|
Den Haag, 11. prosinca 2002.
JL/P.I.S./715-t
TUŽITELJ PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA I MOMIRA
TALIĆA
PREDMET "RANDAL"
ŽALBENO VIJEĆE DEFINIRALO PRAVNI KRITERIJ ZA IZDAVANJE
SUBPOENE RATNIM DOPISNICIMA ZA SVJEDOČENJE PRED MEĐUNARODNIM
SUDOM ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU
Poništena subpoena Jonathanu Randalu
U prilogu ćete naći sažetak odluke koju je danas
donijelo Žalbeno vijeće, u sastavu: sudac Claude Jorda (predsjedavajući),
sudac Mohamed Shahabuddeen, sudac Mehmet Güney, sudac Asoka da Zoysa Gunawardana
i sudac Theodor Meron. Sažetak je u sudnici pročitao predsjedavajući
sudac.
Žalbeno vijeće danas donosi Odluku u vezi s interlokutornom žalbom,
koju je u predmetu Brđanin/Talić podnio zastupnik gospodina
Jonathana Randala, novinara koji je više godina radio za dnevnik Washington
Post (dalje u tekstu: žalitelj).
Žalbeno vijeće naglašava da tekst koji će se pročitati
na ovom zasjedanju ne predstavlja mjerodavni tekst odluke. Mjerodavni
tekst podijelit će se na kraju ove sjednice.
Prije no što pročitam tekst odluke Žalbenog vijeća, podsjetit
ću u nekoliko riječi na kontekst predmeta i navesti ukratko
glavne faze postupka:
Ovaj predmet proizašao je iz jedne odluke koju je 29. januara 2002. godine
donijelo Raspravno vijeće II u predmetu Brđanin/Talić.
Tom odlukom je Raspravno vijeće, po zahtjevu optužbe i primjenom
pravila 54 Pravilnika o postupku i dokazima, izdalo povjerljivu subpoenu,
kojom se gosp. Randalu nalaže da se pojavi kao svjedok u postupku.
Gosp. Randal je svoje protivljenje u vezi sa subpoenom izrazio putem
pismene žalbe. Raspravno vijeće je potom saslušalo argumentaciju
gosp. Randala i optužbe u vezi sa zahtjevom kojim se traži povlačenje
subpoene. Dana 7. juna 2002. Raspravno vijeće je svojom "Odlukom
po zahtjevu da se poništi povjerljiva subpoena za svjedočenje" potvrdila
subpoenu izdanu gospodinu Randalu.
Nakon što je Raspravno vijeće izdalo potvrdu za ulaganje interlokutorne
žalbe gosp. Randala, on je svoju žalbu uložio 26. juna 2002. Dana 1. augusta
2002. Žalbeno vijeće je, primjenom pravila 74 i 107 Pravilnika, odobrilo
zahtjev 34 novinskih kompanija i udruženja novinara da se dozvoli podnošenje
podneska u svojstvu amici curiae u prilog žalbe. Podnesak je dostavljen
16. augusta 2002.
Slijedom zahtjeva gosp. Randala i amici curiae, Žalbeno vijeće
je 3. oktobra 2002. saslušalo usmenu argumentaciju strana i amici curiae.
Kakvu je odluku donijelo Raspravno vijeće na koju je gosp.
Randal uložio žalbu?
Kako bi potvrdilo valjanost subpoene, Raspravno vijeće je prihvatilo
da "novinari koji izvještavaju o zonama sukoba imaju presudnu ulogu u
upozoravanju međunarodne zajednice na strahote i stvarnu prirodu
sukoba", te da novinarima ne treba "bez potrebe upućivati subpoenu".
Međutim, budući da se zatraženo svjedočenje odnosi na već
objavljene informacije i identificirane izvore, Raspravno vijeće
je procijenilo da obvezati nekog novinara da svjedoči ne znači
nanijeti ozbiljnu štetu istraživanju i širenju informacija. Doista, Raspravno
vijeće je bilo mišljenja da objavljeni članak odgovara javnoj
izjavi njegovog autora, te da, nakon što je takva izjava predočena
kao dokaz pred nekim sudom i kada je njezina pouzdanost dovedena u pitanje,
autor bi, poput svih osoba koje se javno izražavaju, morao očekivati
da će biti pozvan da potvrdi točnost svojih riječi. Kako
bi utvrdilo da li je bilo umjesno naložiti jednom novinaru da svjedoči
o informacijama i izvorima koji su već postali javni, Raspravno vijeće
je zaključilo da je dovoljno uvjeriti se da je traženo svjedočenje
"pertinentno" za predmet.
Koji su glavni argumenti koje su strane iznijele pred Žalbenim
vijećem?
