|
Hag, 12. juni 2002.
JL/P.I.S./679-t
PRESUDA O KAZNI U PREDMETU KUNARAC, KOVAČ I
VUKOVIĆ (FOČA):
Svi žalbeni osnovi su odbijeni
Kazne koje je izreklo Pretresno vijeće su potvrđene:
Dragoljubu Kunarcu 28 godina zatvora,
Radomiru Kovaču 20 godina zatvora i
Zoranu Vukoviću 12 godina.
SAŽETAK PRESUDE ŽALBENOG VIJEĆA IZREČENE
12. JUNA 2002.
Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog
suda za bivšu Jugoslaviju danas javno zasjeda kako bi izreklo presudu
po žalbi u predmetu Tužilac protiv Kunarca, Kovača i Vukovića.
Presuda rasvjetljava definiciju više krivičnih djela iz naše nadležnosti.
Konkretno, Žalbeno vijeće pojašnjava status silovanja kao krivičnog
djela po međunarodnom običajnom pravu.
Sažetak koji slijedi nema, dakako, pravno važenje. Takvo
važenje ima jedino sama presuda, koju je potpisalo pet sudija Vijeća.
Na osnovu pravila 15 Pravilnika o postupku i dokazima, danas ćemo
zasjedati u odsustvu sudije Mehmeta Güneya, koji zbog spriječenosti
ne može prisustvovati.
Kratki prikaz činjenica
Od aprila 1992. do najmanje februara 1993. područje
Foče bilo je poprište oružanog sukoba. Krivična djela za koja
su Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač i Zoran Vuković proglašeni
krivima od strane Pretresnog vijeća usko su povezana sa tim oružanim
sukobom. Ubijanje, silovanje i drugi oblici zlostavljanja civila ne-Srba
bili su direktna posljedica tog oružanog sukoba. Kunarac, Kovač i
Vuković takođe su učestvovali u toj kampanji koja je imala
za cilj, između ostalog, da se iz područja Foče uklone
stanovnici ne-Srbi. Jedna od meta te kampanje bili su civili ne-Srbi,
naročito žene. Žene su zatočavane u više centara gdje su vladali
nepodnošljivi higijenski uslovi i gdje su bile žrtve mnogih zlostavljanja,
između ostalog višestrukih silovanja. Krivično ponašanje trojice
žalilaca uklapalo se u taj sistematski napad na civile ne-Srbe. Sva trojica
su znala da se na području Foče odvija oružani sukob. Znali
su takođe da je pokrenut napad na ne-srpsko civilno stanovništvo
i da se njihova krivična djela uklapaju ili su dio tog napada.
Dana 22. februara 2001. Pretresno vijeće je proglasilo
Dragoljuba Kunarca krivim za zločin protiv čovječnosti
- tačke optužnice kojima se tereti za porobljavanje, silovanje i
mučenje - i za kršenje zakona i običaja ratovanja - silovanje
i mučenje. Istom je presudom Radomir Kovač proglašen krivim
za zločine protiv čovječnosti po tačkama optužnice
kojima se tereti za porobljavanje i silovanje, kao i za kršenje zakona
i običaja ratovanja - povrede ličnog dostojanstva. Zoran Vuković
je pak proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti po
optužbama za silovanje i mučenje, kao i za kršenje zakona i običaja
ratovanja - silovanje i mučenje. Trojici optuženih izrečene
su jedinstvene kazne od 28, 20 odnosno 12 godina zatvora.
Radomir Kovač i Zoran Vuković su 6. marta 2001.
uložili žalbu na presudu i kaznu koju je izreklo Pretresno vijeće.
Dragoljub Kunarac je to učinio 7. marta 2001.
Žalioci su iznijeli više žalbenih osnova. Žalbeno vijeće
je utvrdilo da je pet žalbenih osnova zajedničko za barem dvojicu
od trojice žalioca i te je osnove obradilo u poglavljima III do VII ove
presude. Svaki žalbeni osnov koji je iznio samo jedan žalilac obrađen
je u zasebnom poglavlju.
I. Zajednički žalbeni osnovi koji se odnose
na član 3 Statuta
A. Postojanje oružanog sukoba i neksus između
krivičnog ponašanja i tog sukoba
Kako tvrde žalioci, Pretresno vijeće je pogriješilo
kad je zaključilo da je postojao oružani sukob u dvije opštine koje
graniče sa opštinom Foča, tj. u opštinama Gacko i Kalinovik.
