Neka od dostignuća Međunarodni Suda:
POZIVANJE VOĐA NA ODGOVORNOST
Međunarodni sud je, pozivajući na odgovornost osobe bez obzira na njihov položaj, prekinuo tradiciju nekažnjivosti za ratne zločine. Međunarodni sud je podigao optužnice protiv šefova država, predsjednika vlada, načelnika glavnih štabova, ministara i mnogih drugih vođa s raznih strana sukoba u Jugoslaviji. Zahvaljujući Međunarodnom sudu, pitanje više nije treba li vođe pozivati na odgovornost, već kako da se na najbolji način osigura da budu pozvani na odgovornost.
PRAVDA ZA ŽRTVE I PRILIKA DA SE ČUJE GLAS ŽRTAVA
Pozivanjem osoba na odgovornost za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, Međunarodni sud ostvaruje pravdu za žrtve. Međunarodni sud je podigao optužnice protiv 161 osobe za zločine počinjene nad hiljadama žrtava u sukobima u Hrvatskoj (1991-1995.), Bosni i Hercegovini (1992-1995.), Kosovu (1998-1999.) i Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji (2001.). >> Saznajte više
Međunarodni sud je hiljadama žrtava pružio mogućnost da se njihov glas čuje i da govore o svojim patnjama. Mnoge žrtve su pokazale izuzetnu hrabrost svjedočeći o svojim potresnim iskustvima. Njihova svjedočenja se čuvaju na Međunarodnom sudu u vidu transkripata sa suđenja i video snimaka. >> Saznajte više
UTVRĐIVANJE ČINJENICA
Međunarodni sud je izvan razumne sumnje utvrdio ključne činjenice u vezi sa zločinima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji. Sudije Međunarodnog suda su pritom pažljivo razmatrale svjedočenja očevidaca, preživjelih i počinilaca, forenzičke podatke, kao i često dotad neviđene dokumentarne i video dokaze. Presude Međunarodnog suda su doprinijele stvaranju istorijskog zapisa o događajima, borbi protiv poricanja zločina i sprečavanju pokušaja revizionizma, te stvorile temelje za buduće inicijative u tranziciji pravosuđa na području bivše Jugoslavije. >> Saznajte više
RAZVOJ MEĐUNARODNOG PRAVA
Od osnivanja Međunarodni sud dosljedno i sistematski razvija međunarodno humanitarno pravo. Rad i dostignuća Međunarodnog suda potakli su osnivanje drugih međunarodnih krivičnih sudova, kao što su Međunarodni krivični sud za Ruandu, Posebni sud za Sijera Leone i Međunarodni krivični sud. Međunarodni sud je dokazao da je efikasna i transparentna međunarodna pravda moguća. >> Saznajte više
JAČANJE VLADAVINE PRAVA
Međunarodni sud potiče pravosuđa u bivšoj Jugoslaviji da unaprijede i nastave rad na krivičnom gonjenju osoba odgovornih za ratne zločine. U sklopu stalnog rada na jačanju vladavine prava i ostvarivanju pravde za žrtve, Međunarodni sud sarađuje s domaćim sudovima u regiji tako što im prosljeđuje dokaze i sudsku praksu, te prenosi znanja. >> Saznajte više
OSTVARIVANJE PRAVDE ZA HILJADE ŽRTAVA I PRILIKA DA SE ČUJE NJIHOV GLAS
Međunarodni sud je hiljadama žrtava pružio mogućnost da se njihov glas čuje i da govore o svojim patnjama. Mnoge žrtve su pokazale izuzetnu hrabrost svjedočeći o svojim potresnim iskustvima. Njihova svjedočenja se čuvaju na Međunarodnom sudu u vidu transkripata sa suđenja i video snimaka.
Jedan od svjedoka koji su svjedočili na Međunarodnom sudu, zdravstveni radnik koji je učestvovao u njezi žrtava ratnih zločina, rekao je sljedeće: "Sud u Hagu, [za] sve žrtve, sve žene sa kojima sam ja radila, ima za njih izuzetno veliki značaj. […] I imaju povjerenja da će se pronaći pravi uzroci onoga što se desilo. Da će ljudi smoći hrabrosti, i žrtve, i žrtve isto tako, da ispričaju ono što se desilo. […] Velika su očekivanja od Suda, da će donijeti prave stvari, da će pravda dobiti svoje mjesto". (Tužilac protiv Radislava Krstića (IT-98-33), 27. jul 2000., svjedokinja Teufika Ibrahimefendić)
Tako što osobe na visokim položajima poziva na odgovornost za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, Međunarodni sud se stara da žrtve vide kako međunarodni krivični sud osuđuje i šalje u zatvor osobe odgovorne za njihovu patnju.
Istovremeno, mnoge žrtve imaju, kao svjedoci, ključnu ulogu u postupcima pred Međunarodnim sudom. Svjedočeći na Međunarodnom sudu, one doprinose utvrđivanju istine. Postupci na Međunarodnom sudu, opet, pružaju žrtvama i svjedocima priliku da se njihov glas čuje i da govore o svojim patnjama. Do danas je više od 4.000 svjedoka ispričalo svoje priče u sudnici.
