|
Hag, 15. marta 2002.
JL/P.I.S./663-t
PRESUDA O KAZNI PRETRESNOG VIJEĆA II U PREDMETU
KRNOJELAC
U nastavku ćete naći kompletan tekst saetka
presude o kazni Pretresnog vijeća II, koji je pročitao predsjedavajući
sudija David Hunt prilikom izricanja presude
Pretresno vijeće II danas zasjeda da bi objavilo
presudu u suđenju Miloradu Krnojelcu. Suđenje je proisteklo
iz događaja u fočanskom kazneno-popravnom domu - KP-domu - velikom
zatvorskom kompleksu u gradu Foči u istočnom dijelu Bosne i
Hercegovine, gdje je velik broj muškaraca, ne-Srba, bio zatočen kroz
duge vremenske periode.
Za svrhe ovog ročišta, predlažem da ukratko sumiramo pitanja koja
su se pojavila tokom suđenja i nalaze Pretresnog vijeća u vezi
s tim pitanjima. Naglašavam da je ovo samo sažetak, a ne dio presude
koja je izrečena. Jedino mjerodavno izlaganje zaključaka Pretresnog
vijeća i njegovog obrazloženja tih zaključaka jeste presuda
u pismenom obliku koja će biti dostupna stranama i javnosti na završetku
ovog ročišta.
Optuženi, g. Krnojelac, bio je upravnik, odnosno vršilac dužnosti upravnika
KP-doma u periodu od oko petnaest mjeseci 1992. i 1993. godine. Suđeno
mu je po optužbama da je odgovoran:
(i) za zločine protiv čovječnosti, koji se sastoje
od progona na političkoj, rasnoj i/ili vjerskoj osnovi, mučenja,
nehumanih djela, ubistva, zatvaranja i porobljavanja; i
(ii) za kršenja zakona i običaja ratovanja, koja se sastoje
od mučenja, okrutnog postupanja, ubistva i ropstva.
Optuženi je prvobitno bio okrivljen i za teške povrede Ženevskih konvencija
iz 1949., koje se sastoje od mučenja, hotimičnog nanošenja teških
povreda tijela i zdravlja, hotimičnog lišavanja života, protivpravnog
zatvaranja civila, hotimičnog nanošenja teških patnji i nečovječnog
postupanja, ali je tužilac te optužbe povukao neko vrijeme prije suđenja.
Tokom optužne faze i prije početka suđenja, tužilac je priznao
da ne može naći dokaze za optužbu da je optuženi lično učestvovao
u događajima za koje se navodi da su se dogodili u KP-domu. Umjesto
toga, tužilac je tvrdio da je optuženi bio učesnik udruženog zločinačkog
poduhvata da se počine inkriminisana djela. Tužilac je već prije
naveo da je optuženi pomagao i podržavao one koji su lično učestvovali
u počinjenju tih djela. Suđenje je krenulo sa tih osnova individualne
odgovornosti, paralelno sa navodom da je optuženi kao nadređeni krivično
odgovoran za djela svojih podređenih.
Ovlašćenja optuženog kao upravnika
Glavni argument optuženog na suđenju bila je njegova tvrdnja da
je, zbog prisutnosti vojnih lica u KP-domu, KP-dom bio podijeljen na civilni
i vojni dio. Iako formalno jeste bio upravnik KP-doma, tvrdio je on, njegova
ovlašćenja kao upravnika bila su ograničena na civilni dio u
kojem su se nalazili jedino osuđeni zatvorenici Srbi i ekonomija.
Tvrdio je da je za zatočene ne-Srbe bila nadležna vojna komanda,
tako da on ne snosi nikakvu odgovornost za bilo kakve zločine počinjene
u KP-domu nad tim zatočenicima ne-Srbima. Pretresno vijeće nije
prihvatilo tu tvrdnju. Vijeće se uvjerilo da je optuženi i dalje
imao sva ovlašćenja upravnika KP-doma i da je ta ovlašćenja
zaista i vršio, uključujući funkciju nadzora nad svim podređenim
osobljem i zatočenicima KP-doma.