Budući da su te dvije opštine susjedne i da neposredno graniče
s opštinom Foča, i budući da su žalioci prihvatili da je na
području Foče postojao oružani sukob, Žalbeno vijeće, podsjećajući
da se stanje oružanog sukoba ne ograničava samo na sektore u kojima
se odvijaju same borbe nego postoji na cjelokupnoj teritoriji koju kontrolišu
strane u sukobu, smatra da Tužilaštvo nije bilo dužno da dokaže postojanje
oružanog sukoba na svakom kvadratnom centimetru dotične regije. Pretresnom
vijeću je predočeno dovoljno dokaza da bi ono moglo donijeti
valjan zaključak o postojanju oružanog sukoba na teritoriji triju
opština o kojima je riječ.
Iz toga proizilazi pitanje da li je Pretresno vijeće
pogriješilo pri formulaciji kriterijuma koji valja primijeniti da bi se
utvrdilo da li je doista postojao traženi neksus između oružanog
sukoba i krivičnog ponašanja. Sva trojica žalilaca tvrdili su da
je kriterijum koji je primijenilo Pretresno vijeće nedostatan. Po
njihovom mišljenju, postojanje veze trebalo je pokazati za svako djelo,
i trebalo se zapitati "da li su djela o kojima je riječ mogla biti
počinjena i da nije bilo oružanog sukoba". Žalbeno vijeće napominje
da traženi neksus nije uzročno-posljedična veza između
oružanog sukoba i počinjenja krivičnog djela: dovoljno je da
je postojanje oružanog sukoba u znatnoj mjeri uticalo na sposobnost počinioca
da počini djelo, na njegovu odluku da ga počini, na način
počinjenja ili na cilj radi kojeg ga je počinio. Stoga je Pretresno
vijeće s punim pravom moglo uzeti u obzir, između ostalih, sljedeće
indicije: počinioci krivičnih djela su borci, žrtve nisu borci,
žrtve pripadaju suprotnoj strani i za djela se može smatrati da služe
krajnjem cilju vojne kampanje. U ovom predmetu pokazano je da su počinioci
zločina djelovali u okviru odnosno pod krinkom oružanog sukoba. To
je dovoljno za zaključak da su njihova djela tijesno povezana sa
sukobom, kako to traži član 3 Statuta. Žalbeno vijeće može reći
jedino to da je ovaj zaključak Pretresnog vijeća neosporiv.
B. Materijalni doseg člana 3 Statuta i zajedničkog
člana 3 Ženevskih konvencija iz 1949.
U skladu sa sudskom praksom Međunarodnog suda, Žalbeno
vijeće odbacuje neosnovane tvrdnje žalilaca da se član 3 Statuta
odnosi samo na zaštitu materijalnih dobara i legitimnu upotrebu dozvoljenog
oružja, te stoga ne pokriva teška kršenja zajedničkog člana
3 Ženevskih konvencija iz 1949., odnosno da štiti samo prava zaraćenih
strana, a ne prava fizičkih osoba. Stoga se ovaj osnov odbija.
II. Zajednički žalbeni osnovi koji se odnose
na član 5 Statuta
Žalioci su osporili tumačenje Pretresnog vijeća
opštih uslova iz uvodnog dijela člana 5 Statuta koji se odnosi na
zločin protiv čovječnosti.
A. Neksus sa oružanim sukobom u smislu člana
5 Statuta
Ovaj uslov iz člana 5 je zapravo preduslov za postojanje
nadležnosti Međunarodnog suda. Da bi se taj uslov zadovoljio, dovoljan
je dokaz postojanja oružanog sukoba; suprotno tvrdnjama žalilaca, nije
nužna značajna veza između djela optuženog i oružanog sukoba.
Žalbeno vijeće usvaja zaključak Pretresnog vijeća da je
postojao oružani sukob na mjestu i u vrijeme koji su relevantni za optužnicu,
te odbija ove žalbene osnove.
B. Postojanje "napada":
Žalioci tvrde da je Pretresno vijeće pogriješilo
kad je konstatovalo postojanje napada usmjerenog protiv nesrpskog civilnog
stanovništva Foče. No, Žalbeno vijeće je uvjereno da je Pretresno
vijeće ispravno definisalo i protumačilo pojam "napada", koji
je opisalo kao slijed ponašanja koje uključuje izvršenje djela nasilja.
Za potrebe definicije zločina protiv čovječnosti, termin
"napad" ne ograničava se na vođenje neprijateljstava nego uključuje,
između ostalog, situacije gdje dolazi do zlostavljanja osoba koje
aktivno ne učestvuju u neprijateljstvima ili gdje je meta subjekt
koji nije borac - odnosno bilo koje civilno stanovništvo. S obzirom na
neosporivi karakter zaključaka Pretresnog vijeća o napadu, Žalbeno
vijeće odbija ove žalbene osnove.
C. Uslov da napad mora biti usmjeren protiv bilo
kojeg civilnog stanovništva
Žalioci iznose argument da ono što su pretrpjeli ne-Srbi
u opštini Foča koji nije bila žalosna posljedica napada usmjerenog
protiv civilnog stanovništva kao takvog, nego nesretni rezultat legitimne
vojne operacije. Drugim riječima, radilo se o "kolateralnoj šteti".
