|
Hag, 27. februar 2003.
CC/P.I.S./734-t
TUŽILAC PROTIV BILJANE PLAVŠIĆ:
PRETRESNO VIJEĆE OSUĐUJE OPTUŽENU NA 11 GODINA
ZATVORA I ISTIČE DA "NIJEDNA KAZNA KOJU VIJEĆE MOŽE
IZREĆI NE MOŽE U CIJELOSTI IZRAZITI UŽAS SVEGA ŠTO SE DOGODILO, NITI
STRAVIČNE POSLJEDICE ZA HILJADE ŽRTAVA."
Biljana Plavšić je učestvovala u "najtežem zločinu,
uključujući kampanju razdvajanja etničkih grupa u kojoj
su hiljade ljudi ubijeni, a hiljade protjerani, u izuzetno surovim okolnostima"
"Njeno priznanje krivice (zajedno sa kajanjem i pomirenjem),
dobrovoljna predaja, njeni postupci nakon sukoba i njena životna dob
značajne su olakšavajuće okolnosti"
Njeno priznanje krivice i prihvatanje odgovornosti "treba
da doprinese pomirenju u Bosni i Hercegovini i u cijelom regionu"
U prilogu se nalazi tekst sažetka presude o kazni koju je u četvrtak,
27. februara 2003., izreklo Pretresno vijeće III u sastavu: sudija
May (predsjedavajući), sudija Robinson i sudija Kwon. Predsjedavajući
sudija je pročitao ovaj tekst. On nije dio presude.
1. Uvod
Na sjednici održanoj 2. oktobra 2002. optužena se izjasnila krivom po
tački 3 Optužnice za progone, zločin protiv čovječnosti.
Optužena se izjasnila krivom u skladu sa sporazumom o potvrdnom izjašnjavanju
o krivici koji je sklopljen između strana u postupku. Prema tom sporazumu,
tužilac se saglasio s tim da predloži odbacivanje preostalih tačaka
optužnice ako se optužena izjasni krivom, pa su te tačke potom i
odbačene. Uz sporazum o potvrdnom izjašnjavanju o krivici podnesene
su i pismene Činjenične osnove zločina i učešća
gospođe Plavšić.
Rasprava pred odmjeravanje kazne održana je od 16. do 18. decembra 2002.
Nakon toga se Pretresno vijeće povuklo na vijećanje o kazni.
2. Činjenice
Činjenice jesu kako slijedi. U tački 3, po kojoj se optužena
izjasnila krivom, navodi se da je optužena u periodu od 1. jula 1991.
do 30. decembra 1992., djelujući kao pojedinac i u dogovoru s drugima
u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, planirala, podsticala,
naredila i pomagala i podržavala progone bosanskih Muslimana, bosanskih
Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u 37 opština u Bosni i Hercegovini.
Gospođa Plavšić danas ima 72 godine: rođena je 7. jula
1930. godine u Tuzli, u Bosni i Hercegovini. Imala je istaknutu akademsku
karijeru kao profesor i dekan Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta
u Sarajevu. Politikom se nije bavila, sve dok u julu 1990. nije pristupila
Srpskoj demokratskoj stranci. Vrlo je brzo, međutim, postala istaknut
član te stranke i 11. novembra 1990. izabrana je za srpskog predstavnika
u Predsjedništvu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, i
na toj funkciji ostala do decembra 1992. Optužena je učestvovala
i u radu Predsjedništva Srpske Republike Bosne i Hercegovine, a potom
je postala član kolektivnog i proširenog Predsjedništva Republike
Srpske.
U Činjeničnim osnovama se u odnosu na pojedinačne
uloge učesnika u ovom krivičnom djelu navodi da su u planiranju
i provođenju progona učestvovali brojni pojedinci. Među
tim pojedincima postojale su razlike kako u njihovoj spoznaji detalja
tog cilja, tako i u učešću u njegovom provođenju. Gospođa
Plavšić je prihvatila i podržala taj cilj i doprinijela njegovom
ostvarenju, ali nije učestvovala u smišljanju i planiranju tog cilja
i imala je manje značajnu ulogu u njegovom provođenju u odnosu
na druge.