Budući da se teza tužioca u pogledu progona temeljila uglavnom na
istim radnjama i incidentima koji su predstavljali osnovu za druge optužbe
u ovom predmetu, napomene u vezi s optužbom za progon ostavićemo
za kraj.
Zatvaranje
Veliki broj civila ne-Srba, golema većina kojih
su bili Muslimani, uhapšeni su na cijelom području Foče i njene
okoline kada je početkom 1992. izbio sukob, a mnogi civili muškarci
bili su dovedeni u KP-dom. Odbrana je tvrdila da su oni bili ratni zarobljenici
i da je njihovo zatočenje po tom osnovu bilo pravno opravdano. Pretresno
vijeće nije prihvatilo taj argument. Mali broj zatočenika činili
su borci, ali iz okolnosti u kojima su uhapšeni jasno proizlazi da to
nije bilo uzimanje zarobljenika u pravom smislu. Među zatočenicima
je bilo mladih i starih, bolesnih, ranjenih, invalida i fizički i
psihički poremećenih osoba. Ništa u dokaznom materijalu nije
ukazivalo na to da je iko od njih bio uhapšen na osnovu valjanog naloga
za hapšenje. Ti ljudi bili su samovoljno zatočavani na periode u
rasponu od četiri mjeseca do dvije i po godine. Niko od njih nije
bio okrivljen ni za kakvo krivično djelo, te je konstatovano da je
njihovo zatočenje bilo protivpravno.
Iako optuženi nije imao nikakvu ulogu u njihovom zatočavanju
niti je (kako je konstatovalo Pretresno vijeće) imao ovlašćenje
da jednostrano naredi ili odobri puštanje na slobodu zatočenika,
on je svakako znao da je njihovo zatočenje bilo protivpravno, kao
što je znao da njegova djela i propusti doprinose održavanju tog protivpravnog
zatočenja od strane onih koji su glavni počinitelji tog zločina.
Pretresno vijeće se, međutim, nije van razumne sumnje uvjerilo
da je on dijelio namjeru tih glavnih počinitelja. Vijeće je
stoga odbacilo tezu tužioca da je on bio učesnik udruženog zločinačkog
poduhvata protivpravnog zatvaranja zatočenika, ali je zaključilo
da je on pomagao i podržavao te glavne počinitelje u počinjenju
tog zločina.
Nehumana djela (na osnovu životnih uslova) kao zločin
protiv čovječnosti
Zatočeni civili ne-Srbi bili su natrpani do
te mjere da se nisu mogli kretati, a u nekim slučajevima niti spavati
u ležećem položaju. Bili su izolovani od vanjskog svijeta i uskraćivala
im se komunikacija sa porodicom. Bili su izloženi sramotnim higijenskim
uslovima. Izlagali su ih zimskoj studeni, hranu su dobivali u količinama
na rubu izgladnjivanja, zbog čega su zatočenici izgubili na
težini i po dvadeset do četrdeset kilograma. Mnogim zatočenicima
bila je uskraćena medicinska njega, za koju su postojale mogućnosti,
a sa onima kojima su bile potrebne hitne medicinske intervencije nije
se postupalo na primjeren način. Zatočeni ne-Srbi takođe
su bili podvrgnuti režimu psihičkog iscrpljivanja za vrijeme zatočenja
u KP-domu. Morali su slušati kako tuku i muče druge zatočenike,
zbog čega su se mnogi bojali da će sad na njih doći red.
Pokušaji zatočenika da poboljšaju svoje životne uslove oštro su se
kažnjavali premlaćivanjem i stavljanjem u izolaciju na neko vrijeme.
