|
Hag, 2. novembra 2001.
CC/P.I.S./631-t
PRESUDA U PREDMETU TUŽILAC PROTIV MIROSLAVA KVOČKE,
MILOJICE KOSA, MLAĐE RADIĆA, ZORANA ŽIGIĆA I
DRAGOLJUBA PRCAĆA
(OMARSKA/KERATERM/TRNOPOLJE)
Petorica optuženih su osuđeni
na kazne u trajanju od 5 do 25 godina zatvora za učešće u "paklenoj
orgiji progona"
U nastavku ćete naći sažetak presude
koji je predsjedavajući sudija Pretresnog vijeća I (čiji su
članovi i sudija Fouad Riad i sudija Patricia Wald) pročitao na
zasjedanju u petak 2. novembra 2001. godine .
Kompletan tekst presude (na engleskom jeziku) možete
na zahtjev dobiti od Službe za informisanje ili naći na Internet stranici
MKSJ-a.
"Nepravda bilo gdje svugdje je prijetnja pravdi",
kako je to lijepo rekao Martin Luther King. Imajući na umu tu
izreku i u želji da ukloni takvu prijetnju Vijeće danas izriče
presudu u predmetu koji je tužilac pokrenuo protiv Miroslava Kvočke,
Milojice Kosa, Mlađe Radića, Zorana Žigića i Dragoljuba Prcaća
zbog progona i drugih zločina protiv čovječnosti, te ratnih
zločina počinjenih na području Prijedora u razdoblju od 26.
maja do 30. augusta 1992., tačnije u logorima Omarska, Keraterm i
Trnopolje.
Prije no što se pozabavimo samom srži predmeta, treba dati
nekoliko preliminarnih opaski.
Prije svega, htjeli bismo zahvaliti svima koji su u različitim
svojstvima sudjelovali u ovom postupku, pri čemu posebno imamo na
umu i one koji danas nisu ovdje prisutni, no ipak su sa nama.
Kao drugo, željeli bismo istaknuti proceduralne poteškoće
do kojih je dolazilo tokom ovog predmeta. Hapšenja optuženih bila su vremenski
međusobno prilično udaljena: prvi optuženi (Kvočka, Radić)
uhapšeni su 9. aprila 1998., dok je posljednji (Prcać) uhapšen 5.
aprila 2000. Tim optužbe više je puta promijenio svog glavnog zastupnika.
Jedan tim odbrane, onaj gosp. Žigića, izmijenio je svoj sastav. Čak
se i sastav samog Vijeća mijenjao u više navrata tokom pretpretresnog
postupka. Sve u svemu, suđenje je moglo započeti tek 26. februara
2000., i to protiv optuženih Kvočke, Radića, Kosa i Žigića.
No, gosp. Prcać je uhapšen 6. marta 2000. i, nakon što se o tome konzultiralo
sa stranama, Vijeće je naložilo spajanje postupaka u nastojanju da
omogući što bolje vršenje pravde. Postupak je ponovo započeo 2.
maja 2000., ovaj put protiv petorice optuženih, a glavni pretres je proglašen
završenim 19. jula 2001. Tokom suđenja donijeto je šezdesetak pismenih
odluka i naloga, ne računajući više od stotinu usmenih odluka.
Uloženo je šest interlokutornih žalbi. Vijeće je u ovom predmetu zasjedalo
113 dana, pri čemu valja znati da je to isto Vijeće istovremeno
zasjedalo u predmetu Krstić. Najzad, Vijeće je saslušalo 50 svjedoka
optužbe i 89 svjedoka odbrane i, osim toga, usvojilo sveukupno 489 dokaznih
predmeta.
Nemamo namjeru ovdje ulaziti u daljnje detalje u vezi s
postupkom. Dvije osobito važne odluke u vezi sa ovim postupkom ipak zaslužuju
da ih se spomene.
Prva se odnosi na formalno primanje na znanje, do kojeg
je došlo na zahtjev tužioca. Vijeće je, pozivajući se na presudu
Žalbenog vijeća u predmetu Tadić, odlučilo "da je, u
vrijeme i na mjestima na koja se odnosi optužnica, vođen sistematski
i masovni napad protiv muslimanskog i hrvatskog civilnog stanovništva
opštine Prijedor, u okviru oružanog sukoba, kao i da su djela navedena
u toj optužnici, počinjena na štetu stanovništva, a posebno zatočenika
u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, bila u vezi sa tim sukobom".
Ta odluka, do koje je najvećim dijelom došlo nakon pregovora između
strana, omogućila je da se relativno ograniči broj činjenica,
te da se diskusija usredotoči na individualnu odgovornost svakog od
optuženih.
Druga odluka koja zaslužuje da je se istakne jest odluka
donesena 14. decembra 2000. po prijedlozima za donošenje oslobađajuće
presude, a koje je iznijela odbrana optuženih Radića, Kosa, Žigića
i Prcaća. Vijeće je smatralo (iako nije dostavljen takav prijedlog
odbrane gosp. Kvočke) da optuženima Kvočki, Radiću, Kosu i
Prcaću treba izreći oslobađajuću presudu za djela za koja
se terete da su ih počinili u Keratermu i Trnopolju, kao i za određena
djela počinjena protiv tačno određenog i navedenog broja žrtava.
Optuženom Žigiću takođe je izrečena oslobađajuća presuda
za ograničeni broj djela za koja ga se teretilo.
Okrenimo se sada samom proglašenju presude u predmetu Tužilac
protiv Miroslava Kvočke, Milojice Kosa, Mlađe Radića, Zorana
Žigića i Dragoljuba Prcaća.
