nisu te dovoljno tukli; da sam to bio ja, ne bi ti bio u stanju da hodaš.
Nisu oni tako dobro uvježbani da tuku ljude kao ja"
i
"Ne mogu da vjerujem kako ovakva životinja ne može
da umre, mora da ima dva srca."
U okviru progona, Dragan Nikolić je zatočenike podvrgavao nehumanim
životnim uslovima, uskraćujući im odgovarajuću ishranu,
vodu, zdravstvenu njegu, uslove za spavanje i obavljanje nužde. Zatočenici
su uslijed atmosfere terora i uslova u logoru pretrpjeli psihičku
i fizičku traumu.
Optuženi je vršio progon zatočenih Muslimana i drugih
nesrba time što je pomagao u njihovom prisilnom premještanju
iz vlaseničke opštine. Većina zatočenih žena
i djece prebačena je u Kladanj ili u Cersku, na teritoriju pod kontrolom
bosanskih Muslimana.
Pretresno vijeće će se sada pozabaviti pravnom normom u vezi
s izricanjem kazni. Potvrdno izjašnjavanje o krivici upućuje
na to da optuženi priznaje istinitost optužbi sadržanih
u optužnici i da prihvata odgovornost za svoja djela. Nema sumnje
da se na taj način daje doprinos procesu pomirenja. Potvrdnim izjašnjavanjem
o krivici žrtve su pošteđene ponovnog proživljavanja
onoga što su doživjele i otvaranja starih rana. Uzgredno se
time, premda to i nije neki značajniji olakšavajući faktor,
štede sredstva Međunarodnog suda.
Za razliku od čistog priznanja ili potvrdnog izjašnjenja o
krivici, sporazum o izjašnjavanju o krivici - koji ima svojih dobrih
strana kao poticaj da se krivica prizna - ima i dvije negativne popratne
pojave. Prvo, priznanje se odnosi samo na činjenice navedene u sporazumu
koje ne moraju uvijek biti odraz cjelokupnog dostupnog činjeničnog
i pravnog osnova. Drugo, moglo bi se pomisliti da je optuženi priznao
krivicu samo zbog principa "do ut des" (dajem da bi mi
ti dao). Zbog toga treba analizirati razlog zbog kojeg se neki optuženi
odlučio za potvrdno izjašnjavanje o krivici: jesu li optužbe
povučene, je li data neka preporuka za kaznu? Ni u kojem slučaju
činjenica da je sklopljen sporazum o izjašnjavanju o krivici
ne dopušta Pretresnom vijeću da se udalji od mandata ovog Međunarodnog
suda - a on je da se istina iznese na vidjelo i donese pravda narodima
bivše Jugoslavije. Premda sa sporazumima o izjašnjavanju o krivici
valja postupati s odgovarajućim oprezom, treba podsjetiti da ovaj
Međunarodni sud nije konačni arbitar historije. Za sudije koji
se koncentrišu na pitanja u srži nekog krivičnog predmeta
pred ovim Međunarodnim sudom, važno je da pravda bude ostvarena
i da se vidi da je pravda ostvarena.
Pretresno vijeće ističe da kod izricanja odgovarajuće
kazne u pojedinom predmetu raspon kazne ograničava individualna krivica
optuženog. Drugi ciljevi i funkcije kojima kazna služi mogu
tek uticati na taj raspon definisan individualnom krivicom.
Pretresno vijeće smatra da su temeljni principi koje treba uzeti
u obzir prilikom izricanja kazne odvraćanje i retribucija. U borbi
protiv teških krivičnih djela na međunarodnom nivou, opšte
odvraćanje odnosi se na pokušaj da se integrišu ili reintegrišu
oni koji misle da su van dosega međunarodnog krivičnog prava.
Takve osobe moraju postati svjesne toga da moraju poštovati temeljne
globalne norme materijalnog krivičnog prava ili će u suprotnom
biti suočene ne samo s krivičnim gonjenjem, već i sa sankcijama
koje izriču međunarodni sudovi.
Po mišljenju ovog Pretresnog vijeća, retribuciju ne
treba shvaćati kao ispunjenje želje za osvetom, već jedino
kao primjereni izraz zgražanja međunarodne zajednice nad tim
zločinima.