Uslijed tih uslova, fizičko i psihičko zdravlje mnogih zatočenih
ne-Srba je narušeno ili uništeno. Suštinski uzrok smrti jednog od takvih
zatočenika bilo je to što mu nije pružena medicinska pomoć,
a devetnaest drugih zatočenika pretrpjelo je ozbiljne fizičke
i psihičke posljedice uslijed životnih uslova u KP-domu. Većina
njih je mnogo izgubila na težini, mnogi su proveli neko vrijeme u bolnici
nakon puštanja na slobodu, a nekima je i dalje potrebno redovno uzimanje
lijekova i ljekarski nadzor. Gotovo svi oni i dalje pate od barem nekog
oblika psihičkog poremećaja, uključujući krize tjeskobe,
nesanicu, noćne more, depresiju i druga neurotična stanja.
Optuženi je znao u kakvim su uslovima zatočeni
ne-Srbi držani i kakve posljedice ti uslovi imaju na njihovo fizičko
i psihičko zdravlje. On je takođe bio svjestan da time što kao
upravnik ne preduzima ništa, značajno doprinosi održavanju kontinuiteta
tih uslova, ohrabrujući glavne počinioce u održavanju takvih
životnih uslova. Međutim, Pretresno vijeće se nije van razumne
sumnje uvjerilo da je on dijelio namjeru tih glavnih počinilaca.
Stoga je odbacilo tezu tužioca da je on učestvovao u udruženom zločinačkom
poduhvatu u pogledu tih životnih uslova, ali je konstatovalo da je on
pomagao i podržavao te glavne počinioce u njihovom počinjenju
zločina protiv čovječnosti zasnovanih na tim životnim uslovima.
Okrutno postupanje kao kršenje zakona i običaja
ratovanja (na osnovu životnih uslova)
Na temelju tih životnih uslova, Pretresno vijeće je optuženog
proglasilo krivim za okrutno postupanje kao kršenje zakona i običaja
ratovanja, i ovdje putem pomaganja i podržavanja onih koji su lično
učestvovali u stvaranju tih uslova.
Pretresno vijeće je razmatralo da li optuženog treba proglasiti
krivim i po osnovu odgovornosti nadređenog za ta dva zločina
temeljena na nehumanim životnim uslovima. Vijeće se uvjerilo da je
on bio svjestan učestvovanja svojih podređenih u stvaranju tih
životnih uslova, da nije preduzeo ništa da spriječi da ti podređeni
održavaju te životne uslove i da nije kaznio svoje podređene za to
što su te životne uslove sprovodili u djelo. Međutim, Pretresno vijeće
je mišljenja da bi bilo neprimjereno da optuženog osudi po oba kriterijuma
odgovornosti za istu tačku zasnovanu na istim djelima, i da je bolje
da se inkriminisano ponašanje optuženog okarakteriše kao pomaganje i podržavanje.
Vijeće je ipak nadređeni položaj optuženog uzelo u obzir kao
otežavajuću okolnost njegovog krivičnog djela.
Okrutno postupanje, nehumana djela i mučenje
(na osnovu premlaćivanja)
Zatočeni civili ne-Srbi takođe su bili sistematski premlaćivani
i zlostavljani za vrijeme zatočenja u KP-domu od strane stražara
u KP-domu, kao i vojnika i vojnih policajaca koji su izvana dolazili u
KP-dom, za čije postupke optuženi nije bio nadležan, ali kojima
su ulaženje u KP-dom i zlostavljanje zatočenika dopuštali stražari
koji su bili pod kontrolom optuženog i za čije postupke on jeste
odgovoran. Više od pedeset incidenata premlaćivanja bilo je dovoljno
teško da predstavljaju nehumana djela i okrutno postupanje. Utvrđeno
je i jedanaest incidenata mučenja počinjenog nad četrnaest
zatočenika, koji su uključivali namjeru da se dobiju informacije
ili priznanje, namjeru kažnjavanja ili diskriminacije.
Pretresno vijeće se uvjerilo da je optuženi znao da se zatočeni
ne-Srbi premlaćuju i da ih se i inače generalno zlostavlja.