Gosp. Randal traži poništenje osporavane odluke i povlačenje
subpoene. On tvrdi da je u ovom slučaju Raspravno vijeće učinilo
dvije greške:
Prva greška: Raspravno vijeće je pogriješilo zato što
je novinarima odbilo priznati ograničenu povlasticu u pogledu
svjedočenja:
Žalitelj tvrdi da je takva povlastica opravdana, zato što se
njome štiti mogućnost novinara da provode svoja istraživanja
i da efikasno izvještavaju o događajima do kojih dolazi na
područjima na kojima su počinjeni ratni zločini.
Ako se novinarima ne odobri ograničena povlastica, oni se
osobno mogu naći u opasnosti, mogu izložiti svoje izvore
opasnosti i može im u budućnosti biti uskraćen pristup
važnim informacijama i izvorima. Žalitelj tvrdi da će to
dovesti do toga da će se novinari manje baviti međunarodnim
zločinima, što će pak dovesti do ometanja samog procesa
provođenja pravde na međunarodnom planu, kojem trebaju
služiti međunarodni krivični sudovi, kao što je ovaj
Sud. U prilog svojim tvrdnjama žalitelj navodi izjave dvojice
novinara, odnosno glavnog tajnika Međunarodnog udruženja
novinara i izdavača Washington Posta.
Druga greška: Tvrdi se da je Raspravno vijeće učinilo
grešku time što, na temelju činjenica u ovom predmetu, nije zaključilo
da žalitelja ne treba primoravati da se pojavi kao svjedok.
Žalitelj tvrdi da njegovo svjedočenje ne može znatno pomoći
ni optužbi ni obrani, prije svega zato što ne može potvrditi izjave koje
se pripisuju optuženom u njegovom članku, budući da je razgovor
vođen posredstvom drugog novinara. Osim toga, žalitelj tvrdi da je
Raspravno vijeće trebalo pažljivo preispitati važnost njegovog svjedočenja
prije no što je donijelo odluku o subpoeni, a ne nakon donošenja te odluke.
Amici Curiae iznose uglavnom iste argumente kao
i žalitelj što se tiče važnosti toga da se novinarima dodijeli ograničena
povlastica, kako bi im se omogućilo da istražuju i izvještavaju o
događajima na područjima gdje su počinjeni ratni zločini.
Prema mišljenju amici curiae, raspravno vijeće ne bi trebalo
izdavati subpoenu novinaru, osim ako ne utvrdi da je (1) svjedočenje
od izuzetne važnosti za donošenje odluke o nekom predmetu, pri čemu
da bi taj uvjet bio zadovoljen, svjedočenje mora biti od "ključne
važnosti za dokazivanje nevinosti ili krivice optuženog", te 2) da se
do informacija ne može doći ni na koji drugi način. Amici
curiae zaključuju da u ovom slučaju ti uvjeti nisu zadovoljeni.
Optužba navodi da je Raspravno vijeće: (i) s pravom
odbilo formulirati preciznu povlasticu u korist novinara, te da je (ii)
s pravom utvrdilo, s obzirom na činjenice u ovom predmetu, da žalitelja
treba primorati da svjedoči. Optužba tvrdi da, bez obzira na to kakve
pozitivne učinke može imati zaštita povjerljivih izvora i informacija
u ohrabrivanju izvještavanja koje može doprinijeti interesima međunarodne
pravde, takvi učinci ne mogu proizaći iz povlastice u pogledu
svjedočenja o materijalima koji su već objavljeni i čiji
su izvori opće poznati. Optužba naglašava da ovaj predmet ulazi upravo
u tu kategoriju, te da stoga rizici kojima se novinari izlažu ne proizlaze
iz mogućnosti da ih se pozove da svjedoče. Optužba dodaje da
preširoka povlastica može osim toga nanijeti štetu pravu optuženih na
pravično suđenje.
Nako što je podsjetilo na argumentaciju strana, Žalbeno vijeće
donosi svoju odluku kako slijedi:
Žalbeno vijeće želi kao prvo naglasiti da, iako strane i amici
curiae ovo pitanje pred Vijećem predstavljaju kao problem koji
se tiče novinara općenito, pitanje se zapravo odnosi na jednu
manju skupinu novinara, odnosno na ratne dopisnike. Upravo je karakter
posla onih koji se bave događajima u zonama sukoba, kao i rizici
s kojima se suočavaju, središnje pitanje u ovom predmetu. Kao "ratne
dopisnike" Žalbeno vijeće shvaća osobe koje borave na području
sukoba tijekom određenog vremena kako bi izvještavale o tom sukobu
(ili istraživale dotične događaje).