Ipak, određeni elementi mogli su Pretresno vijeće navesti na
razuman zaključak da je napad zaista bio usmjeren protiv civilnog
"stanovništva", a ne protiv ograničenog broja slučajno odabranih
pojedinaca, i to: sredstva i metode korištene tokom napada, status žrtava,
njihov broj, diskriminatorni karakter napada, priroda zločina počinjenih
tokom napada... Žalbeno vijeće je uvjereno da je Pretresno vijeće
donijelo ispravan zaključak o postojanju takvog napada. Osim toga,
to što je definisalo napadnuto "stanovništvo" kao nesrpsko stanovništvo
Foče, pomoglo mu je da raskrinka pokušaj da se kriminalno postupanje
preruši u vojni poduhvat. Stoga se ovi žalbeni osnovi odbijaju.
D. "Rasprostranjeni ili sistematski" karakter
napada
Po mišljenju žalilaca, čak i kad bi se prihvatili
dokazi o zločinima nad nesrpskim civilima, ti dokazi ne bi bili dovoljni
za zaključak o rasprostranjenom ili sistematskom karakteru napada,
i to zbog njihove ograničene težine i obima. Žalioci dodaju da, formalnopravno,
napad mora biti rasprostranjen i sistematski. Međutim,
Žalbeno vijeće smatra da je Pretresno vijeće ispravno definisalo
pridjev "rasprostranjen" kao pojam pod kojim se podrazumijeva napad koji
je, između ostalog, opsežan i za posljedicu ima velik broj žrtava,
dok pridjev "sistematski" upućuje na organizovanost ili ponavljanje
djela nasilja. Kako bi utvrdilo što čini "rasprostranjeni" odnosno
"sistematski" napad, pretresno vijeće oslanja se, između ostalog,
na sredstva, metode i resurse kojima su se služili napadači, posljedice
napada po ciljano stanovništvo, broj žrtava, diskriminacioni karakter
djela, eventualno učestvovanje odgovornih lica ili vlasti, i na sve
drugo što omogućuje da se utvrde zločini ... Osim toga, Pretresno
vijeće je s pravom podsjetilo da formalnopravno napad mora
biti ili "rasprostranjen" ili "sistematski", ističući da je
riječ o alternativi, a ne o dvostrukom uslovu. U ovom slučaju,
Pretresno vijeće je ispravno zaključilo da je napad usmjeren
protiv civilnog stanovništva Foče bio sistematski. Stoga Žalbeno
vijeće odbija ove žalbene osnove.
E. Neksus sa napadom i mens rea koja se traži
za zločine protiv čovječnosti
Žalioci tvrde da je Pretresno vijeće donijelo pogrešan
zaključak o postojanju neksusa između njihovih postupaka i napada,
budući da uopšte nisu ni znali za napad, da su njihovi postupci bili
čisto vojnog karaktera i da nipošto nisu imali namjeru da učestvuju
u nekom eventualnom napadu na civilno stanovništvo. Kao što je ispravno
istaklo Pretresno vijeće, neksus između djela optuženih i napada
sastoji se od dva elementa: počinjenje nekog djela koje objektivno
predstavlja dio napada, pri čemu optuženi zna da je taj napad usmjeren
protiv civilnog stanovništva i da se njegovo djelo uklapa u okvir tog
napada. Žalbeno vijeće je uvjereno da je Pretresno vijeće definisalo
i primijenilo odgovarajući kriterijum za neksus između djela
optuženih i napada. Stoga se ovi žalbeni osnovi odbijaju.
III. Žalbeni osnovi koji se odnose na definiciju
krivičnih djela koju je dalo Pretresno vijeće
A. Definicija krivičnog djela porobljavanja
Žalioci predlažu da se elementi krivičnog djela
porobljavanja koje je odredilo Pretresno vijeće zamijene sljedećim
elementima: optuženi žrtvu mora smatrati "ličnom svojinom", mora
postojati očigledno i stalno odsustvo pristanka žrtve, žrtva mora
biti lišena slobode na neodređeno vrijeme, ili barem tokom dužeg
perioda, i optuženi mora imati namjeru da žrtvu tokom dužeg perioda drži
pod stalnom kontrolom, kako bi je seksualno iskorištavao. Međutim,
Žalbeno vijeće ne može prihvatiti da odsustvo pristanka smatra elementom
bića krivičnog djela. Vijeće se priklanja odluci
Pretresnog vijeća koje trajanju zatočenja pridaje relativnu važnost,
te taj faktor ne smatra elementom bića krivičnog djela. Vijeće
se slaže sa zaključkom Pretresnog vijeća da je element svijesti
koji se traži za ovo krivično djelo namjera da se nad žrtvama vrši
pravo vlasništva, pri čemu nije nužno dokazati da je optuženi imao
namjeru da žrtve drži tokom dužeg perioda pod stalnom kontrolom sa ciljem
da ih seksualno iskorištava. Shodno tome, Žalbeno vijeće smatra da
definicija krivičnog djela porobljavanja koju je dalo Pretresno vijeće
nije preširoka i da dobro odražava stav međunarodnog običajnog
prava u vrijeme počinjenja inkriminisanih djela. Stoga se žalbeni
osnovi koji se odnose na krivično djelo porobljavanja odbijaju.