Ovdje se neće čitati integralna verzija pismene
presude, nego će se iznijeti njen sažetak da bi se omogućilo kako
optuženima, tako i javnosti da shvati suštinu razloga kojima se rukovodilo
Vijeće prilikom donošenja presude. Ističemo da je mjerodavan samo
tekst pismene presude i da se ništa od onoga što ćemo reći ne
može shvatiti na način koji bi mogao makar i u najmanjoj mjeri promijeniti
tu presudu.
Gospodo Kvočka, Radić, Kos, Žigić i Prcać,
krivična djela za koja vas se tereti zasnivaju se na događajima
koji su uslijedili nakon napada srpskih snaga na grad Prijedor tokom aprila
i maja 1992., na hapšenjima koja su potom sprovodili Srbi i na zlostavljanjima
koja su u cjelini gledano pretrpjele skoro sve uhapšene osobe, pri čemu
su ta zlostavljanja išla i do silovanja, mučenja, smrti.
Da bi došlo do svoje odluke, Vijeće je moralo u biti
odgovoriti na tri pitanja: Što su činjenice? Što se može smatrati
krivičnim djelom? Može li se vas, gospodo Kvočka, Radić, Kos,
Žigić i Prcać smatrati odgovornima za neka od tih krivičnih
djela?
Sada ćemo vam izložiti sažetak zaključaka do kojih
je Vijeće došlo razmatrajući ta tri pitanja.
I - ŠTO SU ČINJENICE?
Dana 30. aprila 1992. srpske snage su preuzele kontrolu
nad Prijedorom. Po zauzimanju Prijedora ubrzo je uslijedilo izbacivanje
ne-Srba, bosanskih Muslimana ili Hrvata, sa odgovornih funkcija. Mnogi
su na kraju izgubili posao, njihova djeca više nisu mogla ići u školu,
a na radiju se emitirala antimuslimanska i antihrvatska propaganda.
Hrvati i Muslimani ne prihvataju tu situaciju i spremaju
se reagirati. U slučajevima gdje je došlo do snažnijeg otpora Hrvata
i Muslimana, Srbi pokreću napade, npr. na sela Hambarine i Kozarac.
Dana 30. maja pokušaj Muslimana da vrate kontrolu na Prijedorom propada.
Kako bi spriječili svaku pomisao Hrvata i prije svega Muslimana na
otpor, Srbi odlučuju privesti sve ne-Srbe koji bi mogli predstavljati
opasnost, tako da počinju hapsiti osobe koje su predstavljale određeni
autoritet, uključujući i onaj moralni, ili su raspolagale određenom
moći, naročito ekonomskom. Istovremeno se muškarce odvaja od žena,
djece i starijih osoba, jer ih treba ispitati. Prikladno je stoga, smatraju
Srbi, one ne-Srbe, koji još nisu otišli iz regije, okupiti u centre.Na
taj način stvoreni su centri Omarska, Keraterm i Trnopolje.
No, dokazi predočeni pred Vijećem ukazuju na to
da o njima ne smijemo govoriti kao o istražnim ili sabirnim centrima,
nego kao o logorima. Logor u Trnopolju u stvarnosti predstavlja prilično
neujednačen kompleks zgrada u selu istog imena. Logor Omarska nalazi
se u zgradama bivšeg rudnika željezne rude, a logor Keraterm u prostorima
fabrike keramičkih proizvoda. S obzirom na ono za što se svaki od
optuženih tereti i na konačne zaključke Vijeća, usredotočit
ćemo se na logor Omarska.
Kao i logore Trnopolje i Keraterm, tako je i logor Omarska
službeno osnovao 30. maja 1992. Simo Drljača (napominjem da je Međunarodni
sud podigao optužnicu protiv Drljače, no on je poginuo tokom pokušaja
da ga se uhapsi). Iz početka zamišljen da djeluje petnaestak dana,
logor je u stvarnosti funkcionirao do otprilike 20. augusta 1992. Tokom
tog perioda od gotovo tri mjeseca kroz logor je prošlo najmanje 3334 zatočenika.
Njima valja pridodati tridesetak žena, od kojih su mnoge u tom kraju bile
ugledne. Sve zatočenike ispituju. Gotovo ih sve tuku. Mnogi neće
iz logora izaći živi.
Uslovi života u logoru Omarska doista su grozni. Možda se
neki od vas sjećaju onih slika koje je snimila jedna televizijska
ekipa, a na kojima se vide muškarci ispijenih tijela, izobličenih
lica, često rezignirani, ako ne i potpuno utučeni. To su slike
koje su izazvale reakciju međunarodne zajednice i koje su, možda,
jedan od razloga za osnivanje ovog Međunarodnog suda.
Pokušajmo za trenutak dočarati logor Omarska.
Upravna zgrada, sa restoranom i kuhinjama u prizemlju i
sa kancelarijama na katu koje služe prvenstveno za ispitivanja.
Iz restorana i sa stepeništa koje vodi u kancelarije može
se vidjeti prostor između upravne zgrade i hangara, a taj prostor
se naziva pista. Malo dalje se vidi zelena površina sa jednom malom zgradom
svjetle boje, koju zovu bijela kuća. Još dalje, no to se ne vidi,
nalazi se jedna vrlo mala zgrada, crvena kuća.
Zlostavljanje u logoru neprekidna je i opšta pojava, a počinje
dolaskom zatočenika.