Optužena je taj cilj podržavala na razne načine, time što je:
bila jedan od dva predsjednika i na taj način je podržavala i
održavala organe državne vlasti i vojne organe na lokalnom i državnom
nivou kroz koje je ostvarivan cilj;
poticala je učešće u ostvarivanju tog cilja svojim javnim
izjavama o tome kako je primjena sile opravdana budući da Srbi
imaju pravo na određene teritorije u BiH i zato što treba da se
plaše genocida koji bi bosanski Muslimani i bosanski Hrvati izvršili
nad njima;
pozivala je i poticala paravojne snage iz Srbije da pomognu snagama
bosanskih Srba u razdvajanju etničkih grupa upotrebom sile.
Snage bosanskih Srba, koje su sarađivale sa JNA, MUP-om Srbije i
paravojnim jedinicama radi ostvarenja cilja razdvajanja etničkih
grupa upotrebom sile, počinile su progone u kampanji koja je obuhvatala:
ubijanje tokom napada na gradove i sela;
okrutno i nečovječno postupanje tokom i nakon tih napada;
prisilno premještanje i deportaciju; protipravno zatočenje i
lišavanje života, prisilni rad i korištenje živih štitova;
okrutno i nečovječno postupanje i nečovječne uslove
u objektima za zatočenje;
uništavanje vjerskih objekata i kulturnih spomenika; i
pljačkanje i bezobzirno razaranje.
Vođstvo bosanskih Srba, uključujući gospođu Plavšić,
ignorisalo je navode o zločinima koje su počinile njihove snage.
Gospođa Plavšić se nije obazirala na informacije o rasprostranjenom
etničkom čišćenju i javno ga je obrazlagala i opravdavala.
Ona je bila upoznata s tim da ključni čelnici Srpske Republike
Bosne i Hercegovine ignorišu te zločine uprkos tome što imaju ovlasti
da ih spriječe i kazne.
3. Faktori za odmjeravanje kazne
a) Težina zločina
Pretresno vijeće prvo razmatra težinu krivičnog djela, imajući
u vidu da to zahtijeva razmatranje konkretnih okolnosti ovog predmeta,
kao i vida i stepena učešća optužene u zločinu.
Optužba je navela da je kampanja u kojoj je optužena učestvovala
provođena na širokoj osnovi i na velikoj teritoriji, te da su stotine
i hiljade ljudi protjerane, a mnogi su ubijeni: kampanja je provođena
na posebno surov i okrutan način, koji uključuje mučenje
i seksualno zlostavljanje.
Pretresno vijeće se slaže s tim da se radi o krivičnom djelu
najveće težine, pošto se radi o kampanji razdvajanja etničkih
grupa u kojoj su hiljade ljudi izgubile život, a hiljade ljudi bile
su protjerane u izuzetno surovim okolnostima. Težina ovog djela ogleda
se:
u masovnosti i širini progona;
broju ubijenih, deportovanih i prisilno protjeranih;
krajnje nečovječnom postupanju prema zatočenicima;
i
obimnosti bezobzirnog razaranja imovine i vjerskih objekata.
b) Otežavajuće okolnosti
Slijedi razmatranje otežavajućih okolnosti, kojih je optužba navela
tri:
rukovodeći položaj optužene;
ranjivost žrtava; i
izopačenost zločina nad žrtvama.
Pretresno vijeće prihvata da je rukovodeći položaj optužene
otežavajuća okolnost u ovom predmetu. Optužena nije bila u redovima
najvišeg rukovodstva - na tom nivou su bili drugi. Nije ona bila začetnik
plana koji je doveo do tog zločina, i u njegovom provođenju
ona je imala manju ulogu od drugih. Međutim, gospođa Plavšić
je tokom kampanje bila član Predsjedništva, najvišeg tijela civilne
vlasti, i svojim učešćem u radu Predsjedništva i izjavama koje
je davala poticala je i podržavala tu kampanju.
Premda Pretresno vijeće prihvata da i drugi faktori koje je naveo
tužilac mogu da predstavljaju otežavajuće okolnosti, ono ipak smatra
da su u ovom predmetu ti faktori obuhvaćeni ukupnom težinom krivičnog
djela. S tim u skladu, Pretresno vijeće ih neće posebno razmatrati
kao otežavajuće okolnosti.
Optužba je navela da je rukovodeća uloga u takvoj kampanji nesumnjivo
krivično djelo kojem odgovara kazna doživotnog zatvora, te je na
raspravi o kazni tužilac rekao da bi, da se optužena nije izjasnila krivom,
primjerena kazna bio doživotni zatvor.