B. Definicija krivičnog djela silovanja
Žalioci tvrde da se kako bi se dokazalo krivično
djelo silovanja, mora pokazati da su pored penetracije bila prisutna još
dva elementa: upotreba sile ili prijetnja silom, te "stalni" i "stvarni"
otpor. Žalbeno se vijeće može samo saglasiti sa definicijom silovanja
koju je dalo Pretresno vijeće nakon što je detaljno analiziralo romansko-germanski
i anglosaksonski pravni sistem, pri čemu centralni element te definicije
počiva na nepostojanju pristanka od strane žrtve. Pored toga, Žalbeno
vijeće naglašava da se mora odbaciti uslov postojanja "otpora", a
koji su naveli žalioci, budući da nije ni pravno ni činjenično
opravdan, te da upotreba sile nije sama za sebe element silovanja.
U konkretnom slučaju, vladajuća atmosfera prinude isključivala
je svaku mogućnost da žrtve daju svoj pristanak na seksualni čin.
Osnovi žalbe vezani za definiciju krivičnog djela silovanja se dakle
odbijaju.
C. Definicija krivičnog djela mučenja
@alioci na koje se to odnosi nisu pokušali osporiti definiciju
mučenja, već su iznijeli tvrdnju da postojanje njegovih elemenata
nije dokazano na zadovoljavajući način u ovom predmetu. Žalbeno
vijeće želi jasno reći da su pojedina djela sama po sebi potvrda
patnji onih koji ih trpe. Silovanje je jedno od takvih djela. Osim toga,
postojanje seksualnih pobuda, koje su optuženi priznali, svakako ne isključuje
postojanje namjere da se počini djelo koje za posljedicu ima uzrokovanje
velikih patnji, odnosno ostvarenje diskriminirajućih ciljeva. Osnovi
žalbe vezani sa krivično djelo mučenja se odbijaju.
D. Definicija krivičnog djela povrede ličnog
dostojanstva (Kovač)
Žalilac Kovač tvrdi da Pretresno vijeće navodno
nije definisalo djela koja mogu predstavljati povredu ličnog dostojanstva,
te da nije ustanovilo da je on imao konkretnu namjeru poniziti ili degradirati
žrtvu. No, Žalbeno vijeće smatra da je Pretresno vijeće odlično
definisalo objektivnu granicu nakon koje određeno djelo predstavlja
povredu ličnog dostojanstva, a to je da se "pod povredom ličnog
dostojanstva podrazumijeva svako djelo ili propust koji, uopšteno govoreći,
imaju za posljedicu ozbiljno poniženje, degradaciju ili neki drugi ozbiljan
napad na ljudsko dostojanstvo". Uz to je Pretresno vijeće s razlogom
ocijenilo da je dovoljno da je žalilac znao, a to je nešto što bi primijetila
svaka razumna osoba, da bi njegova djela mogla za posljedicu imati ozbiljno
poniženje, degradaciju ili neki drugi ozbiljan napad na ljudsko dostojanstvo.
Žalbeni osnovi vezani za definiciju krivičnog djela povrede ljudskog
dostojanstva se odbijaju.
IV. Kumulacija optužbi i osuđujućih presuda
Žalbeno vijeće odbija tvrdnju da je došlo do prekomjerne
kumulacije optužbi, a izlišnim smatra da u ovoj presudi ponovo iznosi
dosljednu sudsku praksu u tom domenu.
Što se kumulacije osuđujućih presuda pak tiče,
Žalbeno je vijeće primijenilo metodu izloženu u presudi u predmetu
Delalić (dalje u teksu: Čelebići). Žalbeno
vijeće, poput Pretresnog vijeća, smatra da se dopuštaju osuđujuće
presude za ista djela prema članovima 5 (zločini protiv čovječnosti)
i 3 Statuta (kršenje zakona i običaja ratovanja), te odbija žalbu
po tom osnovu.