Zaista, od trenutka kada stignu, zatvorenike se najčešće
tuče ili u svakom slučaju maltretira, kao da im se želi odmah
pokazati da ih se više neće smatrati ljudskim bićima. Moraju uz
udarce izlaziti iz autobusa kojima su dovezeni u logor; moraju se postrojiti
uza zid i često im se otimaju lični dokumenti ili novac; prisiljava
ih se da pjevaju srpske pjesme; potom moraju sjediti na tlu ili čak
ležati na stomaku na vrelom asfaltu satima, pri čemu se ne smiju pomaknuti,
a ne mogu ni piti.
Nakon toga ih ispituju. Usput ih udaraju pesnicama, čizmama,
kundacima pušaka, svim vrstama predmeta.
U hangarima nema ćelija, postoje samo velike sale u
kojima su logoraši neizdrživo nagurani jedan uz drugog, tako da katkada
jedva da imaju mjesta da se pomaknu, prisiljeni su da spavaju, kada mogu
spavati, na golom podu ili na paletama.
Zatvorenici dobivaju vrlo malo hrane, koja je često
pokvarena, i gotovo nimalo vode. Klozeta tako reći nema, svoje prirodne
potrebe treba zadovoljiti u kante ili čak često u uglu neke prostorije
ili poda se.
Bolesni ili ozlijeđeni zatočenici jedva da dobivaju
ikakvu njegu ili je uopšte ne dobivaju.
Općenito govoreći, svi ti muškarci su mršavi, oslabljeni
i još dodatno utučeni budući da stalno žive u klimi nasilja i
straha.
Ne znaju kada će biti prozvano njihovo ime.
No znaju da kada budu prozvani, to neće biti toliko
zbog toga da ih se ispita, koliko zato da ih se pretuče.
Tuku ih tokom ispitivanja, to sam već rekao.
Tuku ih dok odlaze jesti, i premda ih tjeraju da trče
kako bi stigli u restoran, logoraši imaju tek nekoliko minuta da progutaju
bijedni obrok.
Tuku ih kad žele otići na klozet, tako da većina
od toga i odustaje.
Takođe ih tuku jednostavno zato što je nekog stražara
ili "posjetioca" spopala želja za nasiljem.
Vijeću su predočeni mnogobrojni dokazi iz kojih
je vidljivo da nije bila rijetkost da osobe izvan logora prodru unutra
i iživljavaju se nad zatočenicima. Gosp. Žigić je jedna od tih
osoba.
Žene nisu bile premlaćivane, ali su, barem neke od njih,
bile zlostavljane, a neke druge ili te iste i silovane.
Drugim riječima, ne postoji niti jedno jedino mjesto
u krugu logora Omarska na kojem bi se zatočenik mogao osjećati
bezbjedno ili se jednostavno nadati da ga niko neće udariti niti podvrgnuti
nekom obliku nasilja.
U upravnoj zgradi nalaze se kancelarije, i to kancelarije
komandanta logora i kancelarija za vezu. No tamo su i kancelarije u kojima
se odvijaju ispitivanja. Ljudi jauču. Ni jedan od optuženih ne čuje
njihove krike. Ljude se žestoko tuče: kada žene moraju čistiti,
pronalaze tragove krvi ili tkiva. Optuženi ništa ne vide.
Tamo spavaju zatočenice. Tamo tokom noći dolaze
po njih. Tamo su neke od njih silovane, zlostavljane. Neke tokom dana
djeluju potpuno satrvene, ne izgovaraju ni riječi. Ni jedan od optuženih
navodno ništa nije vidio.
Zatočenici provode sate na pisti. Govorimo o mjesecima
junu, julu, augustu. Često je vruće, jako vruće. Ne dobivaju
ništa za piće, no zalijeva ih se snažnim mlazovima iz vatrogasnih
šmrkova.
Ljudi su prljavi. Ozljede im se inficiraju. Neki od njih
imaju dizenteriju, napade proljeva. Prema riječima mnogobrojnih svjedoka,
vlada apsolutno kužni smrad. Zar optuženi ništa ne osjećaju?
Zatočenike koje odvode u bijelu kuću tuku gotovo
sistematski, najčešće zvjerski. Muškarce muče pred očima
drugih, katkada ih prisiljavaju da se međusobno tuku, jednog oca na
smrt prebijaju pred očima njegovog sina. Muškarci urlaju od bola,
zidovi i podovi poprskani su krvlju. Muškarci koji se vraćaju živi
imaju otvorene rane, ne mogu se držati uspravno, u nesvijesti su. Leševi
koji iznose imaju otvorene rane na lubanji, polomljene zglobove, prerezana
grla. Neke od žrtava na kraju su dokrajčene metkom.
Optuženi ništa ne čuju, ništa ne vide, ništa ne preduzimaju.
Kao posljedica udaraca, katkada smrtnih, logoraši umiru.
Njihovi leševi se ostavljaju na prostoru između bijele kuće i
piste, katkada i po nekoliko dana. Zatočenici ih utovaruju u male
kamione. Zar optuženi i dalje ništa ne vide?
Neka tijela će kasnije biti pronađena u jamama,
a među njima i tijela dviju žena.
Dana 12. jula 1992. je Petrovdan, veliki pravoslavni praznik,
povodom kojeg se pali veliki krijes. Tog 12. jula 1992. krijes se pali
pomoću guma. Ispaljuju se rafali prema jednoj od prostorija u kojoj
se nalaze zatočenici. Neke od njih zovu da izađu iz hangara. Čuju
se krici. U zraku se osjeća smrad guma koje gore i spaljenog mesa.
Zar ni jedan optuženi nije ništa osjetio, ništa vidio?