Vijeće, međutim, nije našlo nijedan prihvatljiv dokaz da je
on bio dijelom udruženog zločinačkog poduhvata da se premlaćuju
nesrpski zatočenici. Iz razloga što je za premlaćivanja znao,
i zbog toga što nije preduzeo nikakve odgovarajuće mjere koje je
kao upravnik bio dužan da preduzme, optuženi je ipak ohrabrivao te radnje
svojih podređenih. Pretresno vijeće je zaključilo da je
on za premlaćivanja kriv kao nadređeni, zauzevši stav da je
primjerenije u ovom slučaju učiniti to, nego ga proglasiti krivim
za pomaganje i podržavanje.
Sa druge strane, i bez obzira na to što je optuženi vidio da Ekrema
Zekovića batinama kažnjavaju za neuspjeli pokušaj bijega iz KP-doma
(taj incident nije bio obuhvaćen optužbama protiv njega), Pretresno
vijeće se nije uvjerilo da je optuženi znao da druga premlaćivanja
imaju neki od ciljeva sankcionisanih zabranom mučenja i da nisu rezultat
samovolje. Vijeće je stoga zaključilo da on nije kriv za mučenje
ni po jednom osnovu.
Ubistvo
Pretresno vijeće se uvjerilo da su tokom juna i jula 1992. godine
stražari u KP-domu prozivali zatočenike napolje, u večernjim
satima, odvodili ih u upravnu zgradu i tamo ih tukli. Premlaćivanja
su trajala do kasno uvečer, a zvuke udaraca i jauke žrtava ostali
zatočenici u KP-domu jasno su mogli čuti. Nakon premlaćivanja
ponekad bi se čuli pucnji. Stražari u KP-domu viđeni su kako
učestvuju u tim premlaćivanjima, a viđeni su i krv i krvavi
predmeti u prostorijama u kojima su se premlaćivanja odvijala. Uprkos
naporima porodica, bosanske Državne komisije za traženje nestalih i Međunarodnog
komiteta Crvenog krsta, niko nikad više nije vidio te ljude nakon zatočeništva
u KP-domu.
Pretresno vijeće je utvrdilo da je u KP-domu na taj način
ubijeno dvadeset i šest osoba. Iako nije pronađen nijedan leš ikoga
od tih ljudi, Pretresno vijeće se van razumne sumnje uvjerilo da
su ti ljudi izgubili život jer su bili nasmrt premlaćeni, ustrijeljeni,
ili uslijed povreda zadobivenih tokom premlaćivanja u KP-domu. Međutim,
Pretresno vijeće se nije uvjerilo da je optuženi znao da njegovi
podređeni učestvuju u ubijanju zatočenika, niti da je on
to trebao da zna. Stoga nije utvrđen nikakav osnov za nalaz da je
optuženi odgovoran za ta ubistva.
Porobljavanje
Što se tiče optužbi u vezi s ropstvom i porobljavanjem, a koje se
temelje na tvrdnji da su zatočenici morali obavljati prisilni rad,
Pretresno vijeće je od optužbe zatražilo da pokaže da zatočenici
nisu imali slobodu izbora da biraju hoće li raditi ili ne dok su
bili zatočeni u KP-domu. Prisilni rad nije prihvaćen kao optužba
kada se tužilac oslanjao samo na subjektivno uvjerenje nekog zatočenika
da nije imao izbora, ako pritom nije pokazana neka činjenična
osnova za to uvjerenje, ili ako je zatočenik vjerovao da će,
ako radi, dobiti više hrane ili bar pobjeći iz svoje sobe na neko
vrijeme. Pitanje koje se ovdje postavlja jeste da li je pojedini zatočenik
izgubio pravo izbora da pristane na rad koji obavlja ili da ga odbije.
Pretresno vijeće je ustanovilo da je ta tvrdnja dokazana u odnosu
na samo dva zatočenika. Ta dvojica su bili prisiljeni da rade na
raščišćavanju mina, no odgovornost za to nije se mogla pripisati
optuženom, budući da nije utvrđeno da je optuženi znao ili trebao
da zna da su ti zatočenici bili prisiljeni da obavljaju taj posao.
