Ekselencije, dame i gospodo, drage kolege,

Mnogo pravih riječi je izgovoreno danas na svečanom otvaranju Vijeća za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine. Željela bih biti kratka i od sveg srca se pridružiti izjavama prethodnih govornika u znak dobrodošlice ovom važnom događaju. Želim našim partnerima – sucima i tužiteljima Vijeća za ratne zločine – puno uspjeha i mnogo hrabrosti, i u profesionalnom i u moralnom pogledu. Apeliram na međunarodnu zajednicu da pruži kontinuiranu i svesrdnu podršku ovom naporu, budući da je većina najgorih zločina počinjena u Bosni i Hercegovini 90-tih godina.

Bosna i Hercegovina je konačno dobila pravni forum na državnom nivou, koji će se baviti ratnim zločinima, uključujući i slučajeve koje će ustupiti MKSJ. Zajedno sa posebnim sudovima za ratne zločine u Hrvatskoj i Srbiji, a uz efikasnu regionalnu suradnju, Vijeće za ratne zločine u Sarajevu priključuje se pravnoj bici protiv nekažnjavanja. Naše tužilaštvo već dugo vremena podržava krivično gonjenje za ratne zločine u sklopu domaćeg pravosu|a i podstiče direktnu suradnju između relevantnih država. Uz sredstva koja su mi dostupna nastavićemo da pomažemo ovaj process.

Svima nama je jasno koja je važnost sarajevskog Vijeća za ratne zločine. Dozvolite mi da naglasim samo nekoliko tačaka, koje će po mom mišljenju činiti srž krivičnih gonjenja za ratne zločine pred domaćim pravosuđem. Prvo, krivična gonjenja moraju biti orijentirana prema žrtvi/potaknuta žrtvama, a ne da se vode procesi samo radi procesa, ne samo pravda radi pravde. Drugo, ona moraju biti vjerodostojna i apolitična/depolitizirana, što je od izuzetno velike važnosti za svjedoke. I treće, moraće se boriti protiv duboko ukorijenjenih predrasuda, pogrešnih predodžbi javnosti, neispravljenih nepravdi i vjerojatnog uplitanja politike. Jasno je, biće brojnih izazova i prepreka na tom putu; međutim, imaćete olakšicu u tome da nećete biti ograničeni rokovima za obavljanje zadatka.

Mi stalno govorimo da je bilo na hiljade onih koji su počinili ratne zločine i da Tribunal nije uspostavljen da bi sve njih procesuirao. Paralelna nadležnost Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i nacionalnih sudova, nažalost, nije funkcionirala kao što se očekivalo, te je mnogo vremena protraćeno, a dosta dokaznog materijala je izgubljeno jer su neki svjedoci preminuli, dok se neki drugi vremenom sve teže odlučuju da svjedoče. Međutim, od velike pomoći će vam biti nasljeđe Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i njegova sudska praksa.

Svi mi koji radimo na ratnim zločinima predmet smo budne pažnje hiljada žrtava sa različitih strana. Stoga, moramo uvijek misliti na riječi Martina Luthera Kinga: “Gdje god da se dešava, nepravda predstavlja prijetnju pravdi svugdje.” Vi koji radite za Vijeće za ratne zločine u Sarajevu bićete pod prismotrom ne samo međunarodne zajednice već – i to čak i više – i vaša tri naroda, dva entiteta, vaših susjeda. Sud BiH mora postati istinski nacionalni sud, što će značiti veliki korak naprijed ka pomirenju. Potrebni su ogromni napori i poštenje čisto kao suza kako bi se uništila sumnja, predrasuda i nedostatak povjerenja. To je veliki izazov, ne privilegija. Vaš zadatak će na različite načine biti teži, jer ne posjedujete ovlasti Međunarodnog tribunala; međutim, vaša snaga i autoritet su veći s obzirom na to da je ovo vaša zemlja.

Još od vremena sudova u Nurembergu i Tokyju, ovo je prvi put da se ovlasti za procesuiranje ratnih zločinaca prenose na nacionalnu sudsku nadležnost. Bilo bi pogrešno misliti da je uspjeh zagarantovan. Moraćemo svi vidjeti kako se praksa i iskustva MKSJ-a prenose na suđenja na nacionalnom nivou. Recentna ročišta održana pred MKSJ-em u vezi sa prenosom predmeta na domaće sudove otkrila su mnoge probleme. Ostaju problemi zbog različitog pravnog sistema, problemi vezani za komandnu odgovornost i retroaktivnost. Veoma prisutni su i nepošteni i nepotrebni pokušaji koji se rasprostranjeno koriste da bi se napravila razlika između “branitelja” i “agresora”, nas i njih. Moja poruka je: “branitelj” neće biti u povlaštenom položaju ako je ubio ili naredio ubijanje nevinih civila, svi su jednaki pred sudom. Kriteriji uspjeha bi trebali biti isti i jednostavni - žrtve se moraju zadovoljiti koliko god je to moguće budući da ih je bilo na stotine hiljada, i njihova patnja nam mora biti na prvom mjestu.

Debata o ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji ne jenjava. Prisutna je u dnevnom životu i medijima, i uvijek izpolitizirana. To je okruženje u kojem ćete morati raditi: javnost jedino zanimaju osumnjičeni ili optuženi, ili politička, a ne sudski, definirana istina. Ja sam više zabrinuta za žrtve ratnih zločina i njihove porodice i apeliram na vas da prioritet date žrtvi u bilo kojem sudskom procesu.

Na kraju, glavna tačka – nacionalni sudovi nastaviće naš posao, nekažnjavanje se ne smije tolerirati i to je naša moralna i profesionalna obaveza kao pravnikâ. Da parafraziram riječi slavnog ruskog pisca, A. Solzhenitsyna, poznatog po tome što je lično prošao kroz patnje užasne nepravde Staljinovog režima: Možemo se svi složiti s njim da bez kažnjavanja onih koji su počinili zločine rušimo temelje pravde novim generacijama. Za dobrobit budućih generacija ove zemlje želim Vijeću za ratne zločine i Sudu BiH puno uspjeha u privođenju zločinaca pred lice pravde. Hvala vam.