Ovdje smo mogli samo u glavnim crtama opisati užasne uslove
života u logorima, a naročito u logoru Omarska. Jasno je da se te
činjenice ne mogu definirati drugačije nego kao zločini.
Poslušajmo što nam je rekla jedna svjedokinja: "Nakon
te tragedije do koje je tamo došlo, ne vjerujem da bih mogla reći
da ću ikada više biti sretna. Prije svega, izgubila sam oca i sestru.
Moja kći pati od teških posljedica zbog tih događaja, a ja isto
tako. I htjela bih znati ko je ta osoba koja ima pravo istjerati me iz
moje kuće, mojeg grada, moje države, da se kao izbjeglica nađem
negdje na kraju svijeta.
Nadam se da će one koji su za to odgovorni kazniti kako
Bog, tako i Vi, i nadam se da ćete to učiniti na pošten i pravedan
način."
II - ŠTO VIJEĆE SMATRA KRIVIČNIM DJELIMA?
Tužilac je kvalificirao sve činjenice koje smo iznijeli
i tereti optužene da su počinili sljedeće:
- progone iz člana 5 Statuta putem ubistava, mučenja
i surovih postupaka, seksualnog zlostavljanja i silovanja, maltretiranja,
ponižavanja i psihičkih zlostavljanja; te držanja u zatočeništvu
u nehumanim uslovima;
- mučenje (članovi 3 i 5 Statuta) i okrutno postupanje
(član 3 Statuta);
- ubistva (član 5 Statuta) i hotimična lišavanja
života (član 3 Statuta);
- samo u slučaju gosp. Radića, silovanja i mučenja
iz člana 5 Statuta, za djela koja su takođe okvalificirana kao
mučenja ili napade na lično dostojanstvo po članu 3 Statuta.
Valja istaknuti dvije stvari:
- s jedne strane tužilac je označio dvojicu optuženih kao one
koji su lično i fizički počinili mnoga krivična djela,
i to gosp. Radića prvenstveno za djela silovanja, i gosp. Žigića
za hotimična lišavanja života i nasilje;
- s druge strane, na zahtjev Vijeća koje je tada radilo na
ovom predmetu, tužilac je predočio za svakog od optuženih popis
žrtava, koji omogućuje da se razlikuju djela za koja se tereti gosp.
Žigića od djela za koja se terete drugi optuženi.
Uopšteno uzevši, odbrana ne osporava pravnu kvalifikaciju
djela u navodima optužbe. Ono što odbrana u biti osporava jest uloga optuženih
u počinjenju tih zločina.
U svojoj presudi Vijeće se prvenstveno oslanja na sudsku
praksu Međunarodnog suda u odnosu na definiciju krivičnih djela.
Ja se ovdje, dakle, neću zadržavati na kvalifikaciji djela, osim što
ću podsjetiti da je Vijeće, uzevši formalno na znanje brojne činjenice,
odlučilo već vrlo rano tokom postupka da je "u vrijeme i
na mjestima na koja se odnosi optužnica, vođen sistematski i masovni
napad protiv muslimanskog i hrvatskog civilnog stanovništva opštine Prijedor".
Na kraju, tamo gdje su ista djela okvalificirana na više načina, Vijeće
svoju presudu donosi primjenom sudske prakse Žalbenog vijeća u vezi
sa kumuliranjem djela i slijedi sudsku praksu prema kojoj se za ista djela
mogu izreći osude istovremeno prema članu 3 Statuta i članu
5 Statuta.
Naposljetku, Vijeće zaključuje da su počinjena
krivična djela progona, hotimičnog lišavanja života, mučenja
i okrutnog postupanja.
III DA LI SU OPTUŽENI KVOČKA,
RADIĆ, KOS, ŽIGIĆ I PRCAĆ KRIVI ZA NEKA OD TIH KRIVIČNIH
DJELA?
Glavno pitanje na koje Vijeće mora odgovoriti jeste
da li se optuženi mogu smatrati krivima za ta krivična djela.
Vrlo pojednostavljeno, teze optužbe i odbrane bile su sljedeće:
Što se tiče tužioca, djela koja su se dogodila u Omarskoj
ili u Keratermu, onako kako su navedena u optužnici, moraju se gledati
u ukupnom kontekstu zločina tada počinjenih u prijedorskoj regiji.
Bitno je to da je jedan masovni ili sistematski napad diskriminatornog
karaktera koincidirao sa počinjenjem brojnih zločina od strane
raznih pojedinaca. Neki zločini možda i jesu izolirani. Ali, kada
je riječ o logorima ovakve prirode, mora se primijeniti doktrina
zajedničkog cilja, odnosno udruženog zločinačkog poduhvata.
Dakle, prema tužiocu, optuženi nisu odgovorni samo za zločine koje
su direktno i lično počinili, nego i za ukupne zločine
u okviru zajedničkog cilja. Optuženi Kvočka, Radić, Kos,
Žigić i Prcać stoga su, po riječima tužioca, odgovorni
za ukupne zločine počinjene u Omarskoj, pri čemu je optuženi
Žigić pored toga odgovoran za događaje u Keratermu za koje je
protiv njega i pokrenut postupak. Svi optuženi su odgovorni na osnovu
člana 7(1) Statuta, to jest, snose individualnu odgovornost. Međutim,
tužilac tvrdi da su optuženi Kvočka, Radić, Kos i Prcać
odgovorni i po osnovu svog svojstva nadređenih po članu 7(3)
Statuta.