Što se tiče tvrdnji žalilaca u vezi sa kumulacijom
osuđujućih presuda prema članu 5, imajući u vidu okolnosti
koje su prevladavale u ovom konkretnom slučaju, Žalbeno vijeće
zaključuje da postoje svi elementi silovanja i mučenja. Isto
je tako moguća kumulacija, prema članu 3 Statuta, osuđujuće
presude za silovanje i osuđujuće presude za mučenje za
djela koja se temelje na istom ponašanju. Svako od ovih krivičnih
djela sadrži bar jedan ključni razlikovni element. U ovom konkretnom
slučaju, što se kumulacije osuđujućih presuda tiče,
kako prema članu 5 tako i prema članu 3, silovanje i seksualno
nasilje predstavljaju djela mučenja. Žalbeno vijeće stoga odbija
žalbu po tom osnovu.
Posebni žalbeni osnov žalioca Kovača: Žalilac Kovač
tvrdi da je pogrešno proglašen krivim i za silovanje i za povrede ljudskog
dostojanstva na temelju člana 3 Statuta. Žalbeno vijeće odbija
taj argument iz razloga što Pretresno vijeće te osuđujuće
presude nije izreklo za isto ponašanje.
Svi ostali žalbeni osnovi koji proizlaze iz kumulacije
osuđujućih presuda odbijaju.
V. Pojedinačno izneseni žalbeni osnovi
Kunarac - pogrešno utvrđeno činjenično
stanje:
Žalbeno vijeće odbija sve žalbene osnove koje je
iznio Kunarac u pogledu činjeničnog stanja koje je utvrdilo
Pretresno vijeće u vezi s alibijem i tačkama optužnice 1-4,
9 i 10, 11 i 12, te 18-20. Žalilac nije pokazao da je Pretresno vijeće
pogrešno utvrdilo činjenično stanje i time dovelo do neostvarenja
pravde.
Kovač - pogrešno utvrđeno činjenično
stanje:
Žalbeno vijeće odbija sve osnove za žalbu koje je
iznio Kovač u pogledu činjeničnog stanja koje je utvrdilo
Pretresno vijeće u vezi sa njegovom identifikacijom, uslovima koji
su vladali u njegovom stanu, krivičnim djelima počinjenim nad
osobama FWS-75 i A.B., te FWS.87 i A.S., povredama ličnog dostojanstva,
prodajom FWS-87 i A.S., te osuđujućim presudama za silovanje.
Žalilac nije pokazao da je Pretresno vijeće pogrešno utvrdilo činjenično
stanje i time dovelo do neostvarenja pravde.
Vuković - pogrešno utvrđeno činjenično
stanje:
Žalbeno vijeće odbija Vukovićevu žalbu na konstatacije
Pretresnog vijeća u vezi sa navodnim omaškama u Optužnici, u vezi
sa silovanjem FWS-50, njegovom identifikacijom i procjenom oslobađajućih
dokaza. Žalilac nije pokazao da je Pretresno vijeće pogrešno utvrdilo
činjenično stanje i time dovelo do neostvarenja pravde.
VI. Žalbeni osnovi u pogledu kazne
A. Jedinstvena kazna
Žalioci su iznijeli žalbene osnove čija je suština
da Pravilnik ne dopušta da se izrekne jedinstvena kazna, te da za svako
krivično djelo za koje je optuženi proglašen krivim mora biti izrečena
zasebna presuda. Žalbeno vijeće smatra da ni pravilo 87(C) ni pravilo
101(C) 18. verzije Pravilnika ne sprečavaju pretresna vijeća
da izreknu jedinstvene kazne, te podsjeća da je jedinstvena kazna
već prisutna u praksi Međunarodnog suda. Ovi se žalbeni osnovi
odbijaju.
B. Uzimanje u obzir kaznenog raspona koji se primjenjuje
na sudovima bivše Jugoslavije
Žalioci tvrde da se Pretresno vijeće moralo pridržavati
kaznenog raspona koji se primjenjivao u bivšoj Jugoslaviji, odnosno da
kazna na koju je uložena ova žalba ne bi smjela biti duža od maksimalne
kazne koja se primjenjivala na sudovima bivše Jugoslavije. Stav Žalbenog
vijeća je da, iako Pretresno vijeće uistinu mora imati u vidu
kazneni raspon primjenjivan u bivšoj Jugoslaviji, ono tim rasponom nije
vezano. Žalbeno vijeće potvrđuje zaključke iznijete u presudi
i ponavlja da sudska praksa Međunarodnog suda slijedi gledište da
praksa sudova bivše Jugoslavije ne obavezuje pretresna vijeća prilikom
odmjeravanja kazne. Pretreseno vijeće jeste posvetilo pažnju kaznenom
rasponu primjenjivanom na sudovima bivše Jugoslavije saslušavši po tom
pitanju i svjedočenje vještaka odbrane, čime je dakle ispoštovalo
odredbe člana 24(1) Statuta i pravila 101(B)(iii) Pravilnika. Vijeće
nije zloupotrijebilo svoje diskreciono pravo pri odmjeravanju kazne niti
je pri tome napravilo ikakvu grešku. Ovi se žalbeni osnovi odbijaju.