Međunarodni sud je izvan razumne sumnje utvrdio ključne činjenice u vezi sa zločinima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji. Sudije Međunarodnog suda su pritom pažljivo razmatrale svjedočenja očevidaca, preživjelih i počinilaca, forenzičke podatke, kao i često dotad neviđene dokumentarne i video dokaze. Presude Međunarodnog suda su doprinijele stvaranju istorijskog zapisa o događajima, borbi protiv negiranja i sprečavanju pokušaja revizionizma, te stvorile temelje za buduće inicijative u tranziciji pravosuđa na području bivše Jugoslavije.
Kako teče rad na MKSJ, na vidjelo su izašli važni elementi istorijskog zapisa o sukobima u bivšoj Jugoslaviji devedesetih godina dvadesetog vijeka. Ključne činjenice o zločinima, koje su nekad bile predmet spora, MKSJ je utvrdio izvan razumne sumnje.
Primjer za to može se naći u jednoj od presuda Međunarodnog krivičnog suda o zločinima počinjenim u opštini Prijedor u Bosni i Hercegovini:
"Dana 30. aprila 1992. srpske snage su preuzele kontrolu nad Prijedorom. Po zauzimanju Prijedora ubrzo je uslijedilo izbacivanje nesrba, bosanskih Muslimana ili Hrvata, sa odgovornih funkcija. Mnogi su na kraju izgubili posao, njihova djeca više nisu mogla ići u školu, a na radiju se emitirala antimuslimanska i antihrvatska propaganda… Kako bi spriječili svaku pomisao Hrvata i prije svega Muslimana na otpor, Srbi odlučuju privesti sve nesrbe koji bi mogli predstavljati opasnost, tako da počinju hapsiti osobe koje su predstavljale određeni autoritet, uključujući i onaj moralni, ili su raspolagale određenom moći, naročito ekonomskom. Istovremeno se muškarci odvajajaju od žena, djece i starijih osoba, jer ih treba ispitati. Prikladno je stoga, smatraju Srbi, one nesrbe koji još nisu otišli iz regije okupiti u centre. Na taj način stvoreni su centri Omarska, Keraterm i Trnopolje… No, dokazi predočeni pred Vijećem ukazuju na to da o njima ne smijemo govoriti kao o istražnim ili sabirnim centrima, nego kao o logorima… Iz početka zamišljen da djeluje petnaestak dana, logor [Omarska] je u stvarnosti funkcionirao do otprilike 20. augusta 1992. Tokom tog perioda od gotovo tri mjeseca kroz logor je prošlo najmanje 3.334 zatočenika. Njima valja pridodati tridesetak žena, od kojih su mnoge u tom kraju bile ugledne. Sve zatočenike ispituju. Gotovo ih sve tuku. Mnogi neće iz logora izaći živi". (Tužilac protiv Kvočke i drugih, IT-98-30/1, Sažetak presude, 2. novembar 2001.)
Uz dokaze predočene na suđenju, utvrđivanju činjenica uveliko su doprinijela priznanja optuženih o krivici. Izjave koje često prate takva priznanja o krivici potvrđuju dokaze koje su prikupili istražitelji Međunarodnog suda i time doprinose stvaranju nepobitnog prikaza dijela događaja u ratovima devedesetih godina. U drugoj presudi u vezi sa zločinima počinjenim u Prijedoru, sudije su se u stvaranju potpune slike uslova u logoru Keraterm u okolini Prijedora, osim na fizičke dokaze i iskaze svjedoka, oslonile i na priznanje optuženog – Duška Sikirice - o krivici:
"Sikirica je prihvatio da je ubio jednog od zatočenika u logoru [Keraterm] tako što ga je ustrijelio u glavu. Povrh toga, on prihvata da postoje značajni dokazi o ubistvima drugih ljudi u Keratermu tokom perioda dok je on obavljao svoju dužnost…Osim lišavanja života, Sikirica je prihvatio da postoje dokazi da su u logoru vršena premlaćivanja, silovanja i seksualni delikti, kao i zastrašivanje, ponižavanje i psihološko zlostavljanje zatočenika. On nadalje prihvata da postoji mnogo dokaza da su zatočenici bili podvrgnuti nehumanim uslovima tokom zatočenja u logoru Keraterm". (Tužilac protiv Sikirice i drugih, IT-95-8, Sažetak presude o kazni, 13. novembar 2001.).