Odbrana je na opštem nivou istakla da se optužba nije pozvala
na teoriju zajedničkog cilja u trenutku podizanja optužnice, da optuženi
nisu imali nikakvu funkciju vlasti u logoru, i da su se svi nalazili na
nižim funkcijama ili imali zanimanja koja nisu bila ni u kakvoj vezi s
položajima na kojima su se nalazili u vrijeme djelâ: g. Kvočka je
bio mladi policajac bez čina, g. Radić je bio iskusan policajac,
ali takođe bez čina, g. Kos je bio konobar, g. Žigić taksista
i muzičar i, najzad, g. Prcać je u trenutku kad je pozvan na
dužnost u Omarsku bio penzioner. U odbrani optuženih Kvočke i Prcaća
isticalo se, među ostalim, da su zadnjepomenuta dvojica u logoru
Omarska provela kratko vrijeme. Gospodin Žigić je navodno, unutar
perioda od desetak dana, proveo samo osam sati u Keratermu. Mada jeste
počinio neke ekscese, proizašle prvenstveno iz njegovog nekontrolisanog
i impulzivnog karaktera, on nije mogao počiniti tako mnogo ubistava
i nasilja koliko mu se pripisuje, naročito zbog rane koju je u to
vrijeme zadobio.
Vijeće je dakle bilo suočeno s pitanjima vrlo
različite prirode, a odgovor na prvo uvelike je uslovljavao odgovore
na ostala: da li je postojao udruženi zločinački poduhvat?
Prije svega, Vijeće ističe da je u predmetu Čelebići
Žalbeno vijeće smatralo da, koliko god to bilo poželjno, navođenje
tačnog oblika učestvovanja u zločinima u optužnici nije
samo po sebi presudno. Drugim riječima, iako se tužilac u optužnici
nije ni izdaleka izričito pozvao na teoriju zajedničkog cilja,
nema nikakve prepreke da Vijeće ne uzme u obzir tu teoriju koja zapravo
predstavlja samo jedan od mnogih oblika učestvovanja predviđenih
u Statutu, ili, da citiramo Žalbeno vijeće iz predmeta Tadić:
"[ Statut] ne isključuje one modalitete
učestvovanja u počinjenju zločina do kojih dolazi kada
nekoliko osoba sa zajedničkim ciljem preduzima zločinačku
aktivnost koju onda izvode bilo svi zajedno, bilo neki članovi te
grupe osoba. Ko god doprinosi počinjenju zločina od strane grupe
osoba ili nekih članova te grupe, u izvršenju zajedničkog zločinačkog
cilja, može se smatrati krivično odgovornim, uz izvjesne uslove [
] ."
Vijeće je pomno ocijenilo sve predočene argumente,
a zatim pažljivo ispitalo sav dokazni materijal iz spisa i vrlo brojne
iskaze žrtava. Pritom je naročito nastojalo provjeriti pouzdanost
iskaza i jednih i drugih, ne usvajajući nikakav sistematski niti
rigidni pristup. Tako na primjer svjedok smatran vjerodostojnim za jedan
incident nije bio nužno smatran takvim za neki drugi incident.
Vijeće je detaljno odvagnulo sve elemente koji mogu
ukazati, s jedne strane, na tačnu ulogu u logoru svakog od optuženih,
a s druge strane, na njihova djela ili propuste, kao i na vezu koja je
možda postojala između pojedinog optuženog i logora otvorenih 30.
maja 1992. godine.
I nema mjesta nikakvoj sumnji.
Logori Omarska, Keraterm, Trnopolje nisu izolovana pojava,
niti plod slučaja. Dokazi pokazuju da su oni rezultat smišljene politike
čiji je cilj bio zavođenje sistema diskriminacije nad nesrpskim
stanovništvom Prijedora. Vijeće je sasvim saglasno da nikome od vas,
gospodo optuženi, ne može staviti na teret da je, makar i vrlo posredno,
učestvovao u razradi ili planiranju tog sistema. Vijeće stoga
ne tvrdi ni to da ste vi, na ovaj ili onaj način, bili umiješani
u koncipiranje logorâ ili u odlučivanje da se oni otvore.
Kad ste na dužnosti u logoru Omarska, gospodo Kvočka,
Radić, Kos i Prcać, dobro znate šta se dešava. A vi, g. Žigiću,
kad ulazite u logor, to ne činite radi toga kako biste tu služili
kao stražar, što ste bili samo u Keratermu, i to kratko vrijeme, nego
kako bi sa sadističkim zadovoljstvom udarali zatočenike, sami
ili zajedno s drugima, ne hajući nimalo za patnju koju im nanosite,
ponekad i do smrti.
Međutim, Vijeće ne može prihvatiti da niste bili
svjesni da izravno učestvujete u tom sistemu progona, kojeg su logori
bili jedna komponenta. Diskriminatorna politika stavljena u pogon od strane
drugih, a ne vas, nije prestajala na vratima logora.
Naprotiv.
Pod izgovorom traženja mogućih protivnika proglašenih
kriminalcima, logori su bili samo jedan kotačić više u mašini
za progon nesrpskog stanovništva opštine Prijedor.
A taj kotačić je i sâm, po definiciji, diskriminatoran:
takoreći nijedan Srbin nije bio zatočen u Omarskoj, a oni koji
jesu, bili su optuženi za kolaboraciju sa neprijateljima ne-Srbima.
Vi ste, svaki od vas na različit način, omogućili
da se taj kotačić okreće.
Da bi logori funkcionisali, bio je potreban komandant logora,
zamjenik komandanta ili neko ko obavlja taj posao, administrativno osoblje
koje vodi evidenciju zatvorenika, te vođe smjena kako bi se omogućile
izmjene straža.