C. Otežavajuće okolnosti
Žalioci ističu da za svoja krivična djela nisu
trebali dobiti kazne koje su im izrečene zato što pojedine otežavajuće
okolnosti s njima u vezi nisu bile ispravno ocijenjene:
1) Ranjivost pojedinih žrtava:
Član 24(2) Statuta predviđa da prilikom izricanja
kazni, pretresna vijeća uzimaju u obzir težinu krivičnog djela.
Ničim se ne dovodi u pitanje to da baš ranjivost žrtve, bila ona element
krivičnog djela silovanja ili ne, ukazuje na težinu krivičnog
djela, a u skladu sa Statutom težina krivičnog djela se prikladno
ocjenjuje prilikom odmjeravanja kazne. U tom smislu Pretresno vijeće
nije napravilo grešku te se ovaj žalbeni osnov odbija.
2) Navodne proturječnosti u presudi (Kunarac):
Žalilac Kunarac iznosi tvrdnju da je Pretresno vijeće
izvelo proturječne zaključke u pogledu njegove uloge u oružanom
sukobu u bivšoj Jugoslaviji, pozivajući se na paragrafe 858 i 863.
U ta dva paragrafa jasno se kaže da se on, u pogledu tih krivičnih
djela, ne smatra hijerarhijski nadređenim. Ovaj je žalbeni osnov
neutemeljen te ga Vijeće stoga odbija.
3) Životna dob žrtava koje su sve, osim jedne,
bile mlađe od 19 godina:
Pretresno vijeće je s punim pravom uzelo u obzir
svjedočenje vještaka odbrane o kaznama propisanim za silovanje u
bivšoj Jugoslaviji, koji je potvrdio da se u bivšoj Jugoslaviji otežavajućom
okolnošću smatralo silovanje osoba mlađih od 18 godina. Žalbeno
vijeće smatra da se ovaj iskaz vještaka ne kosi sa sadašnjom opštom
praksom u bivšoj jugoslovenskoj republici Bosni i Hercegovini. Na osnovu
svog inherentnog diskrecionog prava, Pretresno vijeće je ispravno
došlo do zaključka da je dob od 19 godina dovoljno blizu dobi osoba
koje uživaju zaštitu zbog svoje izrazite ranjivosti, što daje za pravo
da se njihova životna dob smatra otežavajućom okolnošću. Što
se tiče žalbenog osnova žalioca Vukovića da je navodno pogrešno
procijenjena starost žrtve FWS-50, Žalbeno vijeće odgovara da to
što se u presudi navode dva neznatno različita podatka o njenoj starosti
(otprilike 16 godina odnosno 15 i po godina) nikako ne dovodi u pitanje
činjenicu da je ona bila mlada, te da ta činjenica može predstavljati
otežavajuću okolnost. Žalbeno vijeće zaključuje stoga da
Pretresno vijeće nije pogriješilo kada je obzir uzelo mladost žrtava
pomenutih u presudi. Ovi se žalbeni osnovi stoga odbijaju.
4) Porobljavanje tokom dužeg vremenskog perioda
kao otežavajući faktor za Kunarca, odnosno dugotrajno loše postupanje
prema pojedinim žrtvama kao otežavajući faktor za Kovača:
Žalbeno vijeće dijeli mišljenje Pretresnog vijeća
da je dužina vremenskog razdoblja jedan od elemenata koji se treba razmotriti
"kako bi se utvrdilo da li je bilo porobljavanja", ali da to nije element
krivičnog djela. Što je porobljavanje duže, to je krivično djelo
teže. Žalbeno vijeće se slaže sa mišljenjem Pretresnog vijeća
da je vremensko razdoblje tokom kojeg su vršena krivična djela porobljavanja,
silovanja i povrede ličnog dostojanstva, od otprilike mjesec do četiri
mjeseca, dovoljno dugo da bi moglo dovesti do pooštravanja kazne. Stoga
se ovi žalbeni osnovi odbijaju.
5) Diskriminatorni motivi, element krivičnih
djela kažnjivih prema članu 5 Statuta ili otežavajuća okolnost:
Žalilac Kunarac je iznio tvrdnju da je Pretresno vijeće
pogriješilo kada je diskriminatornu namjeru okarakterisalo kao otežavajuću
okolnost , jer je to navodno element krivičnih djela predviđenih
članom 5 Statuta. Žalbeno vijeće u tom smislu upućuje na
presudu u predmetu Tadić u kojoj se navodi da je diskriminatorna
namjera "neophodni pravni element krivičnog djela samo u vezi s onim
zločinima za koje se to izričito zahtijeva, tj. za član 5(h),
koji se odnosi na razne vrste progona". Ona se ne zahtijeva za ostala
krivična djela predviđena članom 5 Statuta. Ovaj se žalbeni
osnov stoga odbija.