Mnoge od njihovih značajnih izjava sadrže informacije i smjernice koje istražiteljima prethodno nisu bile dostupne, poput važnih podataka o vojnim operacijama, planiranju ili izvršenju nekih od najužasnijih zločina. Momir Nikolić, koji je bio pomoćnik komandanta za bezbjednost i obavještajne poslove 1. bratunačke lake pješadijske brigade i koji je priznao svoje učešće u srebreničkim masakrima, u svom rječitom prikazu događaja na sljedeći način je opisao opšti stav snaga bosanskih Srba prema zakonima ratovanja:
"Zar vi stvarno mislite da u jednoj operaciji gdje je izdvojeno, zarobljeno i ubijeno 7.000 ljudi, da se neko pridržavao Ženevske konvencije? Zar stvarno mislite da se neko pridržavao zakona i propisa i pravila u operaciji gdje je ubijeno, prvo zarobljeno, ubijeno, sahranjeno, ponovo ekshumirano, ponovo sahranjeno, zamislite da se neko u takvoj jednoj operaciji pridržavao Ženevskih konvencija? Nije se niko […] pridržavao Ženevske konvencije, ni pravila, jer da jeste, ne bi posljedica te operacije bila 7.000 mrtvih ljudi." (Tužilac protiv Blagojevića i Jokića, IT-02-60, 25. septembar 2003., svjedok Momir Nikolić)
U nekim slučajevima su počinioci zločina jedini koji mogu otkriti gdje se nalaze masovne grobnice, kako bi porodice žrtava napokon pronašle i na primjeren način sahranile svoje mrtve. Na raspravi o kazni Dragana Nikolića, komandanta zatočeničkog logora Sušica u Vlasenici, došlo je do sljedećeg dijaloga između žrtve i optuženog:
Habiba Hadžić: "… Moja su djeca nevino poginula. Ubio ih je […] Molila bih Dragana da mi kaže u kojoj su grobnici da ih majka dostojanstveno izvadi. Ne bih mogla ja, ali eto ima te familije, pa da ih ukopam, pa da mogu da odem… "
Dragan Nikolić: "Što se tiče njenih sinova, koliko sam čuo, nisam bio prisutan, oni su, ja mislim da je to bilo 30. septembra, sa jednom grupom od četrdesetak ljudi odvedeni na Debelo Brdo i gore su likvidirani. U toj grupi, ja se sjećam, mogu se sjetiti zato što dotičnu gospođu poznajem, poznajem njene sinove, poznajem i sjećam se te grupe ljudi zato što su u toj grupi bili uglavnom ljudi koji su izrazili želju da žele ostati u Vlasenici. Bili su to uglavnom, velika većina ljudi, mještani Vlasenice sa kojima sam se ja, sa većinom od njih, družio i tako da mi je to ostalo u sjećanju. I ti ljudi, i među tim ljudima bili su i sinovi gospođe Hadžić, Enes i Bernis, koje dobro poznajem i koliko sam čuo na tom lokalitetu su likvidirani. […] Ja koliko se sjećam, gospođa je prije otišla, jedan od njenih sinova bio je u teksas jakni, farmericama. Ako bi došlo do ekshumacije, ili moguće po tome, u toj grupi ljudi ukoliko bi se neko identifikovao, onda, pretpostavljam, trebalo bi da se ustanovi da su i tu njeni sinovi. Ja sam gospođi to želio i prije reći kada sam joj se obratio, ali nisam bio u prilici. Okolnosti su bile takve. Pošto sam čuo da se ona, ne samo ona već mnogi se interesuju za svoje nestale, ovom prilikom, ja ne znam koliko ću pomoći u tome, ali, sigurno je, tačno je da se to desilo toga dana, u stvari te noći, i da su oni u toj grupi od četrdesetak ljudi odvedeni na Debelo Brdo. […] Sa velikom sigurnošću tvrdim da se oni, da su njihova tijela u toj grupi sa tih ostalih četrdesetak ljudi". (Tužilac protiv Dragana Nikolića (IT-94-2), 3. novembar 2003., Rasprava o kazni, svjedokinja Habiba Hadžić)
Priznanja krivice mogu biti vrlo značajna i kao izvor dodatnih dokaza koji bi inače bili nedostupni. Jedan od optuženih koji se potvrdno izjasnio o krivici za zločine počinjene u Srebrenici, Dražen Erdemović, kasnije je svjedočio na suđenju generalu Radislavu Krstiću, što je takođe bilo suđenje za zločine počinjene 1995. godine u Srebrenici. Erdemović je svjedočio o njegovoj ulozi u masovnim pogubljenjima muškaraca bosanskih Muslimana 16. jula 1995. na Vojnoj ekonomiji Branjevo. Premda je tužilaštvo predočilo dokaze dvoje ili troje ljudi za koje se zna da su taj masakr preživjeli, iscrpne dokaze na osnovu kojih se mogao utvrditi identitet počinilaca dao je upravo Erdemović. Dražen Erdemović je rekao sljedeće:
"… kad su svi otišli, potpukovnik je rekao, čuo sam, razgovarao je sa Branom, čuo sam kad je rekao da će sada dolaziti autobusi. […] Čim je rekao to, nije prošlo dugo, sjeo je u auto sa ovom dvojicom ovdje policajaca. Oni su otišli. Tada se Brano obratio nama i rekao da će sada da dođu autobusi sa civilima iz Srebrenice. Ja i pojedinci smo još počeli da prigovaramo, zašto, šta mi treba da radimo tu. On je rekao da treba da strijeljamo te ljude. Vidio sam da su dva policajca izvodila ljude do Brane, ljude koji su se nalazili u autobusu, sa tim ljudima koji su po mojoj procjeni obezbjeđivali transport tih ljudi, izvodili su do Brane i Golijan Vlastimira koji su prvu grupu od deset ljudi doveli dolje ravno iza ove garaže, možda sto metara. Ne znam, možda više, ali otprilike tako. Tad je Brano rekao da mi stanemo u stroj, da se postrojimo u stroj. Ispred nas je naređeno ljudima da se nama okrenu leđima. Kad su se ti ljudi okrenuli leđima, mi smo pucali u njih. Naređeno je da se puca u te ljude." (Tužilac protiv Radislava Krstića, IT-98-33, 22. maj 2000., svjedok Dražen Erdemović)
Svjedočenja preživjelih su od presudne važnosti u predmetima gdje ima vrlo malo dostupnih dokumentiranih dokaza koji bi ukazivali na umiješanost počinitelja zločina. U predmetu “Čelebići” (Tužilac protiv Mucića i drugih (IT-96-21)), svjedočenje svjedoka očevidaca bilo je od iznimne važnosti.