Niko od vas ne može razumno tvrditi da je jedina svrha tih
logora bila olakšati vođenje istraga sa ciljem nalaženja eventualnih
kriminalaca, što bi se samo po sebi moglo shvatiti.
Svako ko je ušao u jedan od tih logora odmah je mogao vidjeti
što oni zapravo jesu, to jest da su to prostori lišavanja slobode u kojima
stalno vlada hotimično nasilje koje vrše i lica koja su trebala čuvati
zatvorenike i lica koja su dolazila spolja; nasilje nad zatočenicima
kojima se nije davalo dovoljno hrane, kojima se pružala slaba ili nikakva
zdravstvena pomoć, koji se nisu mogli prati, koji su patili od dizenterije;
nasilje koje je sezalo do ubistva: to su oni leševi ostavljani pod vedrim
nebom, pred očima svih, uz znanje svih.
S obzirom na to, odakle vam pravo da tvrdite da niste znali?
Vi ste to, g. Kvočka, dobro znali jer ste svoje šurjake
htjeli izvući iz logora Omarska. Kao policajac, dobro ste znali razliku
između prebijanja i ispitivanja.
Vi, g. Radiću, dobro ste znali da su ispitivanja uključivala
mnogo nasilja jer ste, prema vlastitim izjavama, provodili mnogo vremena
u kancelarijama.
Kao i vi, g. Prcać, koji ste tako rado isticali strogo
administrativni karakter vaših dužnosti, kao da bjelina papira može sakriti
boju krvi na zidovima i zadah koji se širi.
Vi, g. Kos, takođe ste to znali iako ste se branili
time da ste konobar i insistirali na tome da uopšte niste policajac pa
da stoga ništa nikome niste naređivali. A mi znamo da su straže funkcionisale
po sistemu tri osmosatne smjene. Znamo da ste ondje provodili najmanje
osam sati dnevno. Upravo zato su žrtve i mogle da vas identifikuju kao
vođu smjene i nije ni važno što prije niste bili policajac. Reklo
bi se da vam se to čak dopalo pošto ste tamo bili sve vrijeme postojanja
logora i od tada se aktivirali u policiji.
A vi, g. Žigiću, znamo da ste rado nenajavljeno navraćali
u logore Omarska ili Keraterm, ili u logor Trnopolje. To znamo tako što
ste sebi dozvoljavali takve ekscese da su se čak i drugi stražari
žalili na vas, a pisali su se i izvještaji o tome da treba da se preduzmu
mjere da vas se onemogući da i dalje dolazite.
Vijeće želi da ga dobro razumijete. Vijeće ne
kaže da ste vi planirali ili željeli da se stvari odvijaju tako kako su
se odvijale.
Vijeće kaže da ste vi bili potpuno svjesni sistema
progona sprovođenog u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, i da
ste u njemu učestvovali, svaki na svoj način, ali s punom sviješću
o čemu se tu radi.
Vi ste učestvovali u toj paklenoj orgiji progona.
GOSPODINE KVOČKA, MOLIM DA USTANETE.
Gospodine Kvočka, vi ste profesionalni policajac, dobro
upućen u pravila policijske službe.
Dok ste radili u logoru u Omarskoj, od 29. maja do 23. juna
1992., prema vlastitim izjavama, bili ste aktivni policajac. Niste imali
službenu funkciju niti konkretnu dužnost. Bili ste prisutni u nekim prilikama
kad su se vršila nasilja, ali nikad niste u njima učestvovali. Naprotiv,
kažete da ste nekima htjeli pomoći, posebno svojim šurjacima Muslimanima.
Ali, Vijeće smatra da izolovana dobročinstva prema
nekim zatvorenicima ne mogu biti razrješenje za moguće zločine.
Vi niste sitni službenik sa dna piramide koji nema nikakav
uticaj na tok događaja. Dokazi predočeni na pretresu pokazuju
da ste bili desna ruka komandanta logora. U tom svojstvu ste prenosili
njegova naređenja. Ali, vaša uloga nije bila samo to. Zamjenjivali
ste komandanta logora kad je bio odsutan. Mogli ste intervenisati da se
prekine zlostavljanje nekog logoraša. Znali ste da se mogu kazniti stražari
odgovorni za maltretiranje, ali niste preduzeli ništa značajno u
tom smislu. Bili ste očevidac atmosfere stalnog nasilja koja vlada
u logoru, ali ste ipak, dan za danom, i dalje dolazili na posao, na svoju
odgovornu dužnost u Omarskoj. Izjavili ste pred nama da bi u logoru ostali
i dulje da ste mogli da birate.
Sve u svemu, vi niste samo poznavali sistem progona otjelovljen
u logoru Omarska, nego ste uz njega pristali, omogućavali njegovo
funkcionisanje. I tako ste dobro obavljali svoj zadatak da su vas žrtve
nepobitno smatrale zamjenikom komandanta logora.
Vijeće prihvata da ste vi profesionalni policajac koji
voli svoj posao.
Vijeće može prihvatiti i to da vi niste sami donijeli
odluku o tome da se ne-Srbi sistematski i neprestano zlostavljaju. Ali,
vi jeste učestvovali u tom sistemu, i to vas čini krivično
odgovornim. Iz razloga detaljno iznijetih u presudi, Vijeće vas proglašava
krivim za zločin protiv čovječnosti putem progona, te za
ratne zločine putem ubistva i mučenja.
Možete sjesti.