Žalbeno vijeće smatra da iz temeljnog pravnog pitanja koje se postavlja
u ovom predmetu proizlaze tri dodatna pitanja: Da li je posao ratnih dopisnika
od javnog interesa? Ako je odgovor potvrdan, da li bi primoravanje ratnih
dopisnika da svjedoče pred nekim sudom moglo nepovoljno utjecati
na njihovu sposobnost da obavljaju svoj posao? Ako je i na to odgovor
potvrdan, koji kriterij treba primijeniti da bi se pomirio javni interes,
odnosno olakšavanje posla ratnih dopisnika, s interesom koji se sastoji
od predočavanja Vijeću svih relevantnih dostupnih dokaza, te
- kada je to potrebno - s pravom optuženog da ospori dokaze protiv sebe?
Žalbeno vijeće posebno će se pozabaviti svakim od tih pitanja.
1. Da li je posao ratnih dopisnika od javnog interesa?
Žalbeno vijeće smatra da je potpuno jasno da na prvo pitanje treba
odgovoriti potvrdno, kao što je to izrijekom Raspravno vijeće i učinilo.
Žalbeno vijeće smatra da je u društvenom interesu štititi integritet
novinarskog posla, što je posebno jasno i važno u slučaju ratnih
dopisnika. Ratovi neizbježno za sobom povlače smrt, razaranja, patnje
velikih razmjera i - prečesto - zlodjela svih vrsta, kao što je to
bio slučaj u bivšoj Jugoslaviji. Širenje informacija o tome neophodno
je za obavještavanje međunarodne javnosti. Od vitalne važnosti može
biti da se pomogne onima koji sprečavaju kršenja međunarodnog
humanitarnog prava, poput onih za koja je nadležan ovaj Sud. S tim u vezi
valja podsjetiti da su upravo ratni dopisnici bili ti koji su objavili
slike strahovite patnje zatočenika u logoru Omarska, slike koje su
odigrale važnu ulogu u osvještavanju međunarodne zajednice u vezi
sa ozbiljnosti stanja ljudskih prava tijekom sukoba u Bosni i Hercegovini.
Žalbeno vijeće se, dakle, bez ikakvih rezervi slaže sa stavom Raspravnog
vijeća kada ono kaže da ratni dopisnici "imaju ključnu ulogu
u upozoravanju međunarodne zajednice na strahote i stvarnu prirodu
sukoba". Informacije koje su otkrili ratni dopisnici mnogo su puta dale
važne indikacije istražiteljima ovog Suda. Zbog svih tih razloga, Žalbeno
vijeće smatra da ratni dopisnici doista služe javnom interesu.
Iz toga slijedi da se prepoznavanje važnog općeg interesa kojem
služi rad ratnih dopisnika ne oslanja na predodžbu o ratnim dopisnicima
kao posebnoj profesionalnoj kategoriji.
2. Da li bi primoravanje ratnih dopisnika da svjedoče pred
nekim sudom moglo nepovoljno utjecati na njihovu sposobnost da obavljaju
svoj posao?
Žalbeno vijeće smatra da je nemoguće sa sigurnošću utvrditi
bi li i u kojoj mjeri primoravanje ratnih dopisnika da svjedoče pred
Međunarodnim sudom moglo negativno utjecati na njihovu sposobnost
da obavljaju svoj posao. Međutim, Žalbeno vijeće smatra da se
ta mogućnost ne može odbaciti - kao što je to zaključilo Raspravno
vijeće - samo stoga što se tražena svjedočenja tiču objavljenih
informacija, a ne povjerljivih izvora. Prema onome kako su ih prikazali
žalitelj i amici curiae, posljedice koje bi to moglo imati po prikupljanje
informacija i sigurnost ratnih dopisnika znatne su.
Ono što je za Žalbeno vijeće doista važno jest ideja da bi ratni
dopisnici mogli biti primorani da svjedoče protiv osoba koje su intervjuirali.
Doista, pravne razlike između povjerljivih izvora i drugih oblika
dokaza mogu lako biti neprepoznatljive običnom čovjeku koji
se nalazi u zoni sukoba i koji mora odlučiti da li može s povjerenjem
svoje informacije dati nekom ratnom dopisniku. Objaviti informacije koje
su dobivene od intervjuirane osobe znači jednu stvar - često,
uostalom, upravo s tim ciljem neka osoba pristaje na intervju - no, svjedočiti
protiv upravo te osobe na temelju intervjua, nešto je posve drugo. Posljedice
za intervjuiranu osobu mnogo su teže u ovom drugom slučaju, budući
da ona može biti proglašena krivom za ratne zločine i lišena slobode.