Još jedna glavna svrha kazne izrečene od strane nekog međunarodnog
suda jeste da utiče na pravnu osviještenost optuženog,
žrtava, svjedoka i opšte javnosti kako bi ih se uvjerilo da
se pravni sistem sprovodi i primjenjuje. Pored toga, svrha procesa izricanja
kazne jeste da se prenese poruka da se svi moraju povinovati opšte
prihvaćenim zakonima i pravilima. "Sve su osobe jednake pred
sudovima i tribunalima." Ovo temeljno pravilo potiče proces
kojim u svijesti zakonodavaca i opšte javnosti dolazi do usvajanja
tih zakona i pravila.
Kada je riječ o primjenjivom rasponu kazne, odbrana u ovom predmetu
postavlja pitanje primjenjivosti principa lex mitior. Pretresno
vijeće primjećuje da bi se raspon kazne, da je princip les
mitior primjenjiv u ovom predmetu, sveo na određeni broj godina
zatvora, a ne na zatvor do kraja osuđenikovog života.
Pretresno vijeće podsjeća da je princip lex mitior ugrađen,
između ostalog, i u treću rečenicu stava 1 člana 15
Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koja
glasi:
Ako poslije izvršenja ovog krivičnog djela zakon predviđa
lakšu kaznu, krivac treba da se koristi time.
Međutim, Pretresno vijeće smatra da ta obaveza ne postoji u
slučajevima u kojima je krivično djelo počinjeno u pravnom
sistemu koji nije onaj u kojem počinilac prima kaznu. U slučaju
usporedne nadležnosti, međunarodno pravo generalno ne obavezuje
nijednu državu da primijeni raspon kazne odnosno pravne odredbe o
izricanju kazni one države u kojoj je počinjeno predmetno krivično
djelo. Pretresno vijeće stoga zaključuje da nije obavezno primijeniti
blaže sankcije predviđene zakonom Republike Srpske, jednog od
entiteta u Bosni i Hercegovini. Prema Statutu, Vijeće jedino treba
da ih uzme u obzir.
Pored analize raspona kazni za krivična djela za koja se optuženi
izjasnio krivim, a koji se primjenjuju u državama s područja
bivše Jugoslavije, i prakse izricanja kazni za ta krivična djela,
u Izvještaju profesora dr. Siebera razmatraju se odgovarajući
rasponi kazni u pravnim sistemima 23 države širom svijeta. Taj
pregled pokazuje da u većini tih zemalja jedno jedino djelo ubistva
počinjeno neprekidnim premlaćivanjem i motivisano etničkim
predrasudama biva kažnjeno doživotnim zatvorom, pa čak
i smrtnom kaznom, kao fakultativnom ili obligatornom sankcijom. Savjet
bezbjednosti se očito oslanjao na to kada je predvidio kaznu zatvora
kao jedinu sankciju bez ikakvog ograničenja i kada je ovom Međunarodnom
sudu dao primat i u odnosu na izricanje kazni.
Pretresno vijeće će sada razmotriti težinu krivičnih
djela i otežavajuće okolnosti.
Pretresno vijeće zaključuje da činjenica da je Dragan
Nikolić zloupotrijebio svoj položaj komandanta predstavlja značajan
otežavajući faktor. Zlostavljao je zatočenike koji su bili
posebno ranjivi, koji su živjeli ili umirali od ruke Dragana Nikolića,
prepušteni njegovom hiru ili volji.
Nadalje, trenutne i dugoročne posljedice uslova koji su vladali
u logoru Sušica dodatno otežavaju zločine optuženog.
U logoru nije prošao nijedan dan i nijedna noć a da Dragan Nikolić
i drugi nisu činili barbarska djela. Optuženi je surovo i sadistički
tukao zatočenike. Udarao bi ih nogama i pesnicama, a predmeti kao
što su željezne šipke, drške od sjekire, kundaci puške,
metalni "bokseri", metalne cijevi, pendreci, gumene cijevi punjene
olovom, komadi drveta i drvene palice, služili su mu za premlaćivanje
zatočenika. Jedan od aspekata tih djela koji najviše ledi krv
u žilama jeste to da je u tom krivičnom ponašanju uživao.
Optuženi je lično odvodio žene svih životnih dobi
iz hangara i predavao ih u ruke muškaraca za koje je znao da će
ih seksualno zlostavljati ili silovati, da bi ih zatim vraćao u hangar.