GOSPODINE KOS, MOLIM DA USTANETE.
Kad su vas 6. maja 1992. mobilisali u rezervni sastav policije,
vi ste, g. Kos, bili konobar. Raspoređeni ste u logor Omarska od
kraja maja pa najmanje do početka augusta 1992. U logoru Omarska,
kako navodi vaša odbrana, bili ste mladi neiskusni regrut koji nema nikakvu
vlast bilo koje vrste. Prema tužiocu, bili ste vođa jedne smjene
straže. Predočeni dokazi uvjerili su Vijeće, van svake sumnje,
da ste zaista bili vođa smjene, poznat pod nadimkom Krle. Zanimljivo
je usput napomenuti da je g. Kvočka dužnosti koje vam je navodno
povjerio Željko Meakić opisao isto onako kako je g. Radić definisao
svoje: zadužen za radio i telefonske veze. Zapravo, vi ste bili vođa
smjene, stražari su vam se obraćali u tom svojstvu, a vi ste im izdavali
uputstva. Doduše, ponekad ste, u vrlo rijetkim prilikama, intervenisali
kako biste spriječili nasilja nad nekim logorašem.
Ali, brojni iskazi svjedoka vas inkriminišu, ponajprije
zbog toga što ste bili savršeno sposobni da konstatujete da su počinjeni
zločini ili da se oni upravo počinjaju, a vi niste reagovali.
Zatim, zato što ste i sami učestvovali u nasilju nad zatočenicima
i najzad, zato što ste se ponekad bavili iznuđivanjem materijalne
koristi od zatočenika.
Vi niste bili samo jedna karika u lancu koja se pasivno
okretala zajedno sa kotačem. Bili ste jaka karika i bez oklijevanja
ste, po potrebi, aktivno doprinosili sve većem nasilju i teroru u
logoru. Vijeće vas stoga proglašava krivim za zločin protiv
čovječnosti putem progona, kao i za ratne zločine putem
ubistva i mučenja.
GOSPODINE RADIĆU, MOLIM DA USTANETE.
Gospodine Radiću, i vi ste profesionalni policajac,
i to od 1972. godine. Prema vlastitim izjavama, u logoru Omarska radili
ste od 28. maja 1992. do kraja augusta 1992., isprva kao stražar, a zatim
su vas zadužili za radio i telefonske veze.
Dokazi predočeni Vijeću pokazuju da ste, preciznije
govoreći, imali dužnost vođe smjene. U Omarskoj su postojala
trojica vođa smjene: vi, g. Kos i izvjesni Čkalja. Inače
ste među logorašima bili poznatiji pod nadimkom Krkan i bili ste
na glasu kao vođa najsurovije smjene.
Kao vođa smjene slobodno ste se kretali po logoru,
po kancelarijama, po pisti, u bijeloj kući. Štaviše, vi ste izdavali
naređenja stražarima i u svakom ste slučaju imali vlast nad
njima jer ste ih raspoređivali i govorili im kamo da odvode zatočenike.
Vaša vlast bila je takva da ste, prema izjavama svjedoka, mogli zaustavite
nasilje nad zatvorenicima (naročito onima iz grada u kojem ste službovali)
ili da umirite ženu zabrinutu zbog ponašanja nekog stražara prema njoj.
Ali, ta plemenitost je bila vrlo selektivna.
Iz iskaza svjedoka jasno proizlazi da su stražari iz vaše
smjene bili naročito brutalni. Vi ste odvodili zatočenike u
kancelarije na ispitivanje, vi ste ih vodili natrag, nakon što nisu bili
samo ispitivani, nego i premlaćivani. Niste sprečavali da ljudi
spolja, naročito g. Tadić ili g. Žigić, ulaze u logor i
iživljavaju se nad logorašima. Više je logoraša umrlo od udaraca stražara
iz vaše smjene. A vi se niste previše trudili da preduzmete išta kako
biste spriječili nasilje svojih stražara. Takvo ponašanje moglo je
značiti samo ohrabrenje da se ono nastavi.
Pored toga, na sasvim ste se nedopustiv način odnosili
prema više žena zatočenih u Omarskoj. Dokazi protiv vas u tom smislu
neoborivi su. Niste se zadovoljavali samo nepristojnim gestama ili uvredama,
niti samo nastojali naplatiti svoje usluge. Dopuštali ste si da ih dirate.
Silovali ste. S obzirom na ranjivost tih žrtava, na to da su im patnje
bile hotimično nanošene, te zbog strepnje u kojoj ste držali žene
zatočene u Omarskoj, Vijeće ta djela seksualnog nasilja za koja
vas se tereti smatra djelima mučenja u smislu člana 3 Statuta.
Dakle, Vijeće vas proglašava krivim za zločin protiv čovječnosti
putem progona i za ratne zločine putem ubistva i mučenja.
Možete sjesti, g. Radiću.
GOSPODINE ŽIGIĆU, MOLIM DA USTANETE.
Zločini koji se vama stavljaju na teret, g. Žigiću,
razlikuju se od onih za koje se terete vaši saoptuženi, po tome što se
djela nisu dogodila samo u Omarskoj, nego i u Keratermu i Trnopolju.
Mnogi svjedoci su govorili o nasilnosti vašeg ponašanja,
uključujući tu i nasilje prema onima koji su vam, još samo nekoliko
dana ranije, bili vrlo bliski. Činjenice su očigledne. Bilo
sâm, bilo zajedno s pojedincima vašega soja, dohvatili biste se nekog
logoraša. Ponekad biste od njega tražili novac. Ali se time ne biste zadovoljili.