Bude li se ratne dopisnike shvaćalo kao potencijalne svjedoke optužbe,
to bi moglo za sobom povući dvije posljedice. Kao prvo, ratni dopisnici
bi mogli imati poteškoća pri prikupljanju značajnih informacija,
budući da bi intervjuirane osobe mogle s njima razgovarati manje
slobodno i zabraniti im pristup u zone sukoba. Kao drugo, ratni dopisnici
bi mogli izgubiti svoj status promatrača osoba koje počinjaju
kršenja ljudskih prava i postati njihovom metom, čime bi u opasnost
doveli vlastiti život.
Stoga Žalbeno vijeće smatra da bi rutinsko pozivanje ratnih dopisnika
da svjedoče pred Međunarodnim sudom moglo imati ozbiljne posljedice
po njihovu mogućnost da dobivaju informacije i, slijedom toga, po
njihovu sposobnost da informiraju javnost.
3. Koji kriterij treba primijeniti da bi se pomirio javni interes,
odnosno olakšavanje posla ratnih dopisnika, s interesom koji se sastoji
od predočavanja Vijeću svih relevantnih dostupnih dokaza?
Žalbeno vijeće smatra da za odlučivanje o tome treba li ili
ne primorati nekog ratnog dopisnika da svjedoči pred Međunarodnim
sudom, raspravno vijeće mora odvagnuti između oprečnih
interesa koji postoje u nekom predmetu. S jedne strane, u interesu je
pravde da se svi relevantni dokazi predoče raspravnim vijećima,
kako bi vijeća mogla ispravno procijeniti krivicu osobe kojoj se
sudi. S druge strane, u javnom je interesu da ratni dopisnici mogu obavljati
svoj posao.
Kriterij "pertinentnosti", koji je primijenilo spomenuto Raspravno vijeće,
čini se nedovoljnim za zaštitu javnog interesa koji predstavlja rad
ratnih dopisnika. Riječ "pertinentan" toliko je općenita, da
taj kriterij ne bi mogao jamčiti ratnim dopisnicima veću zaštitu
od one koju uživaju drugi svjedoci. Tako taj kriterij Raspravnog vijeća,
iako navodno u obzir uzima javnu korist koju posao ratnog dopisnika ima,
zapravo taj interes ostavlja bez zaštite. No, s druge strane, kriterij
koji predlaže žalitelj, kao što smo već kazali, predstavljao bi praktički
apsolutnu povlasticu, čak i kriteriji koje predlažu amici curiae
čine se previše strogi, budući da bi njihova primjena mogla
dovesti do toga da važna svjedočenja budu ostavljena po strani.
Prema mišljenju Žalbenog vijeća, tek kada raspravno vijeće
zaključi da je svjedočenje koje traži strana koja je zahtijevala
izdavanje subpoene u izravnom i važnom odnosu sa pitanjima od temeljnog
značaja za neki predmet, vijeće može od nekog ratnog dopisnika
zahtijevati da se pojavi pred Međunarodnim sudom. Prihvaćanje
takvog kriterija moralo bi jamčiti da svi doista važni dokazi za
neki predmet budu na raspolaganju raspravnim vijećima. Osim toga,
to bi trebalo spriječiti da se ratne dopisnike nepotrebno poziva
da stupe pred sud.
Da pojasnimo taj kriterij:
Prema mišljenju Žalbenog vijeća, da bi neko raspravno vijeće
izdalo subpoenu ratnom dopisniku, moraju biti zadovoljena dva uvjeta.
Kao prvo, ona strana koja je podnijela zahtjev mora pokazati da je traženo
svjedočenje od izravnog interesa i osobite važnosti za jedno od temeljnih
pitanja u dotičnom predmetu. Kao drugo, ta strana mora dokazati da
se takvo svjedočenje nije moglo na razuman način dobiti iz nekog
drugog izvora.
I konačno, Žalbeno vijeće neće se baviti, s izuzetkom
određenog broja komentara iznesenih u ovoj Odluci, zaključcima
strana u vezi s drugom osnovom za žalbu, koja se tiče primjene odgovarajućeg
pravnog kriterija na činjenice u predmetu. Nakon što je tako utvrdilo
načela za svjedočenje ratnih dopisnika pred Međunarodnim
sudom, Žalbeno vijeće smatra da je na Raspravnom vijeću, ako
po ovom bude ponovno rješavalo, da ta načela primijeni u konkretnim
okolnostima ovog predmeta.
Iz gore navedenih razloga, Žalbeno vijeće
udovoljava žalbi;
poništava osporavanu Odluku;
i, slijedom toga, nalaže poništenje subpoene.
Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu je mjerodavan
francuski tekst.
Sudac Shahabuddeen prilaže izdvojeno mišljenje ovoj Odluci.
*****
|
