|
Hag, 19. juna 2000.
SB/P.I.S./511-t
Kompletan tekst govora
kojeg je 19. juna 2000. predsjednik Jorda održao u Njujorku pred Komisijom
za pripremu Međunarodnog krivičnog suda.
GOVOR NJEGOVE EKSELENCIJE
GOSPODINA CLAUDE-A JORDA-E, PREDSJEDNIKA MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG SUDA
ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU KOMISIJI ZA PRIPREMU MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG SUDA
Gospodine predsjedniče,
Ekselencije, dame i gospodo,
Imam veliku čast da se
obratim ovom skupu Komisije za pripremu Međunarodnog krivičnog
suda.
Od samog početka, službenici
Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) pokazivali
su veliko interesovanje za rad na Statutu i budućem Pravilniku Međunarodnog
krivičnog suda. Gđa Arbour, gđa de Sampayo Garrido-Nijgh,
gđa McDonald i g. May su se pojedinačno već obratili vašoj
skupštini.
Svako od njih je ličnim iskustvom tužioca, sekretara ili sudije Međunarodnog
suda, na svoj način doprinio radu koji ste vi uložili u nacrt osnovnih
dokumenata Međunarodnog krivičnog suda. Nekoliko pravnih saradnika
Tužilaštva i sudskih vijeća MKSJ-a takođe
su pristustvovali pregovorima i odgovarali na vaša pitanja.
Nemam namjeru da vam dajem
bilo kakve tehničke ili praktične savjete koji bi vam ionako bili
nedovoljno korisni u ovoj završnoj fazi diskusija. Želim vam samo prenijeti
vrlo jednostavnu poruku koja se može sažeti u nekoliko riječi: ma
kakav pravilnik o postupku i dokazima da usvojite, važno je da taj pravilnik
bude dovoljno fleksibilan da omogućava sudijama da reaguju na neočekivane
događaje koji će neizostavno proizići iz nastojanja da se
spreče
teška kršenja humanitarnog prava koja spadaju u nadležnost Suda.
Zamolio bih vas da me
saslušate par minuta kako bih vam mogao objasniti šta sam želio reći
navodeći nekoliko primjera iz našeg iskusta.
Usvajanje Pravilnika o postupku
i dokazima - težak i zahtjevan
zadatak
Savjet bezbjednosti Ujedinjenih
nacija je nama - sudijama MKSJ-a - povjerio osjetljivu misiju usvajanja
Pravilnika o postupku i dokazima. Iako je to u velikoj mjeri bio izraz
povjerenja prema nama, pred nas je to postavilo težak i ambiciozan zadatak
koji je trebalo obaviti u najkraćem mogućem roku.
Kažem da je to bio izraz
povjerenja zato što nam je dao izuzetno veliku zakonodavnu moć koja
se pokazala vitalno vezanom za ostvarenje naše misije. Ta zakonodavna
moć nam je pružila mogućnost prilagođavanja Pravilnika stalno
rastućim zahtjevima koje postavlja krivično gonjenje optuženih
i njihova suđenja. Vratiću se na to pitanje kasnije. Nama je,
naravno, sasvim jasno da je ova zakonodavna moć ogromna i podložna
kritici. Međutim, podrazumijeva
se da smo se uvijek posebno trudili da poštujemo najsloženije zahtjeve
u vezi sa zaštitom ljudskih prava garantovanih međunarodnim konvencijama.
Zadatak sa kojim smo se
suočili je bio težak i zahtjevan zato što nije bilo presedana na koji
smo se mogli osloniti prilikom odabira i izrade nacrta našeg pravilnika.
To je, zapravo, prvi međunarodni kodeks krivičnog postupka
te vrste budući da su prethodnici MKSJ-a - sudovi u Nirnbergu i Tokiju
- kao što vam je dobro poznato, imali pravila koja su bila manje jasno
definisana. Međutim, još bitnije od toga, i mi, kao i vi danas, smo
bili suočeni sa teškoćama uopštene formulacije svih pravila o
postupku koja će nam jednog dana biti potrebna za primjenu prava koje
je onoliko podložno promjenama i razvoju koliko je
to slučaj i sa međunarodnim krivičnim pravom.
Konačno, morali smo
se vrlo brzo opredijeliti za Pravilnik zato što bez njega Sud, koji je
već bio uspostavljen da bi doprinio ponovnom uspostavljanju mira na
Balkanu, ne bi mogao da funkcioniše i opravda sve veća očekivanja
međunarodne zajednice.
Neprestano
prilagođavanje Pravilnika o postupku i dokazima razvoju sudske prakse:
nužnost
U julu 1994. smo se odlučili
za relativno koncizan kodeks. To znači da je malo više od stotinu
pravila regulisalo kompletnu organizaciju i rad Suda. Ta pravila su bila
uglavnom pravila kontradiktornog sistema u kojem pripremnu fazu suđenja
i rasprava vode tužilac i odbrana pod nadzorom sudija.