Iz tih razloga nije bilo potrebno da Pretresno vijeće razmatra da
li je taj prisilni rad predstavljao porobljavanje u smislu primjene moći
povezane sa pravom vlasništva nad tom dvojicom muškaraca.
Progon
Kao što je već rečeno, argumentacija optužbe u vezi sa
progonom temeljila se velikim dijelom na istim radnjama i incidentima
koji su predstavljali osnovu za druge optužbe u ovom predmetu. U ovoj
fazi je stoga potrebno govoriti o optužbi za progon samo utoliko ukoliko
se ona temelji na optužbama koje su već dokazane, pri čemu valja
razmotriti još jedno pokrenuto pitanje, to jest pitanje progona koje se
zasniva na tvrdnji o deportaciji i progonu ne-sprskih zatočenika
iz KP-doma.
Pretresno vijeće je prihvatilo da je zatvaranje ne-sprskih zatočenika
i uslovi života kojima su bili izvrgnuti (a koji predstavljaju nehumana
djela i okrutno postupanje) bilo izvršeno sa namjerom diskriminacije ne-srpskih
zatočenika na vjerskom ili političkom osnovu. S tim u skladu
je utvrđeno da je progon na temelju tih djela u osnovi dokazan i
utvrđeno je da je optuženi individualno odgovoran za pomaganje i
podržavanje glavnih počinilaca koji su ta osnovna djela počinili.
Ostvarujući svoje diskreciono pravo, Pretresno vijeće nije presudilo
da je optuženi kriv po osnovi odgovornosti u svojstvu nadređenog
za životne uslove koji predstavljaju nehumana djela i okrutno postupanje,
a za koja djela je utvrđeno da su počinjena na diskriminatornim
osnovama.
Pretresno vijeće je prihvatilo da su samo dvojica zatočenika
premlaćena na temelju diskriminacije, što predstavlja progon. Jedno
od ta dva premlaćivanja predstavlja nehumano djelo i okrutno postupanje.
Drugo premlaćivanje predstavlja mučenje, no optuženom nije utvrđena
krivica za mučenje. Njegova odgovornost za ta dva incidenta kao djela
progona stoga je u oba slučaja odgovornost u svojstvu nadređenog
za progon na temelju nehumanih djela i okrutnog postupanja.
Što se tiče dodatnog pokrenutog pitanja, odnosno pitanja progona
koje se temelji na deportaciji i istjerivanju ne-Srba zatočenih u
KP-domu, Pretresno vijeće se nije uvjerilo da su zatočenici
koji su prebačeni iz KP-doma prešli državnu granicu ili, kada se
i uvjerilo da su to uradili, Pretresno vijeće se nije uvjerilo da
je njihova deportacija bila prisilna. Stoga, pošto nisu dokazani osnovni
navodi o deportaciji i istjerivanju, ova tvrdnja protiv optuženog nije
mogla biti osnov optužbe za progon.
Osuđujuće presude
Osuđujuće presude optuženom izreći će se stoga
za sljedeća krivična djela:
(i) progon kao zločin protiv čovječnosti koji se
zasniva na -
(a) zatvaranju i nehumanim djelima (to jest životnim uslovima)
u smislu njegove individualne odgovornosti, i
(b) dva incidenta premlaćivanja u smislu odgovornosti nadređenoga;
(ii) nehumana djela kao zločin protiv čovječnosti
koji se zasniva na premlaćivanjima u smislu odgovornosti nadređenoga;
(iii) okrutno postupanje kao kršenje zakona i običaja ratovanja
koje se zasniva na premlaćivanjima u smislu odgovornosti nadređenoga;
i
(iv) okrutno postupanje kao kršenje zakona i običaja ratovanja
koje se zasniva na životnim uslovima, u smislu njegove individualne
odgovornosti.
Nalazima o krivici u smislu individualne odgovornosti za progon, što,
međutim, nije postalo predmetom kumulativnih osuda, obuhvaćeni
su i nalazi prema kojima je optuženi bio individualno odgovoran za zatvaranje
i nehumana djela kao zločine protiv čovječnosti.