6) Retribucija kao svrha kažnjavanja (Kovač):
U sudskoj praksi ovog Međunarodnog suda, kao i u
praksi Suda za Ruandu, uvijek se ima u vidu retribucija kao svrha kažnjavanja,
pri čemu se pod kaznom "podrazumijeva kažnjavanje zločinca za
nedjela koja je počinio". Žalilac nije podrobnije razložio svoju tvrdnju
da u međunarodnom pravu navodno postoje tendencije suprotne praksi
Međunarodnog suda i Suda za Ruandu. Stoga se ovaj žalbeni osnov odbija.
D. Olakšavajuće okolnosti:
Kunarac
Žalilac tvrdi da bi se to što njegova djela nisu imala
teških posljedica ni po jednu od žrtava moralo smatrati olakšavajućom
okolnosti, kao i činjenica da ima troje male djece. No suštinska
težina ovih krivičnih djela, a ona je ključni faktor pri odmjeravanju
kazne, nameće oštru krivičnu sankciju koja se ne smije ublažiti
uz izgovor da ta krivična djela navodno nemaju teških posljedica za
žrtve. Stoga se ovaj osnov za žalbu odbija. Žalbeno vijeće prosuđuje
da je porodični faktor morao biti uzet u obzir kao olakšavajuća
okolnost. Stoga se ovaj žalbeni osnov djelimično prihvata. Uprkos
tome, imajući u vidu broj i težinu počinjenih krivičnih
djela, Žalbeno vijeće ocjenjuje da je kazna koju je odredilo Pretresno
vijeće odgovarajuća i ovim potvrđuje odmjerenu kaznu.
Kovač
Žalilac iznosi tezu da je Pretresno vijeće moralo
uzeti u obzir da on nije imao namjeru nauditi Muslimanima i da nije znao
da se njegova djela uklapaju u okvir rasprostranjenog i sistematskog napada.
No, prije odmjeravanja kazne, Pretresno vijeće je prihvatilo da je
to dokazano van svake razumne sumnje, i zaključilo da je optuženi
kriv. Žalilac dakle ne može ponovo postaviti ovo pitanje u okviru žalbe
na kaznu. Zato se ovaj žalbeni osnov odbija.
[to se tiče druge olakšavajuće okolnosti koju
je žalilac pomenuo, Žalbeno vijeće jednostavno primjećuje da
su četiri žene koje je žalilac držao u svom stanu protiv njihove
volje i koje je zlostavljao bile Muslimanke, te odbija ovaj neutemeljeni
žalbeni osnov.
Naposljetku, žalilac pominje svoj odnos sa FWS-87 i zaštitu
koju je pružao njoj i A.S. Žalbeno vijeće dijeli mišljenje Pretresnog
vijeća da odnos između žalioca i FWS.87 nije počivao na
ljubavi "već na surovom oportunizmu s Kovačeve strane, stalnim
zlostavljanjima i dominacijom nad djevojkom koja je u to vrijeme imala
samo petnaest godina," te zaključak da je žalilac "u velikoj mjeri
pomogao Jagošu Kostiću da siluje A.S.". Ovaj se osnov odbija.
Vuković
Žalilac tvrdi da je pomogao "brojnim muslimanskim porodicama",
da njegova djela nisu imala teških posljedica, te da nije primjenjivao
silu ili prinudu. Naposljetku, žalilac u istu svrhu naglašava da je oženjen
i da ima dvoje djece.
Žalbeno vijeće nalazi da to što je žalilac pomogao
nekim drugim Muslimanima tokom sukoba ne dovodi u pitanje činjenicu
da je počinio teška krivična djela nad FWS-50, da su ta njegova
djela imala teške posljedice i da je, kako se to ispravno navodi u presudi,
silovanju prethodila upotreba sile ili prinude. Ovi se osnovi stoga odbijaju.
Što se porodične situacije žalioca tiče, ona je svakako morala
biti uzeta u obzir kao olakšavajuća okolnost, no, uprkos tome što
prihvata ovaj žalbeni osnov, Žalbeno vijeće potvrđuje zatvorsku
kaznu u trajanju koje je odredilo Pretresno vijeće.