U to vrijeme nismo mogli
ni sanjati da nekoliko godina kasnije ta pravila
neće biti u potpunosti prilagođena potrebama brzog i efikasnog
vođenja predmeta na kojima ćemo jednog dana raditi. U ljeto 1998.,
od 25 optuženih protiv kojih je podignuta optužnica, samo dvojica su bila
u postupku suđenja, a ni jednom postupak nije
okončan.
Tada smo prilagodili Pravilnik
o postupku i od tada smo ga postepeno mijenjali da bi riješili problem
u vezi sa činjenicom da je naš postupak spor i nezgrapan. Na primjer,
stvorili smo funkciju pretpretresnog sudije čija uloga je da vodi
računa o tome da se pripremna faza ispravno vodi. Takođe smo ponovo
definirali ulogu sudija na pretresu time što smo im dali veću kontrolu
nad pravnim postupkom. Takođe smo uspostavili nova pravila prihvatanja
dokaznog materijala.
U vezi sa ovom posljednjom
tačkom, prihvatili smo prijedloge grupe stručnjaka koju su Ujedinjene
nacije angažovale da procijene naš rad.
Takođe, kada se radi
o prilagođavanju našeg sistema našim potrebama u najvećoj mogućoj
mjeri, koje su sada izraz značajnog uvećanja količine posla,
a uvijek imajući u vidu zahtjeve poštenog suđenja, nedavno smo
se uopšteno osvrnuli na načine kako da se u razumnom roku obavi suđenje
optuženima koji se već nalaze ili će uskoro biti u pritvoru. Ove
nedjelje ću stalnim članovima Savjeta bezbjednosti predočiti
rezultate naših razmišljanja koja su sadržana u izvještaju upućenom
Generalnom sekretaru 12. maja 2000.
Sudije su razmotrile nekoliko
rješenja i analizirale njihove moguće prednosti i mane. Razmatrali
su čak i mogućnost da se neka od suđenja održe na na drugim
mjestima, tj. da se održe pred sudovima država članica Ujedinjenih
nacija, uključujući i one u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, čak
i ako bi to pružilo lokalnom stanovnišvu jasniji uvid u vođenje postupka
i doprinijelo nacionalnom pomirenju, taj pristup
ne bi pomogao razvoju jedinstvenog međunarodnog krivično-pravnog
sistema i u svakom slučaju se čini preuranjeno.
Sudije su se odlučile
da prihvate fleksibilna rješenja koja bi ubrzala tok suđenja, a da
se pritom ne remete postupci koji su u toku ili ugrožavaju prava optuženih.
To bi bilo postignuto ubrzavanjem pretpretresnog postupka i putem većeg
angažovanja pravnih stručnjaka. Osim toga, kapacitet Suda za bavljenje
predmetima bio bi uvećan ukoliko bi države članice Sudu na raspolaganje
stavile grupu sudija ad litem.
Te sudije bi mogle biti pozivane da odlučuju u predmetima, a sami
predmeti u koje bi bili uključeni odredio bi budući razvoj naših
potreba. Takav sistem, koji bi zahtijevao izmjene Statuta Međunarodnog
suda, trebalo bi da znatno ubrza rješavanje predmeta i omogući nam
da obavimo svoj posao dva puta brže nego što je to sada slučaj.
Naučili
smo nekoliko lekcija iz iskustva Suda
To što sam rekao znači
da smo iz iskustva Suda naučili koliko je teško čak i uz oslanjanje
na najpažljivije formulisana pravila o postupku, predvidjeti i apstraktno
razmatrati sve poteškoće u vezi sa međunarodnim sankcionisanjem
ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.
Istini za volju, nakon skoro
dvije godine izvanrednog zakonodavnog rada, napravili ste nacrt Pravilnika
koji je puno potpuniji od našeg. Na mnogo načina, odredbe tog Pravilnika
predstavljaju nužan i pohvalan napredak. Na primjer, ovdje mislim na žrtvu
čije je osnovno pravo da učestvuje u postupku i tako bude obeštećena
za zla koja su joj nanesena, sada i
pravno priznato.
Ukoliko bi se Sud ubuduće
suočio sa velikim problemima, uvijek se može obratiti Skupštini država
članica, kao što se mi danas obraćamo Savjetu bezbjednosti da
bi se glasanjem odlučilo o mjerama neophodnim za riješavanje takvih
problema.
Nije manje važno imati
na umu činjenicu da će u nekim slučajevima sudije biti u boljoj
poziciji od bilo koga drugog da na vrijeme i efektno reaguju na poteškoće
koje će se svakako pojaviti u njihovim svakodnevnim aktivnostima.
Na kraju bih želio ponoviti
koliko je važno usvojiti pravila koja su dovoljno fleksibilna da omoguće
samim sudijama da popune neke od praznina i isprave nedostatke koje samo
sudska praksa može pokazati.
Hvala vam na pažnji.
*****
|