Žene su zbog toga cijeli dan proživljavale agoniju znajući
kakva će ih sudbina zadesiti s dolaskom noći.
Posljedice logora Sušica nisu nestale odlaskom zatočenika iz
logora. Svjedoci su u svojim iskazima posvjedočili da i dan danas
trpe psihičke posljedice koje proizlaze iz njihovih sjećanja.
Nadalje, broj žrtava predstavlja ozbiljan otežavajući
faktor.
Zaključno, Pretresno vijeće prihvata sljedeće faktore
kao posebno otežavajuće:
(i) Djela optuženog bila su strahovito surova i relativno dugog
trajanja. Ne radi se o izoliranim postupcima, već o ispoljavanju
sistematskog sadizma.
(ii) Optuženi je ignorisao vlastitog brata koji ga je preklinjao
da prestane. Reklo bi se da je on uživao u svojim kriminalnim djelima.
(iii) Optuženi je zloupotrijebio svoju moć. Naročito
u odnosu na zatočenice koje je podvrgavao ponižavajućim
uslovima u kojima su bile izložene emotivnim, verbalnim i fizičkim
napadima, prisiljene da ispunjavaju lične hirove optuženog,
između ostalog i to da mu peru noge i mažu ih kremom radi
njegovog ličnog osvježenja i da budu prisiljene obaviti nuždu
pred svima prisutnima u hangaru.
(iv) Zbog teškog i posebno nemoralnog karaktera premlaćivanja
Pretresno vijeće smatra da ponašanje koje se tereti kao mučenje
pripada najvišem nivou mučenja, koji ima sva svojstva de
facto pokušaja ubistva.
(v) Sa zatočenicima se postupalo više kao s robovima nego
logorašima pod nadzorom optuženog.
(vi) Najzad, treba uzeti u obzir veliki broj žrtava u logoru Sušica
i mnoštvo počinjenih krivičnih djela.
Zaključno, ako uzme u obzir samo težinu zločina
i sve prihvaćene otežavajuće okolnosti, Pretresno vijeće
zaključuje da se ne bi mogla izreći nijedna druga kazna osim
kazne zatvora u trajanju do kraja optuženikovog života. Međutim,
postoje i olakšavajuće okolnosti koje će Pretresno vijeće
sada razmotriti.
Pretresno vijeće će se usredotočiti na četiri posebno
važna faktora, a to su (i) sporazum o izjašnjavanju o krivici
i potvrdno izjašnjavanje o krivici, (ii) kajanje, (iii) proces pomirenja
i (iv) znatna saradnja s tužiocem.
Kako bi ocijenilo olakšavajući efekat potvrdnog izjašnjavanja
o krivici, Pretresno vijeće je razmotrilo izvještaje pojedinih
zemalja koje je podnio Institut Max Planck i jurisprudenciju međunarodnih
sudova. Zaključno, Pretresno vijeće prihvata da se potvrdno
izjašnjavanje o krivici treba uzeti u obzir kao olakšavajuća
okolnost budući da odražava optuženikovo prihvatanje odgovornosti
za krivična djela koja je počinio. Pretresno vijeće primjećuje
da u većini analiziranih državnih pravnih sistema potvrdno izjašnjavanje
o krivici ili priznanje ublažuje kaznu.
Pretresno vijeće zaključuje da su razlozi zbog kojih potvrdno
izjašnjavanje o krivici pred ovim Međunarodnim sudom predstavlja
olakšavajući faktor, između ostalog, i to što optuženi
time doprinosi postupku utvrđivanja istine o sukobu u bivšoj
Jugoslaviji, a što pomaže u jačanju procesa pomirenja u
sukobom zahvaćenim sredinama. Pretresno vijeće podsjeća
da Međunarodni sud, koji postupa u skladu s Glavom VII Povelje Ujedinjenih
nacija, ima zadatak da doprinese ponovnoj uspostavi i očuvanju mira
i sigurnosti u bivšoj Jugoslaviji, a jedan od preduslova za to jeste
da se što više približi istini i pravdi.
Pretresno vijeće prihvata da je tokom pretresa pred izricanje kazne
pokazano kajanje. U tom pogledu Pretresno vijeće podsjeća
da je optuženi u svojoj završnoj izjavi rekao da osjeća
iskreni stid i sramotu.