Rado ste posezali za silom, rado činili zlo, rado logoraše
dotjerivali do granice izdržljivosti patnje, ne oklijevajući se ponekad
poslužiti oružjem, na primjer palicom s metalnom kuglom na kraju. Jednako
ste rado ponižavali prisiljavajući logoraše da lapću vodu kao
psi ili da piju vlastitu krv. Ponekad ste se iživljavali na primjer tako
što biste logoraša prisilili da trči i nosi mitraljez, a zatim ga
još i udarali. Vaše nasilje se isticalo do te mjere da je protiv vas sastavljen
službeni izvještaj.
Vijeće je među zločinima za koje vas se tereti
nastojalo odvojiti one koji vam se mogu pripisati, od onih u pogledu kojih
postoji izvjesna sumnja. Stoga ste oslobođeni optužbe prvenstveno
za takozvani masakr u prostoriji broj 3 u logoru Keraterm, te za još
nekoliko incidenata.
Ali, spisak vaših žrtava u vezi s kojima ne postoji ni trag
razumne sumnje vrlo je, vrlo dug.
Iako možda i jeste pretjerivali s alkoholom i sedativima,
niste se u vrijeme događaja nalazili u stanju akutne intoksikacije
koja bi poništila vašu sposobnost djelovanja. Stoga vas u Presudi Vijeće
naposljetku proglašava krivim za zločin protiv čovječnosti
putem progona, i za ratne zločine putem ubistva, mučenja i okrutnog
postupanja.
Gospodine Žigiću, možete sjesti.
GOSPODINE PRCAĆ, MOLIM DA USTANETE.
Sa svojih 55 godina, bili ste penzioner onog 29. aprila
1992. kada ste mobilisani i vratili se na svoj posao kriminalističkog
tehničara u odjeljenje policije u Omarskoj. Raspoređeni ste
u logor Omarska 14. jula i tamo ostali do 6. augusta 1992. Što se vas
tiče, ključna rasprava vodila se o tome koja je bila vaša dužnost
u logoru, pri čemu je optužba tvrdila da ste bili zamjenik komandanta,
a vaša odbrana da ste bili samo činovnik bez ikakve vlasti.
Svjedoci su potvrdili da ste vrijeme uglavnom provodili
u jednoj prostoriji upravne zgrade. Ali, ta se prostorija nalazi na svega
nekoliko metara od kancelarija u kojima su vršena ispitivanja logoraša.
Slobodno ste se kretali po logoru, često vas se moglo vidjeti sa
spiskovima u ruci. Ti spiskovi služili su za prozivanje logoraša kad ih
se vodilo s jednog mjesta na drugo u logoru, a posebno kad ih je trebalo
ispitivati ili organizovati njihovo prebacivanje iz logora Omarska u neki
drugi logor ili na neko drugo mjesto. Stražari su se vama obraćali
ako bi se pojavio problem, od vas bi tražili na primjer dozvolu da nekog
logoraša izvedu iz bijele kuće. Za logoraše, vi ste bili zamjenik
komandanta logora. Vijeće smatra da nisu predočeni dokazi da
je to zaista bila vaša službena dužnost, ali ističe da ste savršeno
dobro znali da u logoru vlada nasilje, kao i za zločine koji se u
njemu čine. Ipak, vi gotovo nikad niste intervenisali, a svoje zadatke
ste revno obavljali, aktivno doprinoseći uspostavljenom sistemu progona.
Vijeće vas proglašava krivim za zločin protiv
čovječnosti putem progona, i za ratne zločine putem ubistva
i mučenja.
IV KAZNE
Bertold Brecht je rekao: Još može da rađa utroba iz
koje je izašla gnusna zvijer. Brechta valja demantirati. Pravda tome
može doprinijeti presudama koje će izreći. Svaki pojedinac je
slučaj za sebe.
Da bismo odmjerili kaznu koju svaki od vas zaslužuje, uzeli
smo, naravno, u obzir težinu zločina za koji se svaki od vas tereti.
Pored toga, željeli smo jasno naznačiti tri elementa
za koje nam se čini da utiču na određivanje kazne:
- prvi element je kombinacija položaja u hijerarhiji optuženog
i njegovog fizičkog učestvovanja u zločinima.
- drugi element je nastojanje da se pruži satisfakcija žrtvama,
nastojanje da se ne potiče nikakva osvetoljubivost jer, kako kaže
mudra kineska izreka: ako žudiš za osvetom, iskopaj dva groba.
- treći element, naprotiv, djeluje u obratnom pravcu: to je
svijest da, što se tiče zločina počinjenih na teritoriji
bivše Jugoslavije, naročito u Prijedoru, sigurno postoje lica čija
je pojedinačna odgovornost daleko veća od vaše. Taj element
neosporno djeluje u smislu ublaženja kazne.
Iz svih ovih razloga koje smo naveli i koji se detaljno
izlažu u presudi, ovo vijeće svakog od vas, kao učesnika zločinačkog
poduhvata, osuđuje za djela počinjena u Omarskoj, a samo g.
Žigića za djela počinjena u Keratermu i Trnopolju, te vam izriče:
(molim sve optužene da ustanu)
gospodine Kvočka, kaznu od 7 godina zatvora;
gospodine Kos, kaznu od 6 godina zatvora;
gospodine Radiću, kaznu od 20 godina zatvora;
gospodine Žigiću, kaznu od 25 godina zatvora;
a vama, gospodine Prcać, kaznu od 5 godina zatvora.
Sjednica je završena.
*****
|