Sredinom aprila 1992. godine porasle su napetosti u etnički mješovitoj opštini Konjic u Bosni i Hercegovini (BiH). Bosanski Srbi su opkolili grad Konjic i Jugoslovenska narodna armija (JNA) je granatirala grad. Kada su pregovori između JNA i mješovitih snaga bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana propali, ove udružene snage su sprovele uspješnu vojnu kampanju kojom je prekinuta opsada grada. Mnogi lokalni muškarci Srbi i neke žene su uhapšeni i zatočeni na raznim lokacijama, među kojima i u logoru u selu Čelebići.
Tokom suđenja u predmetu “Čelebići” mnoge žrtve koje su svjedočile opisale su da su vidjele ili doživjele okrutnost i nasilje, da su živjele u nečovječnim uslovima bez hrane, vode, medicinske pomoći i mjesta za spavanje. Pretresno vijeće je utvrdilo da “…je u zatvoru/logoru vladala atmosfera straha i zastrašivanja, prouzrokovana nasumičnim premlaćivanjima zatvorenika nakon hapšenja, prebacivanja i dolaska u logor.” (Tužilac protiv Mucića i drugih (IT-96-21), Presuda, 16. novembar 1998.)
Pretresno vijeće je čulo svjedočenja o mnogim incidentima koji su se desili u ovom logoru. Grozdana Ćećez je jedna od žrtava koja je pretrpjela mučenje i silovanje. Ona je izjavila da ju je Hazim Delić, zamjenik komandanta logora, silovao dva puta i da “[p]sihički i fizički sam bila potpuno iscrpljena. Ubijaju te psihički.” (Tužilac protiv Mucića i drugih (IT-96-21), 18. mart 1997., svjedokinja Grozdana Ćećez). Jedan drugi zatočenik, Nedeljko Draganić, svjedočio je da ga je nakon što je uhapšen, nekoliko stražara, među kojima i Esad Landžo, vezalo za gredu i gotovo svakodnevno premlaćivalo kundacima i drvenim letvama; jednom drugom prilikom Esad Landžo je njegove pantalone polio špiritom i zapalio. Draganić je objasnio “…Delić…nam je rekao da smo zatvoreni zato što smo Srbi”. (Tužilac protiv Mucića i drugih (IT-96-21), 2. april 1997., svjedok Nedeljko Draganić). Druga nečovjena djela uključuju podvrgavanje elektro-šokovima kojima su zatočenicima nanošeni bol, grčevi, opekotine i ožiljci. Zatočenici Milenko Kuljanin i Novica Đorđić su tvrdili da je Hazim Delić sadistički uživao u nanošenju elektro-šokova. Mirko Đorđić je još jedan od zatočenika koji je maltretiran i mučen. On je izjavio da je često padao u nesvjest od svog tog premlaćivanja i da ga je jednom prilikom Esad Landžo primorao da otvori usta a zatim mu je užarenim kliještima pržio jezik i uši. Neki od zatočenika su ubijeni po naredbi komandanta logora, Zdravka Mucića. Boško Samouković je, na primjer, brutalno premlaćen drvenom palicom i preminuo je od posljedica tih ozljeda.
Suđenje u predmetu “Čelebići” je bilo prekretnica u međunarodnom pravu. To je bio prvi put da je neki sud donio zaključak da je silovanje vid mučenja i na osnovu toga optuženog proglasio krivim. Kako je Pretresno vijeće zaključilo u svojoj presudi “neosporno je da se djelo silovanja može smatrati mučenjem prema običajnom pravu.” (Tužilac protiv Mucića i drugih (IT-96-21)), Izjava Pretresnog vijeća tokom izricanja presude, 16. novembar 1998). Za žrtve je najveća satisfakcija bila utvrđivanje činjenica i priznanje patnji koje su pretrpjeli Srbi u logoru Čelebići.
Na desetine zločina počinjenih u Hrvatskoj istraženi su i potvrđeni pred MKSJ-om. Među njima su i dva incidenta koja su imala naročit odjek u javnosti: granatiranje istorijskog jezgra Dubrovnika u decembru 1991. godine i artiljerijski napad na Zagreb u maju 1995. godine.