Pretresno vijeće takođe prihvata da je tužilac uvjeren
da je saradnja optuženog s tužiocem bila znatna. Pretresno
vijeće smatra da se radi o faktoru koji ima određenu važnost
u smislu ublažavanja kazne, naročito zbog toga što su se
po prvi puta pred ovim Međunarodnim sudom čule informacije o
logoru Sušica i o opštini Vlasenica. Optuženi je na taj
način pridonio ostvarenju misije ovog Međunarodnog suda u smislu
utvrđivanja istine i činjenica.
Uzimajući u obzir sve pomenute olakšavajuće okolnosti
zajedno, Pretresno vijeće je uvjereno da one opravdavaju znatno smanjenje
kazne.
Pretresno vijeće će se sada pozabaviti konkretnim odmjeravanjem
kazne.
Tužilac je predložio kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina.
Međutim, u Pravilniku izričito stoji da Pretresno vijeće
nije obavezno slijediti preporučenu kaznu naznačenu u sporazumu
o izjašnjavanju o krivici. Odmjeravajući težinu krivičnih
djela i otežavajuće faktore nasuprot olakšavajućim
faktorima, uzimajući pritom u obzir pomenute ciljeve izricanja kazne,
Pretresno vijeće ne može slijediti preporuku koju je
dao tužilac. Zbog surovosti, broja počinjenih zločina i
namjere s kojom su počinjeni - radi ponižavanja i degradiranja,
izreći kaznu kao u preporuci bilo bi nepravično. Pretresno vijeće
smatra da je ne samo razumno i odgovorno, već i nužno u interesu
žrtava, njihove rodbine i međunarodne zajednice, da se izrekne
veća kazna od one koju su preporučile strane u postupku.
Pretresno vijeće je svjesno toga da bi, iz perspektive ljudskih
prava, svaki optuženi, nakon što odsluži nužni dio
svoje kazne, trebao dobiti šansu da bude ponovno integrisan u društvo
ako više ne predstavlja opasnost po društvo i ako ne postoji
rizik da će ponovo počiniti krivična djela. Međutim,
prije puštanja na slobodu i reintegracije, mora se odslužiti
barem ona kazna zatvora koju je predložio tužilac. Zaključno,
Pretresno vijeće smatra da je kazna izrečena u Dispozitivu koji
slijedi adekvatna i proporcionalna.
DISPOZITIV
Mi, sudije Međunarodnog suda za krivično gonjenje lica odgovornih
za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena
na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine, osnovanog Rezolucijom
br. 827 Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija od 25. maja 1993. godine,
koje je izabrala Generalna skupština i dala nam u mandat da sudimo
u postupku protiv vas, gospodine Dragane Nikoliću, i da izreknemo
primjerenu kaznu,
SASLUŠAVŠI vaše potvrdno izjašnjavanje o krivici
i
PROGLASIVŠI VAS KRIVIM za zločine navedene u tačkama
od 1 do 4 Treće izmijenjene optužnice,
OVIME DONOSIMO JEDINSTVENU OSUĐUJUĆU PRESUDU protiv
vas, g. Dragane Nikoliću, za
tačku 1: progone, zločin protiv čovječnosti,
koja obuhvata
tačku 2: ubistvo, zločin protiv čovječnosti,
tačku 3: silovanje, zločin protiv čovječnosti,
i
tačku 4: mučenje, zločin protiv čovječnosti.
IZRIČEMO VAM KAZNU, g. Dragane Nikoliću, od 23 godina zatvora
i
IZJAVLJUJEMO da imate pravo da vam se u trajanje kazne uračuna
period od 3 godine, 7 mjeseci i 29 dana, izračunat od dana kada ste
lišeni slobode, a to je dvadeseti april 2000. godine, do dana donošenja
ove Presude o kazni, u što se ubrajaju svi dodatni dani koje biste
još mogli provesti u pritvoru u očekivanju odluke po eventualnoj
uloženoj žalbi.
Na osnovu pravila 103 (C) Pravilnika, ostaćete u pritvoru Međunarodnog
suda dok se ne privede kraju organizovanje vašeg prelaska u državu
u kojoj ćete služiti ovu kaznu.
|