E. Uračunavanje vremena provedenog u pritvoru:
Pretresno vijeće jeste saopštilo svoju odluku kada
je 22. februara 2001. usmeno izjavilo da će se trojici osuđenih
uračunati vrijeme provedeno u pritvoru. Ako su žalioci imali bilo
kakve sumnje po tom pitanju, mogli su posredstvom svojih advokata da se
odmah obrate Pretresnom vijeću za dodatna razjašnjenja. To je primjereni
način da se postavi ovo pitanje. Ovi žalbeni osnovi se odbijaju, uz
napomenu da se posljednji paragraf prvostepene presude mora čitati
zajedno s tekstom koji je Pretresno vijeće pročitalo na ročištu
22. februara 2001. Vrijeme provedeno u pritvoru koje će biti oduzeto
od trajanja kazne žalilaca će se dakle računati od dana kada
su se predali Međunarodnom sudu ili kada su sudu predati.
Neka optuženi ustanu.
DISPOZITIV:
Iz tih razloga,
A. Žalbe Dragoljuba Kunarca na osuđujuću presudu i kaznu
1. Osuđujuća presuda
Žalbeno vijeće,
ODBIJA žalbu Dragoljuba Kunarca na osuđujuću presudu,
POTVRĐUJE, dakle, osuđujuće presude koje je Dragoljubu
Kunarcu izreklo Pretresno vijeće po tačkama 1 do 4, 9 do 12,
i 18 do 20 optužnice IT-96-23.
2. Kazna
Žalbeno vijeće,
ODBIJA žalbu Dragoljuba Kunarca na kaznu,
PREINAČUJE dispozitiv presude kako bi se isti uskladio sa tekstom
koji je Pretresno vijeće pročitalo na ročištu, a prema
kojem se vrijeme provedeno u pritvoru oduzima od ukupnog trajanja kazne,
pa se stoga od kazne Dragoljubu Kunarcu odbija vrijeme koje je proveo
u pritvoru od 4. marta 1998., dana kada se predao Međunarodnom sudu,
I
S OBZIROM na broj i težinu počinjenih krivičnih djela, ZAKLJUČUJE
da je kazna koju je izreklo Pretresno vijeće opravdana.
Shodno tome, Žalbeno vijeće POTVRĐUJE kaznu od 28 godina zatvora
koju je izreklo Pretresno vijeće.
B. Žalbe Radomira Kovača na osuđujuću presudu i
kaznu
1. Osuđujuća presuda
Žalbeno vijeće,
ODBIJA žalbu Radomira Kovača na osuđujuću presudu,
POTVRĐUJE, dakle, osuđujuće presude koje je Radomiru Kovaču
izreklo Pretresno vijeće po tačkama 22-25 optužnice IT-96-23.
2. Kazna
Žalbeno vijeće,
ODBIJA žalbu Radomira Kovača na kaznu,
PREINAČUJE dispozitiv presude kako bi se isti uskladio sa tekstom
koji je Pretresno vijeće pročitalo na ročištu, a prema
kojem se vrijeme provedeno u pritvoru oduzima od ukupnog trajanja kazne,
pa se stoga od kazne Radomiru Kovaču odbija vrijeme koje je proveo
u pritvoru od 2. avgusta 1999., dana kada je uhapšen,
I
S OBZIROM na broj i težinu počinjenih krivičnih djela, ZAKLJUČUJE
da je kazna koju je izreklo Pretresno vijeće opravdana.
Shodno tome, Žalbeno vijeće POTVRĐUJE kaznu od 20 godina zatvora
koju je izreklo Pretresno vijeće.
C. Žalbe Zorana Vukovića na osuđujuću presudu i
kaznu
1. Osuđujuća presuda
Žalbeno vijeće,
ODBIJA žalbu Zorana Vukovića na osuđujuću presudu,
POTVRĐUJE, dakle, osuđujuće presude koje je Zoranu Vukoviću
izreklo Pretresno vijeće po tačkama 33-36 optužnice IT-96-23/1.
2. Kazna
Žalbeno vijeće,
ODBIJA žalbu Zorana Vukovića na kaznu,
PREINAČUJE dispozitiv presude kako bi se isti uskladio sa tekstom
koji je Pretresno vijeće pročitalo na ročištu, a prema
kojem se vrijeme provedeno u pritvoru oduzima od ukupnog trajanja kazne,
pa se stoga od kazne Zoranu Vukoviću odbija vrijeme koje je proveo
u pritvoru od 23. decembra 1999., dana kada je uhapšen,
S OBZIROM na broj i težinu počinjenih krivičnih djela, ZAKLJUČUJE
da je kazna koju je izreklo Pretresno vijeće opravdana.
Shodno tome, Žalbeno vijeće POTVRĐUJE kaznu od 12 godina zatvora
koju je izreklo Pretresno vijeće.
Izdržavanje kazni
Na osnovu pravila 103(C) i 107 Pravilnika, Žalbeno vijeće
nalaže da se Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač i Zoran Vuković
zadrže u pritvoru Međunarodnog suda sve dok se ne privede kraju organizovanje
njihovog transfera u državu/države gdje će izdržavati kaznu.
|