Jugoslovenska narodna armija (JNA) je 6. decembra 1991. godine granatirala Stari grad u Dubrovniku, istorijsku cjelinu pod zaštitom UNESCO-a. Tokom suđenja Pavlu Strugaru, vojnom zapovjedniku ove operacije, odbrana je sugerisala nekoliko verzija ovog događaja. Izneseni su argumenti da Starom gradu nije nanijeta velika šteta ili čak nikakva šteta, da je neznatna šteta nanesena od strane samih hrvatskih snaga ili da je JNA izvršila granatiranje, ali da su gađani navodni hrvatski vojni ciljevi u Starom gradu i oko njega. Sudije Međunarodnog suda su analizirale ove tvrdnje zajedno sa tvrdnjama koje je iznijelo tužilaštvo.
Pretresno vijeće je zaključilo da je uvjereno da je nanesena šteta bila obimna i znatna i da su oštećenja zahvatila znatan dio Starog grada. Sudije su kao nepouzdan odbacile izvještaj JNA sačinjen nekoliko dana nakon granatiranja kojim je pokušano da se dokaže da su oštećenja bila minimalna. “Dokazi pokazuju da ta komisija uopšte nije obišla neke dijelove Starog grada, tako da neka oštećenja uopšte nisu uzeta u obzir.” (Tužilac protiv Pavla Strugara (IT-01-42), Presuda Pretresnog vijeća, 31. januar 2005.). Sudije su utvrdile da su tokom granatiranja oštećene 52 zgrade i objekta, a šest ih je uništeno.
Postoji ubjedljivo mnoštvo jasnih i čvrstih dokaza da je nanijeta šteta bila uzrokovana granatiranjem JNA, a ne djelovanjem hrvatskih snaga. Ovo je ustanovljeno uz pomoć vještaka za balistiku i brojnih svjedoka. Kapetan Hrvatske vojske Ivan Negodić bio je jedan od njih, i svjedočio je o jednom presretnutom razgovoru između jednog vojnika JNA i njemu nadređenog kapetana: “(…) kada pita vojnik svoga kapetana: “Druže kapetane, gde da gađam?” I ja se unaprijed ispričavam, ali ja moram doslovno prevesti ono što je kapetan odgovorio vojniku. Rekao je: “Mamu ti jebem. Unutar zidina sve je cilj”. (Tužilac protiv Pavla Strugara (IT-01-42), 23. april 2004., svjedok Ivan Negodić).
Takođe je utvrđeno da su hrvatski položaji bili predaleko od Starog grada da bi ga izložili opasnosti nenamjernih i uzgrednih pogodaka artiljerije JNA. Sudije su saslušale svjedočenja brojnih svjedoka, među kojima i međunarodne posmatrače, koji su opovrgli navode o hrvatskom vojnom prisustvu u Starom gradu. Pretresno vijeće je zaključilo da “prisustvo tih raznih nezavisnih posmatrača, koji su budno motrili na aktivnosti u Starom gradu, a posebno na vojna dejstva, jasno ukazuje na to da nije vjerovatno da su hrvatski branioci mogli da uspostave i koriste odbrambene položaje u Starom gradu ili da iz njega dejstvuju iz artiljerijskog ili drugog oruđa, a da takva dejstva prođu neopaženo.” (Tužilac protiv Pavla Strugara (IT-01-42), Presuda Pretresnog vijeća, 31. januar 2005). Takođe, nikakvo hrvatsko vojno prisustvo u Starom gradu nije zabilježeno u ratnom dnevniku JNA.
U maju 1995. snage Srba u Hrvatskoj su pretrpjele određene vojne gubitke i, kao direktan odgovor na to, 2. i 3. maja granatirale centar Zagreba. Sedam civila je ubijeno, a još 214 ljudi je povrijeđeno. Međunarodni sud je o ovome sproveo istragu koja je za posljedicu imala podizanje optužnica protiv predsjednika Srba u Hrvatskoj, Milana Martića. Saslušavši argumente, sudije MKSJ-a su razmotrile dokaze i zaključile da je van razumne sumnje dokazano da je Martić naredio granatiranje koje je bilo namjerno usmjereno protiv civila. (Tužilac protiv Milana Martića (IT-95-11) Presuda Žalbenog vijeća, 8. oktobar 2008.)
Zaključeno je da su civilne žrtve bile neizbježne s obzirom na izbor oruđa kojim je napad izvršen – nenavođenim projektilima oruđa “M-87 Orkan”. Sudije su se detaljno upozale s karakteristikama ovog oruđa i napomenule da “ovim oruđem, zbog njegovih karakteristika, s obzirom da su upitanju nevođeni projektili s velikim rasturanjem pogodaka (…) nije bilo moguće gađati konkretne ciljeve.” (Tužilac protiv Milana Martića (IT-95-11), Presuda Pretresnog vijeća, 12. jun 2007.) U gusto naseljenim zonama, kao što je centar Zagreba, upotreba ovog neselektivnog oruđa neminovno ima za posljedicu nanošenje teških ljudskih gubitaka. (Tužilac protiv Milana Martića (IT-95-11) Presuda Žalbenog vijeća, 8. oktobar 2008.) Sudije su odbacile tvrdnje da je ovaj napad bio legitimni odgovor naglasivši da su razlozi koji stoje iza počinjenja nekog krivičnog djela irelevantni.