Pretresno vijeće, dakle, mora da utvrdi kakva bi kazna bila primjerena
za optuženu koja je bila na opisanom visokom rukovodećem položaju
i učestvovala u krajnje teškim zločinima. Pretresno vijeće
ne može da prihvati tvrdnju optužbe da bi, bez potvrdnog izjašnjavanja
o krivici, primjerena bila najteža kazna koju ovaj Međunarodni sud
može izreći. S druge strane, Pretresno vijeće prihvata da neumjesna
blagost u izricanju kazne ne bi bila pravedna i da je potrebno izreći
kaznu zatvora značajnog trajanja.
c) Olakšavajuće okolnosti
Prelazeći sada na olakšavajuće okolnosti, vidjet ćemo
da su one u ovom slučaju znatne. I sama optužba priznaje da je gospođa
Plavšić učinila gestu bez presedana ne bi li ublažila posljedice
zločina protiv čovječnosti za koji je odgovorna. Strane
su kao relevantne olakšavajuće okolnosti navele sljedeće:
potvrdno izjašnjenje o krivici i prihvatanje odgovornosti;
kajanje;
dobrovoljna predaja;
ponašanje nakon sukoba;
raniji dobar karakter; i
životna dob.
Nije bilo osporavano da su ove okolnosti, zajedno sa pomirenjem, relevantne
olakšavajuće okolnosti koje Pretresno vijeće treba da uzme u
obzir. Prije toga, potrebno je razmotriti šta o olakšavajućim okolnostima
kaže mjerodavno pravo.
Značajna saradnja optuženog sa tužiocem jedina je olakšavajuća
okolnost koja se izričito navodi u Pravilniku. Da li je saradnja
optužene osobe bila značajna, ocjenjuje se na osnovu kvantiteta i
kvaliteta informacija koje ta osoba daje.
Međutim, optužba u ovom slučaju kategorično tvrdi da takve
saradnje nije bilo. Odbrana, naprotiv, tvrdi da optužena značajno
sarađuje samim tim što se izjasnila krivom.
Kako je već rečeno, saradnja sa tužiocem jeste olakšavajuća
okolnost, ali to ne znači da njen izostanak predstavlja otežavajuću
okolnost. Dakle, nepristajanje optuženog da svjedoči nije faktor
koji treba da se uzme u obzir pri odlučivanju o kazni.
Pretresno vijeće može uzeti u obzir i sve druge faktore koje smatra
olakšavajućima.
Pozabavimo se prvo potvrdnim izjašnjenjem o krivici, kajanjem i pomirenjem.
Optužena se izjasnila krivom prije početka suđenja, i to treba
smatrati faktorom za ublažavanje kazne.
Izjavu optužene na raspravi o kazni, kao i ono što je ona kazala u svojoj
ranijoj izjavi u prilog zahtjevu za promjenu izjašnjenja o krivici, Vijeće
prihvata kao izraz kajanja, koji treba uzeti u obzir kao jednu od olakšavajućih
okolnosti u vezi sa potvrdnim izjašnjenjem o krivici. Može se zaista reći
da je gospođa Plavšić pokazala da se kaje već time što
se izjasnila krivom.
Ovo, uz značajnu uštedu vremena i sredstava međunarodne zajednice
ostvarenu njenim prihvatanjem krivice prije suđenja, osnov je da
se optuženoj snizi kazna kakva bi inače bila odgovarajuća. Međutim,
postoji još jedna značajna okolnost koju treba razmotriti - značaj
potvrdnog izjašnjavanja o krivici optužene za utvrđivanje istine
o zločinima i postizanje pomirenja u bivšoj Jugoslaviji.
Ova misao se prvi put pojavila u izjavi gospođe Plavšić u prilog
zahtjevu za promjenu izjašnjenja o krivici, u kojoj je ona kazala da je
priznanje zločina počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini
neophodan korak prema miru i pomirenju, i izrazila svoju nadu da će
njeno prihvatanje odgovornosti pomoći njenom narodu da se pomiri
sa svojim susjedima. Svoju izjavu je završila rekavši da je za bilo kakvo
pomirenje i trajan mir u Bosni i Hercegovini potrebno da "teška kršenja
humanitarnog prava tokom rata priznaju oni koji su za njih odgovorni,
bez obzira na nacionalnu pripadnost. Takvo priznanje je prvi bitan korak
na tom putu."