Kazna
Pretresno vijeće se pridržavalo svih zadanih formalnih uslova
za odmjeravanje kazne. O njima se opširnije govori u presudi. Najvažnija
obaveza Vijeća bila je da uskladi kaznu sa individualnim okolnostima
optuženoga i težinom djela za koja je ustanovljeno da je odgovoran. Pretresno
vijeće je uzelo u obzir osobitu ranjivost neposrednih žrtava, duljinu
perioda u kojem su se zločini nastavljali tokom vremena u kojem je
optuženi bio upravnik KP-doma i razmjer dugotrajne fizičke, psihičke
i emotivne patnje tih žrtava.
Optuženi nije izrazio žaljenje zbog udjela koji je imao u počinjenju
tih zločina, a izrazio je tek zanemarivo žaljenje što je do tih zločina
došlo. U ovom slučaju optuženi se odlučio za to da zabije glavu
u pijesak i da zanemari odgovornosti i ovlasti koje ima kao upravnik KP-doma
da poboljša situaciju ne-srpskih zatočenika. Kazna u ovom predmetu
treba da pokaže drugima, koji (poput optuženog) pokušavaju izbjeći
odgovornosti nalogodavca što prate položaj koji su prihvatili, da će
njihov propust da postupe u skladu sa svojom odgovornošću ipak biti
kažnjen.
S druge strane, Pretresno vijeće je takođe uzelo u obzir
činjenicu da je optuženi prije svog imenovanja na mjesto upravnika
KP-doma najveći dio svog radnog vijeka proveo kao nastavnik matematike.
Nije imao dovoljno iskustva, a možda niti smisla, za zadatak koji je preuzeo.
Štaviše, za razliku od drugih osoba koje su bile na otprilike sličnim
položajima kao i optuženi, a kojima se bavio ovaj Sud, njegovo sudjelovanje
u pomenutim zločinima ograničavalo se na pomaganje i podržavanje
kažnjivog ponašanja drugih. No, čak i tada njegovo poticanje drugih
koji su sudjelovali u tim zločinima u velikoj se mjeri zasniva na
njegovoj neaktivnosti, njegovom propustu da vrši svoje ovlasti upravnika
usprkos tome što je znao da se zločini čine. Bilo je i nekih
dokaza da je optuženi doista pomagao pojedinim zatočenicima koji
su mu se obraćali sa konkretnim molbama, a i da je pokušavao poboljšati
uslove svim zatočenicima tako što je za KP-dom obezbjeđivao
više hrane.
Formalna izreka
S tim u skladu optuženom se izriče osuđujuća kazna
za krivična djela
iz tačke 1 - progon kao zločin protiv čovječnosti
(zasnovan na zatvaranju, životnim uslovima i premlaćivanjima), i
u smislu njegove individualne odgovornosti i odgovornosti nadređenog;
iz tačke 5 - nehumana djela kao zločin protiv čovječnosti
(zasnovan na premlaćivanjima) u smislu odgovornosti nadređenoga;
iz tačke 7 - okrutno postupanje kao kršenje zakona i običaja
ratovanja (zasnovano na premlaćivanjima) u smislu odgovornosti nadređenoga;
i
iz tačke 15 - okrutno postupanje kao kršenje zakona i običaja
ratovanja (zasnovano na uslovima života) u smislu njegove individualne
odgovornosti.
Optuženom se izriče oslobađajuća presuda za krivična
djela za koja se tereti u tačkama 2, 4, 8, 10, 11, 13, 16 i 18.
Milorade Krnojelac, izriče Vam se jedinstvena
kazna od sedam i po godina zatvora. Imate pravo da Vam se u izdržavanje
te kazne uračuna period od tri godine i devet mjeseci koji ste proveli
u pritvoru, kao i period koji ćete provesti u pritvoru čekajući
odluku Predsjednika o tome u kojoj ćete državi izdržavati kaznu.
Do donošenja te odluke ostat ćete u pritvoru.
*****
|