U oba ova predmeta bitno je razumjeti da vođe nisu proglašene krivim zbog svojih političkih stavova ili političkih ciljeva srpskog rukovodstva, već zbog toga što su, kako je zaključilo Žalbeno vijeće u predmetu Martić “...Martić i druge političke i vojne vođe u sprovođenju političkih ciljeva počinili teška krivična djela” (Tužilac protiv Milana Martića (IT-95-11) Presuda Žalbenog vijeća, 8. oktobar 2008.).
Sukob na Kosovu koji je trajao od 1998. do 1999. godine između većinskog albanskog stanovništva koje je tražilo nezavisnost i srpskih snaga rješenih da zadrže ovu teritoriju unutar Srbije, okončan je juna mjeseca 1999. godine, tako što su Ujedinjene nacije dobile mandat da tamo uspostave i vode privremenu upravu. Odlazak srpskih snaga je omogućio istražiteljima Međunarodnog suda pristup tom području i vođenje detaljnih istraga kako bi se ustanovilo kakvi zločini su tamo počinjeni i ko je za njih najodgovorniji.
Iako su predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević i nekoliko njegovih najbližih saradnika bile prve osobe protiv kojih je Međunarodni sud podigao optužnice za zločine koje su srpske snage počinile na Kosovu, prvi predmet pred Međunarodnim sudom za zločine počinjene na Kosovu u kojem je postupak okončan je predmet Limaj i drugi, koji se odnosio na tri zvaničnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Predmet se bavio zločinima protiv čovječnosti počinjenim u zarobljeničkom logoru Lapušnik/Llapushnik u centralnom dijelu Kosova.
Tužilaštvo je tvrdilo da je OVK usmjerila rasprostranjen i sistematski napad protiv civilnog stanovništva, kako Srba, tako i Albanaca. Sudije su ovu tvrdnju odbacile. Međutim, u presudi se zaključuje da “…ima dokaza za to da su otmice i zatočenje izvesnih osoba bili donekle sistematski i koordinirani”. (Tužilac protiv Limaja i drugih, Presuda Pretresnog vijeća, 30. novembar 2005).
Premda su optuženi prvobitno poricali postojanje zatočeničkog logora u Lapušniku/Llapushnik, njegovo postojanje je potvrđeno dokazima iznesenim na suđenju. Sudije su zaključile da i samo postojanje zatočeničkog logora pokazuje “da su postupci protiv onih za koje se sumnjalo da su kolaboracionisti bili koordinirani i organizovani”. (Tužilac protiv Limaja i drugih, Presuda Pretresnog vijeća, 30. novembar 2005). Presudom je utvrđeno da je OVK kidnapovala pripadnike srpskih snaga bezbjednosti kao i Albance za koje se sumnjalo da su “kolaboracionisti” i izlagala ih diskriminaciji, šikaniranju i zlostavljanju. “Oni kosovski Albanci za koje se verovalo da su povezani sa srpskim vojnim ili policijskim vlastima bili su žrtve posebno surovog postupanja u zatočeništvu.” (Tužilac protiv Limaja i drugih, Presuda Pretresnog vijeća, 30. novembar 2005).
Oni koje je OVK optužila za kolaboraciju nazivani su “špijunima” ili “izdajnicima svoga naroda”. (Tužilac protiv Limaja i drugih, Presuda Pretresnog vijeća, 30. novembar 2005). Ključni dokaz koji su sudije uvrstile u spis je saopštenje OVK br. 43 izdato 4. marta 1998, u kojem se sreće rečenica “smrt neprijatelju i izdajnicima”, (Tužilac protiv Limaja i drugih, Presuda Pretresnog vijeća, 30. novembar 2005).
Tokom suđenja je utvrđen identitet 27 zatočenika iz Lapušnika/Llapushnik, civila kako Srba, tako i Albanaca. Užasna slika zatočeničkog logora prikazana je kroz svjedočenja bivših zatočenika koja su sudije prihvatile kao činjenice. Dokazano je da su gotovo svi kidnapovani bili zatočeni ili u jednoj vrlo maloj podrumskoj prostoriji korištenoj kao skladište, ili u jednoj drugoj maloj prostoriji koja je inače korištena kao štala. Uslovi u obje ove prostorije bili su nehumani. Najčešće su bile pretrpane preko svake mjere. Nije bilo uslova za pranje niti sanitarija, iako je nakon početnog perioda zatočenja, u prostoriji koja je služila kao skladište zatočenicima donijeta jedna kanta da je koriste kao nužnik. Tu kantu nisu redovno praznili, pa bi se prepunila. Zatočenici su spavali na betonskom podu, ili ukoliko bi imali sreće, na malo slame. Obroke su dobijali u neredovnim razmacima, a nekad danima ne bi dobili hranu. U prostorijama je bilo vrlo malo svjetla i vazduha, a vladala je apsolutno nesnosna vrućina i smrad. Mnogima od zatočenika su bile vezane ruke, noge ili i jedno i drugo. Neki su bili vezani za druge zatočenike. U štali, većina zatočenika je bila lancima zavezana za zid i nisu mogli da se pomaknu iz tog položaja u prostoriji. Bili su primorani da vrše nuždu ispod sebe. Mnogi zatočenici su bili teško ozlijeđeni, slomljenih udova, kostiju, sa unutrašnjim povredama ili prostrelnim ranama. Nije im pružena nikakva medicinska njega iako je u selu postojala ambulanta koju je koristilo osoblje OVK.