Pretresno vijeće prihvata da su priznanje i potpuno razotkrivanje
teških zločina veoma važni za utvrđivanje istine u vezi sa tim
zločinima. To će, uz prihvatanje odgovornosti za počinjena
zla, pospješiti pomirenje. S tim u vezi, Pretresno vijeće konstatuje
da potvrdno izjašnjavanje o krivici gospođe Plavšić i prihvatanje
svoje krivice, naročito u svjetlu njenog nekadašnjeg položaja, treba
da pomogne pomirenju u Bosni i Hercegovini, kao i u cijelom tom regionu.
Shodno tome, Pretresno vijeće pridaje značajnu težinu činjenici
da se optužena izjasnila krivom, kajanju koje je pritom izrazila, i stoga
pozitivnom uticaju na pomirenje.
Nadalje, Pretresno vijeće prihvata i dobrovoljnu predaju optužene
kao olakšavajuću okolnost za odmjeravanje kazne.
Razmotrimo sada ponašanje optužene nakon sukoba. Tužilac se saglasio
s tim da je gospođa Biljana Plavšić kao predsjednica Republike
Srpske iskazala znatnu podršku Daytonskom sporazumu nakon prestanka neprijateljstava
u Bosni i Hercegovini. Saglasio se i s tim da je optužena, u istom svojstvu,
pokušala da smijeni sa dužnosti funkcionere koji su taj proces opstruirali
i da je znatno doprinijela napretku daytonskog mirovnog procesa u teškim
okolnostima, iskazavši pritom svoju hrabrost.
Svjedočanstva o ponašanju optužene nakon sukoba čuli smo na
raspravi o kazni. Tako je dr. Madeleine Albright optuženu opisala kao
nosioca i jamca sprovođenja Daytonskog sporazuma u Republici Srpskoj:
Ona se za to zalagala u vrijeme kada je to bilo veoma teško, kada je
bilo onih koji su htjeli da Daytonski sporazumi propadnu.
Gospodin Robert Frowick je rekao da smatra da se optužena borila protiv
korupcije i nepravde, i zauzimala se za borbu protiv kriminala u Republici
Srpskoj.
Slično tome, Carl Bildt je opisivao hrabrost optužene u zalaganju
za ostvarenje mira, nazvavši je čvrstom pobornicom ustavnosti koja
je time preuzela veliki lični rizik.
Činjenica da su svi ti svjedoci velikog međunarodnog ugleda
istupili i dali takve iskaze, mnogo dodaje na težini njenom izjašnjenju
o krivici, u smislu ublažavanja kazne. Pretresno vijeće se uvjerilo
da je gospođa Plavšić odigrala bitnu ulogu u prihvatanju i sprovođenju
Daytonskog sporazuma. Time je dala znatan doprinos miru u regionu, i opravdano
se može pozivati na to kao na faktor za ublažavanje kazne. Pretresno vijeće
ovome pridaje značajnu težinu.
Razmotrimo sada životnu dob optužene. Pretresno vijeće odbacuje
argument odbrane da je svaka kazna iznad 8,2 godine ravna doživotnom zatvoru
i da bi bila nehumana ili ponižavajuća. Ni u Statutu ni u međunarodnom
humanitarnom pravu nema zabrane da se osuđeniku poodmakle dobi izrekne
kazna (pa i doživotna). Evropski sud za ljudska prava smatra da se, u
određenim okolnostima, ako se osoba starije dobi drži u zatvoru na
duži period, postavlja pitanje zabrane nehumanog i ponižavajućeg
postupanja. Takvo postupanje mora biti određene minimalne težine
da bi se primjenjivao član 3 Evropske konvencije o ljudskim pravima.
Međutim, pritom treba voditi računa o konkretnim okolnostima
svakog pojedinog slučaja. U ovom slučaju, Pretresno vijeće
ne nalazi okolnosti koje bi bile relevantne: dokumentacija o zdravstvenom
stanju optužene ne ukazuje na to da ona ima bilo kakvo oboljenje zbog
kojeg joj se ne bi mogla izreći kazna zatvora.
Odbrana nije uvjerila Pretresno vijeće da je proračun očekivanog
životnog vijeka optužene ključni faktor u odmjeravanju kazne. Pretresno
vijeće ipak smatra da treba uzeti u obzir životnu dob optužene, iz
dva razloga: Prvo, zbog slabljenja fizičkog zdravlja u starijoj dobi,
izdržavanje iste kazne teže je za stariju nego za mlađu osobu. Drugo,
optuženoj osobi poodmakle dobi možda ne preostaje mnogo kvalitetnog života
nakon puštanja na slobodu.