Prema predočenim dokazima, pripadnici OVK su premlaćivali i zlostavljali zatočenike. Često bi se dešavalo da “bi zatočenike budili baterijskim lampama i zlostavljali ih i po nekoliko puta na dan”. (Tužilac protiv Limaja i drugih, Presuda Pretresnog vijeća, 30. novembar 2005). Vojnici OVK bi zatvorenicima često stavljali povez preko očiju, vezivali ih i izvodili iz prostorije, a i sami su često nosili kapuljače da sakriju lice. Zatočenike bi tada teško premlaćivali ili podvrgavali nekoj drugoj vrsti ekstremnog nasilja, a poslije toga bi ih vratili u prostoriju, katkad u nesvjesti ili u velikim bolovima. Zatočenici su “bili primorani da žive u stalnom strahu od fizičkog zlostavljanja, ako ne i smrti, i u stalnoj atmosferi strepnje, koja je bila tim gora što im se činilo da se zatočenici za zlostavljanje biraju nasumično”. (Tužilac protiv Limaja i drugih, Presuda Pretresnog vijeća, 30. novembar 2005). Kao posljedica toga, za tri osobe je utvrđeno da su ubijene. Haradin Bala, stražar u logoru Lapušnik/Llapushnik, proglašen je krivim za okrutno postupanje i zlostavljanje nekoliko zatočenika.
Bala je takođe proglašen krivim za ubistvo počinjeno kada je, zbog srpske ofanzive, OVK bila prisiljena da napusti zatočenički logor 25. ili 26. jula 1998. godine. Bala i još jedan stražar OVK sproveli su grupu zatočenika na obližnju planinu Beriša/Berishë. Stražari su zatim oslobodili nekoliko ljudi, ali su pogubili preostalih devet zatočenika, koji su svi bili kosovski Albanci.
Utvrđivanje činjenica o zločinima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji od ključnog je značaja za borbu protiv negiranja i za sprečavanje pokušaja revizionizma. Zahvaljujući iscrpnim opisima zločina i sudjelovanja osuđenih osoba u tim zločinima u presudama MKSJ niko ne može osporiti užase koji su se odigrali u Bratuncu, Brčkom, Čelebićima, Dubrovniku, Foči, Prijedoru, Sarajevu, Srebrenici i Zvorniku, da navedemo samo neke od lokacija. Kako se budu završavala druga suđenja, ustanovit će se dodatne činjenice o zločnima počinjenim na tim i drugim područjima bivše Jugoslavije.
Od osnivanja Međunarodni sud dosljedno i sistematski razvija međunarodno pravo. Rad i dostignuća Međunarodnog suda potakli su na osnivanje drugih međunarodnih krivičnih sudova, kao što su Međunarodni krivični sud za Ruandu, Posebni sud za Sijera Leone i Međunarodni krivični sud. Međunarodni sud je dokazao da je efikasna i transparentna međunarodna pravda moguća.
Međunarodni sud je jedinstvena ustanova i utire put u međunarodnim sudskim postupcima. Prvi doista međunarodni sud za ratne zločine i prvi međunarodni sud osnovan u skladu s Glavom VII Povelje UN-a kao mjera održavanja međunarodnog mira i bezbjednosti, MKSJ je dao više trajnih doprinosa međunarodnoj pravdi:
• Međunarodni sud je, kombinirajući elemente akuzatorne i inkvizitorske tradicije, stvorio novi sistem procesnog prava;
• Međunarodni sud ima najmodernije sudnice na svijetu i one su poslužile kao uzor pri uređenju i tehničkom opremanju drugih modernih sudnica poput onih Međunarodnog krivičnog suda i Posebnog suda za Sijera Leone;
• Međunarodni sud je ustanovio, razvio i vodi djelotvoran program za žrtve i svjedoke;
• Međunarodni sud je ustanovio jedinstveni sistem pravne pomoći i doprinio stvaranju grupe branilaca koji su visoko kvalifikovani za zastupanje optuženih u postupcima vezanim za ratne zločine pred međunarodnim sudskim tijelima;
• Međunarodni sud je stvorio Sudsku bazu podataka koja sadrži kompletnu sudsku praksu i omogućava pristup ogromnoj količini sudskih dokumenata u međunarodnom procesnom i krivičnom pravu.
Pravni presedani koje je Međunarodni sud uspostavio proširili su granice međunarodnog humanitarnog i međunarodnog krivičnog prava, kako u suštinskim pitanjima, tako i u procesnim pitanjima.
• Međunarodni sud je utvrdio opštu zabranu mučenja u međunarodnom pravu od koje se ne može odstupiti sporazumom, nacionalnim pravom, niti na bilo koji drugi način;
• Međunarodni sud je ostvario značajan napredak u međunarodnom humanitarnom pravu u vezi s pravnom regulativom i kažnjavanjem seksualnog nasilja u ratu;
• Međunarodni sud je precizirao ključna obilježja krivičnog djela genocida, i to posebno definicijom predmeta takvog krivičnog djela;
• Međunarodni sud je utvrdio da porobljavanje i progon predstavljaju zločine protiv čovječnosti;
• Međunarodni sud primjenjuje modernu doktrinu krivične odgovornosti nadređenih, takozvanu zapovjednu odgovornost. Precizirao je da formalni odnos nadređenog i podređenog nije nužan za utvrđivanje krivične odgovornosti. U istom duhu, Međunarodni sud je uklonio nedorečenost u pogledu stepena upoznatosti koji se očekuje od nadređenog čiji se podređeni spremaju počiniti zločin ili su ga već počinili;
• Međunarodni sud je dao brojne doprinose u vezi s pitanjima procesnog prava, između ostalog, u pogledu zaštitnih mjera za svjedoke, tajnosti i objelodanjivanja informacija relevantnih za nacionalnu bezbjednost država, izjašnjavanja optuženih o krivici i odbrani tvrdnjom da je priznanje bilo iznuđeno.
JAČANJE VLADAVINE PRAVA
Međunarodni sud potiče institucije pravosuđa u bivšoj Jugoslaviji da unaprijede i nastave rad na krivičnom gonjenju osoba odgovornih za ratne zločine počinjene na tom području devedesetih godina dvadesetog vijeka. U sklopu stalnog rada na jačanju vladavine prava i ostvarivanju pravde za žrtve, Međunarodni sud sarađuje s domaćim sudovima u regiji tako što im prosljeđuje dokaze i sudsku praksu, te prenosi znanja.
U novembru 1995., po sklapanju Dejtonskog mirovnog sporazuma, tadašnji predsjednik Međunarodnog suda Antonio Cassese iznio je sljedeću opasku:
"Pravda je nužan element procesa nacionalnog pomirenja. Ona je ključna za obnovu mirnih i normalnih odnosa među ljudima koji su bili prisiljeni živjeti u vladavini terora. Ona prekida ciklus nasilja, mržnje i vansudske odmazde. Prema tome, mir i pravda su čvrsto povezani". (Antonio Cassese, Saopštenje MKSJ za štampu br. 27, 24. novembar 1995.).
Uz svoju primarnu funkciju suđenja osobama za ratne zločine, Međunarodni sud je predstavljao poticaj vlastima u bivšoj Jugoslaviji za reformu njihovih pravosudnih sistema i ubrzao je osnivanje specijalizovanih sudova za ratne zločine. Ti sudovi, kao i sudovi širom bivše Jugoslavije, koriste se i koristit će se dragocjenim iskustvom Međunarodnog suda u postupanju u vezi s ratnim zločinima, kao i obiljem dokaznog materijala koji je Međunarodni sud dosad stavio i nastavlja stavljati na raspolaganje domaćim tužiocima.
Zahvaljujući svojoj ključnoj ulozi u takozvanom sistemu Pravila puta, Tužilaštvo MKSJ je pregledalo više od 900 istražnih spisa tužilaštava u Bosni i Hercegovini kako bi provjerilo jesu li njihove istrage opravdane i jesu li u vezi s predmetima na MKSJ. Takvim zaustavljanjem arbitrarnih hapšenja osoba optuženih za ratne zločine nastojala se potaći sloboda kretanja po Bosni i Hercegovini.
Podržavajući proces jačanja vladavine prava, Međunarodni sud se, osim toga, aktivno bavi prijenosom stručnog znanja na pravne stručnjake iz bivše Jugoslavije kako bi im pomogao da postupaju u predmetima vezanim za ratne zločine i provođenju normi međunarodnog prava u nacionalnim sistemima. U okviru strategije okončanja rada, Međunarodni sud je već započeo s prosljeđivanjem dijela predmeta MKSJ nacionalnim sudovima u bivšoj Jugoslaviji, čime je princip uporedne nadležnosti MKSJ i nacionalnih sudova dobio novu dimenziju. Međunarodni sud je posebno posvećen pružanju pomoći Vijeću za ratne zločine pri Državnom sudu Bosne i Hercegovine. MKSJ pruža značajnu pomoć i Vijeću za ratne zločine pri Okružnom sudu u Beogradu, te hrvatskim sucima i tužiocima koji postupaju u predmetima vezanim za ratne zločine, i to će i dalje činiti.
Sva ta nastojanja su doprinijela sve većem poštovanju vladavine prava širom bivše Jugoslavije, što je od ključnog značaja za dugoročnu stabilnost na tom području.
MKSJ je međunarodnoj pravdi dao značajan doprinos, koji po svom značaju uveliko prevazilazi okvire bivše Jugoslavije. Sudije i osoblje Međunarodnog suda velikodušno dijele svoje stručno znanje s osobama uključenim u razvoj drugih međunarodnih sudova poput Međunarodnog krivičnog suda, Posebnog suda za Sijera Leone i drugih. Svojom dosadašnjom praksom MKSJ je odigrao ključnu ulogu u ostvarivanju pravde ne samo za ljude u bivšoj Jugoslaviji, nego i ljude širom svijeta.