Pretresno vijeće se opredijelilo za to da odmjeri kaznu koja odgovara
težini krivičnog djela, uzimajući u obzir životnu dob i lične
prilike optužene. Iz tih razloga, Pretresno vijeće smatra da poodmakla
dob optužene jeste faktor za ublažavanje kazne, uzimajući pritom
u obzir njenu medicinsku dokumentaciju.
Shodno tome, Pretresno vijeće konstatuje da sljedeće okolnosti
predstavljaju relevantne i znatne olakšavajuće faktore u ovom slučaju:
potvrdno izjašnjenje o krivici (zajedno sa kajanjem i pomirenjem);
dobrovoljna predaja Sudu;
ponašanje nakon sukoba; i
životna dob.
Pretresno vijeće pridaje određenu težinu svim tim okolnostima.
Naročito veliku težinu Pretresno vijeće pripisuje potvrdnom
izjašnjavanju o krivici gospođe Plavšić i njenom ponašanju nakon
sukoba. Ove dvije okolnosti zajedno čine nezaobilazan skup olakšavajućih
okolnosti.
4. Zaključci
U svojoj završnoj riječi, tužilac je iznio tvrdnju da je zadatak
Pretresnog vijeća da odmjeri kaznu koja će odgovarati postupcima
optužene, ne samo prema neposrednim žrtvama nego i prema čovječanstvu
u cjelini, u kampanji progona koja je uništila bezbrojne živote i kolektive.
Prihvatajući da razmjeri tih zločina potvrđuju tvrdnje
tužioca, Pretresno vijeće ne zanemaruje ni činjenicu da se ti
zločini nisu desili nekoj bezimenoj grupi nego konkretnim muškarcima,
ženama i djeci, koji su bili zlostavljani, silovani, mučeni i ubijani.
Zbog toga, kao i zbog činjenice da su ti užasavajući postupci
ponovljeni tako mnogo puta, treba izreći značajno dugu kaznu
zatvora. Pretresno vijeće je već konstatovalo da se radi o krajnje
teškom zločinu. Od toga se i polazi u odmjeravanju kazne.
Štaviše, ovo teško krivično djelo po mišljenju Pretresnog vijeća
još više dobiva na težini zbog rukovodećeg položaja optužene. Umjesto
da općenito spriječi ili ublažava posljedice zločina, ona
je ohrabrivala i podržavala one koji su za njih odgovorni. Kazna mora
odražavati i taj faktor.
Tužilac tvrdi da je kazna primjerena u ovom slučaju zatvor u trajanju
od najmanje 15, a najviše 25 godina.
Pretresno vijeće smatra da tužilac u svojim argumentima u vezi sa
kaznom nije pridao dovoljnu težinu dobi optužene i značajnim olakšavajućim
okolnostima u vezi sa njenim potvrdnim izjašnjenjem o krivici i ponašanjem
nakon sukoba.
Odbrana, sa druge strane, nije iznijela nikakvu preporuku o tome koja
bi kazna bila odgovarajuća, nego smatra da bi, budući da je
očekivani životni vijek optužene osam godina, svaka kazna veća
od toga bila ravna doživotnom zatvoru i stoga neprimjerena. Pretresno
vijeće je već izjavilo da je pozivanje na očekivani životni
vijek irelevantno. Pored toga smatra da kazna od osam godina zatvora ne
bi odgovarala težini ovog krivičnog djela.
Pretresno vijeće ima zadatak da izrekne kaznu 72-godišnjoj bivšoj
predsjednici za njeno učešće u zločinu najveće težine.
Sa druge strane, Vijeće nalazi vrlo značajne olakšavajuće
okolnosti, naročito njeno potvrdno izjašnjavanje o krivici i ponašanje
nakon sukoba. Ipak, neopravdana blagost bila bi neumjesna. Nijedna kazna
koju Vijeće može izreći ne može u cijelosti izraziti užas svega
što se dogodilo, niti stravične posljedice za hiljade žrtava.
Biljana Plavšić, pridavši dužnu težinu iznesenim faktorima,
Pretresno vijeće vas osuđuje na kaznu od 11 godina zatvora.
U Pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija do danas ste proveli ukupno
245 dana. Vaše je pravo da vam se to vrijeme uračuna u izdržavanje
kazne.
*****
|
